Hrvatska burza diploma

U iščekivanju rezultata drugog kruga pripreme triju novih zakona kojima bi se prema volji resornog ministarstva ubuduće reguliralo područje znanosti i visokog školstva, akademska i šira javnost je posljednjih tjedana izložena pravim kumulativnim udarima interesnih sfera koje zagovaraju prvotno skicirane ideje. Kao i protekle jeseni, pritom iz samih povjerenstava dirigiranih po Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, o njihovu aktualnom radu ne dopiru u javni prostor ama baš nikakve informacije – naime, čak niti nakon burnog te suglasnog odbacivanja predložene zakonske materije od strane akademske zajednice potkraj prošle godine.

Nasuprot studenata koji zahtijevaju javno financirano visoko obrazovanje i njihovih profesora koji su dosad uglavnom pasivno motrili razvoj situacije – da ukratko podsjetimo na osnovne konture problema – ustobočila se država u očitom najmu eksponenata privatnog interesa koji smisao sveučilišta i znanstvenih instituta vide isključivo u kontekstu općeg te slobodnog tržišta. Nacrti prijedloga novih zakona utoliko predviđaju radikalno sužavanje autonomije sveučilišta i generalno znanstvene djelatnosti, uz smanjenje budžetskog financiranja i podvrgavanje rada visokoškolskih i znanstvenih ustanova sasvim komercijalnim parametrima i zahtjevima.

Izrugivanje humanistici

Da ekonomsko-liberalno nastrojeni centri moći svakako ne smjeraju odustati od željenog preuređenja odnosa, moglo se lijepo vidjeti po njihovu trbuhozborenju iz prvog broja tjednika “Globus” u ovoj godini. S nadnaslovom “Izvlače li nas iz krize filozofi, politolozi, indolozi?”, naslovom “S diplomom na burzu (umjesto na posao)”, podnaslovom “Informatičari, naprijed! Filozofi, stoj! Biotehnolozi, gdje ste?” i prvom rečenicom članka “Hrvatskom tržištu rada strahovito nedostaju diplomirani filozofi”, ta se publikacija EPH-a cinično upinje dokazati kako je čitava frka u dotičnoj oblasti i pripadajućem joj ekonomskom okviru posljedica neprilagođenosti sustava potrebama poslodavaca i nedostatka valjane strategije za provedbu krajnje nužnih preinaka.

S druge strane, prošlog mjeseca je u Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu priređen okrugli stol o financiranju istraživačkog sveučilišta, uz sudjelovanje uzvanika iz vlada raznih zemalja, od Amerike do Srbije, ravnatelja domaćih znanstvenih instituta i – navodi se u vijestima – predstavnika uspješnih tvrtki. Zaključci s toga skupa vrte se oko teze da visokoškolski sustav kao generator razvoja zemlje mora biti “osjetljiv na potrebe tržišta”, što prvo znači da netko “treba hitno osmisliti načine povećanja udjela izvanproračunskih ulaganja u suradnji s domaćim i inozemnim gospodarstvom”. Nadalje, potrebno je “identificirati institucije i grupe u Hrvatskoj koje imaju potencijal za natjecanje na međunarodnoj razini, te u skladu s time raspodjeljivati resurse”. A doznajemo i što bi se moglo desiti onima koji ne zavedu privatne sponzore ili ne budu proglašeni razvikanima tzv. centrima izvrsnosti u ogledu s konkurencijom: “Za ostale institucije treba definirati odgovarajuće misije i aktivnosti, ponajprije kvalitetnu nastavu na preddiplomskoj razini te u programima cjeloživotnog obrazovanja.” Ostat će nam profitabilna elektrotehnika i medicina, dakle, zacijelo i ekonomski fakulteti, a ostali se mogu preobraziti u visoke škole sa stručnim studijima ili otvorena pučka učilišta.

Znanje samo za imućne

Humanistika, kojoj se “Globus” otvoreno izruguje, tako nam više ne bi trebala. Studenti koji uče, recimo, kako misliti o društvu i odnosima u njemu, ionako su latentno žarište bunta izazvanog uređenjem visokoškolskog sustava u režiji “predstavnika uspješnih tvrtki”. “Globus” kritizira drastično povećanje broja studenata društvenih znanosti mimo potreba tržišta rada posljednjih godina, ne navodeći kako je upravo smanjivanje budžetskih davanja fakultetima gurnulo iste u nemilosrdni tržišni rezon, tjerajući ih da izvan realnih kadrovskih i drugih mogućnosti povećaju udio onih koji sami sebi plaćaju studij. Unutar te slike akademskog svijeta, studenti su puki potrošači, a sveučilišta prodavači znanja.

Uza sve ostale karakteristike takvog procesa, znanje u opisanoj projekciji tehničkog je karaktera, jedino kojem je radnička klasa u povijesti bila lakše pripuštana. Ekskluzivnije visoko obrazovanje, nalik razvoju situacije u mnogim zapadnim državama, bit će sve teže dostupno siromašnijima, praktički rezervirano za imućne. Sve veći dio puka morat će se zadovoljavati tek svojevrsnom obukom za opsluživanje i unapređivanje modernih tehnoloških procesa, pri čemu se kremom vide od “Globusa” prizivani informatičari i biotehnolozi. Drugo krilo slično generirane elite odnosi se na danas kompradorski upravljački kadar poput ekonomista i pravnika.

Ništa od široke fronte

Korporacijska logika politike visokog obrazovanja već je u Hrvatskoj urodila akademski nelojalnim množenjem desetaka privatnih veleučilišta i drugih nositelja stručnih studija te profesorskog tezgarenja unutar sustava zlosretne Bolonjske reforme. Posrijedi je sveeuropski proces, međutim, koji povezuje istorodne momente u Hrvatskoj i Grčkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji; u širem pogledu je to svakako i globalni fenomen. Ali, u sretnijima od tih primjera, npr. grčkom i francuskom, studenti su kao predvodnici otpora sustavu imali na svojoj strani i značajan, presudan dio profesora.

I dok čekamo nove podlosti izvršne vlasti koja se prometnula u faktičnog zakonodavca, a neki pokazatelji otkrivaju moguće smanjenje najavljene mjere državnog upliva u autonomiju sveučilišta – e da se lakše proturi njihova komercijalizacija, obrisi rečenog savezništva u Hrvatskoj tek se dadu naslutiti. Vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu nedavno je zauzelo obećavajuće oštro stajalište prema ministarstvu, no još je to daleko od nastavničkog štrajka koji bi mogao ustrebati za obranu ultimativnih akademskih vrijednosti. Još ćemo se načekati široke fronte od radnika i seljaka do napredne inteligencije: potonja se avangarda u nas još drži pozadine.