Ekonomija domovinske smrti

Posljednji dnevni događaj koji je mobilizirao tešku artiljeriju čuvara tekovina tzv. domovinskog rata, onaj koji se ispleo oko prekograničnog arestiranja Tihomira Purde, ugasio se neutraliziran brže no što je rasplamsan. To što će Purda biti izručen Hrvatskoj a ne Srbiji kao da sve rješava. Popisi zločina koje – popise – prave drugi, njihova su unutarnja politika, sve dok ne zažive u provedbi nad “našima”. Onda postaju sporni. Obrnuto stvari ne vrijede: u “svoju” pravdu, koju bismo da vršimo nad drugima, ne sumnjamo.

Ta pravila, naravno, vrijede “samo” načelno. A i u ta načela malo tko iskreno vjeruje. Pobjednička pravda u sukobu bez pravih pobjednika još caruje na svim stranama. No, izgleda da su privredne investicije uložene u prostor Jugoslavije sada jače od svakog poratnog resentimana “urođenika”, barem što se od vlasti organiziranog zlopamćenja tiče. Dapače, sada vlasti, a ne civilna društva, predvode mirenja. Pomirba je važan element kapitalo-normalizacije, a ta dobro oprirodnjuje regionalne rubne kapitalizme. Međusobno otvaranje rubnih kapitalističkih satrapija kao da ima učinak definitivnog zatvaranja socijalističke alternative. U Beogradu, hrvatski poratni privrednik s ratnom ulogom Nadan Vidošević, govori kako više nema bratstva i jedinstva, ali ima vječnih nacionalnih, tj. privrednih interesa. Teško je naći bolji primjer ciničnog jednačenja, hrvatska ideologija rekla bi, agresora i žrtve. Oni koji su uništili narodno jedinstvo sada se time hvale, kao nužnim uvjetom vlastite slobodne trgovine, što nije bez momenta istine.

Čvrsto držanje za ratne i ratničke mitologije, koje odolijeva desetljećima, u svim Panteonima novostvorenih država, ima svojih dobrih ideoloških razloga. Jer, učili smo u socijalističkoj školi, postoje različiti načini proizvodnje društva: kapitalistički i socijalistički, pa opet kapitalistički (feudalni kostimi tu su bili samo u svrhu karnevalizacije kontrarevolucionarnog prijelaza). Ali postoji i Sveti rat, koji tako dugo uspješno blokira refleksiju. Blokira mišljenje o tome što se pod plaštem rata u što pretvorilo. Bez obzira na to koju definiciju rata prihvatili (pustimo sada po strani mišljenja poput Ecovih da sukobe nakon Zaljevskog rata više ne možemo okarakterizirati kao ratove u iole klasičnom smislu), nije se teško složiti s tvrdnjom da je rat u razvijenim klasnim društvima oduvijek bio ultima ratio regum. Svrha vladara i sredstvo izbjegavanja unutarnjih revolucionarnih napetosti izvanjskim osvajanjem. U međudržavnim odnosima, poput onih nad lešom Jugoslavije, tu su još i drugi neizravni i posredni ciljevi, npr. osiguranje prednosti za nadolazeće napetosti i sukobe, te razaranja roba i ljudi, kao načina izvlačenja kapitalizma iz krize.

Ono što ideologija tzv. domovinskog rata prije svega hoće spriječiti jest da profunkcionira prvo materijalističko pravilo u društvenim stvarima, koje za glavna događanja i trendove pita: u čijem se interesu oni zbivaju, cui bono? Kada bi se tako počelo misliti, nove pravilnosti same bi se pred nama otvarale. Npr. ona da su društvene klase u čijem interesu su se ratna zbivanja događala sigurno i one koje su ta zbivanja pokrenule. Tu nema zavjere i u igri može biti više od jednog uzroka, više od jedne determinacije i naddeterminacije.

Više je no čudno da znanost, teorija, pa čak i kržljava javnost, koje sve zajedno ipak nešto govore o globalnom kapitalističkom poretku, novom imperijalizmu i kolonijalizmu tamo negdje u širokom svijetu, presahnjuju imaginacijom kada su naši mali imperijalizmi i lokalna velikodržavlja, svi odreda sada neutralizirani u većim “integracijama”, u pitanju. Politička ekonomija koja se ratno prelomila na nama nikako da se počne i od strane domaćih ispisivati.

A da započnemo od nekih udžbeničkih općenitosti: ratni profiti podupiru uvijek ugrožene ekonomije; masovna razaranja roba primjerena su masovnoj proizvodnji koja se u osiromašenom svijetu ne može potrošiti; sve to potiče razvoj novih tehnologija sposobnih da ubiju više ljudi i otpuste više radnika (mi se u NATO nismo samo učlanili, u jednom trenutku Balkan ga je spasio). Kako, oslanjajući se na klasične uvide Adama Smitha, u svome eseju o kapitalizmu i ratu piše Darko Suvin: “Potreba za ljudima, kao i za svakom drugom robom, nužno regulira proizvodnju ljudi… Potrošači su još uvijek potrebni, no oni siromašniji – ne-bijelci, većina žena, vrlo stari i vrlo mladi – ne uzimaju se previše u obzir.”

Kakve sve to ima veze s našim poratnim problemima oko veterana, ratnih zločina, normalizacijom odnosa među nekad zaraćenim državama? Veći u mainstreamu pišu da o manipulacijama braniteljima odbijamo razmišljati kao o znakovima krize, lošeg funkcioniranja demokracije i vlastite građanske odgovornosti. Jezikom vulgarne ekonomike kaže se da “nakon 20 godina i demokracija na hrvatski način ispostavlja svoje račune”. Ratovi reteritorijalizacije, vođeni za kontrolu ograničene teritorije i njenih dobara u ime neke etničke skupine, a to bi mogla biti radna definicija naših zadnjih sukoba, nisu za cilj imali ni socijalno ni nacionalno oslobođenje, već politiku identiteta, “etničkog ekskluzivizma” u svrhu potvrđivanja državne moći.

Nisu li naše države dobar primjer za to da su donedavno tobože uspješne ekonomije bile spojive s masovnim umiranjem i nesrećom, spram koje je globalna kriza za sada mila majka? I ne bismo li baš mi s takvim iskustvima razaranja trebali aktivnije misliti o alternativama političkoj ekonomiji baziranoj na entropiji svijeta života? “Nekrofilija se ne može reformirati, s njom se može samo skončati”, piše Suvin, a nama izaziva asocijacije na ideologiju našeg Svetog rata, koji se sada pretvara u rat ekonomskim sredstvima.

Ako ono što u Dnevniku još uvijek zovu ekonomskim rastom, a što je sada ugroženo, tako očito koristi samo najbogatijima među nama danas živima, a šteti siromašnima i nemoćnima, kao i većini ljudi u nadolazećim generacijama, život je ne samo na Zemlji nego čak i u Hrvatskoj dugoročno ugrožen. Naš bruto društveni proizvod (BDP) ne razlikuje upotrebljive od ubitačnih dobara i usluga. Uostalom, on se uopće ne bavi “ne-unovčivim” razmjenama usluga i roba, a te čine, po nekim izračunima, čak dvije trećine totalnog društvenog rada.

“Društveni troškovi” profitne ekonomije, sve ono što kapitalistički proizvođači uzrokuju ali ne plaćaju, govore nam da je i u našem društvu sposobnost da se kupuje više sama po sebi, a bez obzira na sve druge faktore koji utječu na život, slaba mjera dobrobiti. Službeni ekonomski rast, kada ga je bilo i sada kada ga gotovo nema, samo oslikava sve mahnitiju aktivnost, najviše trgovačku, no malo ili ništa ne govori o ljudskom blagostanju u terminima zdravlja, prehrane, stanovanja, obrazovanja itd.

Rat, poput našeg Svetog rata, koji se poput džokera stalno vadi iz špila karata, da blokira refleksiju o sebi samome i o našem sadašnjem stanju, više je od puke metafore za buržoaske međuljudske odnose. On je njihova alegorijska bit. Radnički i socijalistički pokret to je odavno znao. Baš zato što kapitalizam sobom donosi rat i smrt, kao što oblaci sobom donose oluju, protiv tog Svetog rata moramo nešto poduzeti.