Intrigator

Srezati, ukinuti, otpustiti

Tenkovine kapitalizma

Veći dio svijeta okreće leđa dogmi slobodnog tržišta, osobito Južna Amerika koja je najviše stradala od takvog modela. No hrvatska politika i intelektualci strasno šire noge ulasku doktrine kapitalizma katastrofe, izumljene od pokojnog američkog ekonomista Miltona Friedmana. Pritom, svjesno ili iz neznanja, zanemaruju da je istim modelom bezobrazno obogaćena manjina i da su osiromašeni milijuni ljudi diljem Azije, Afrike, Južne Amerike, Istočne Europe i, naposljetku, u postojbini ove ideologije – samim Sjedinjenim Državama.

Povremeno, u tom smislu poslanice objavljuju “nezavisni think-tankovi” (svaka sličnost s borbenim oklopnim vozilima je samorazumljiva). Tako se na portalu Index ekskluzivno oglasila Nataša Srdoč, predsjednica “Adriatic Instituta za javni poredak”, domaće podružnice reganističke Heritage fondacije. U ekonomskoj školi za pačiće male, Nataša Srdoč nalaže domaće zadaće. Ukinuti državna ulaganja u infrastrukturu i prepustiti ih privatnim tvrtkama. U potpunosti privatizirati sve tvrtke u državnom vlasništvu. Ukinuti subvencije poljoprivredi i brodogradnji te, of course, osloboditi radno zakonodavstvo svih ograničenja u pogledu zapošljavanja i otpuštanja radnika.

Gospođa liberalna ekonomistica zaboravlja dodati potrebu osnivanja privatnih popravnih domova i zatvorskih ustanova, te lokalnih paravojski u vlasništvu tajkuna – s naglaskom na jačanje već postojeće postrojbe cijenjenog developera Tome Horvatinčića koja, nažalost, zasad broji tek dvojicu paravojnika.

Da je implementacija ovakvih ideja sve učinkovitija, svjedoči uglavljivanje protagonista “poslovnog sektora” među ministre, kao i sve nježnije prijateljstvo predsjednika Ive Josipovića s poznatim humanistima i dobrotvorima – Tedeschijem, Mudrinićem, Todorićem i Prkom. Stoga tek očekujemo pravi ulazak reganomike i tačerizma u ionako poharanu ekonomiju.

Podsjetimo, brojka od 700.000 nezaposlenih u Velikoj Britaniji 1979, kada je željezna nadžak-baba stupila na vlast, nadasve uspješnom liberalnom ekonomijom “smanjena” je 1986. na pišljivih – 3,3 milijuna.

Petar Glodić

Rukovanje (2)

Buket od ustašofila

Jednostranačka “središnja državna proslava 19. obljetnice osamostaljenja” održana je posve slučajno u jednostranačkom Karlovcu, gradu permanentnih HDZ-ovih skandala. Organizacija je bila povjerena lokalnoj koordinaciji braniteljskih udruga na čelu s Mariom Matešom i Petrom Banićem, koji su nedavno patetično dočekali Mihajla Hrastova, likvidatora 13 rezervista JNA. Dotični se dvojac i prije toga proslavio postavljanjem spomen-vijenca ustašama, navodno pobijenima 1941. prilikom upada partizana Vece Holjevca u okupirani grad, a Veco je tom prigodom nazvan četničkim teroristom. To nije smetalo premijerki Jadranki Kosor da srdačno prihvati cvijeće iz Banićevih ruku i sjedne do Mateše u prvom redu dvorane. G. Plavšić

Salon Davora Butkovića

Bolje snob nego grob

Novu formu za promociju političkog (i drugog) snobizma smislio je uvaženi novinski komentator. Uvaženi komentator u svoj hiperdizajnirani dom dovodi birana politička grla, tamo im se u naletima serviraju birana jela koja spravljaju birani kuhari najboljih zagrebačkih restorana, domaćin sve to podlijeva biranim vinima, a zatim birane akcente iz razgovora uz jelo i pilo prenosi čitateljima “Jutarnjeg lista” u rubrici “Salon Davora Butkovića”.

Prošle nedjelje u Butkovićevu domu objedovali su Zoran Milanović i Radimir Čačić. Kuhali su Moto Mochizuki i Mario Starman iz restorana “Takenoko”. Na jelovniku se našla kolekcija sushija i sashimija (predjelo), janjeći file u woku (glavno jelo) i carpaccio od ananasa (desert). Servirane su četiri vrste vrhunskih sortnih vina, čije nazive nećemo navoditi zbog čitatelja mlađih od 18 godina.

Publici “Jutarnjeg” zacijelo su curile sline od rafinirane muževnosti i decentnog hedonizma opozicijskih prvaka. Naročito je bilo poučno svjedočiti – makar preko novina – kako vođa socijaldemokrata znalački žvače prijesne delicije japanskog podrijetla, upozorava na dramatične socijalne prilike u zemlji i čudi se kako njegov liberalni kolega nema pojma da se uz sirovu ribu pije bijelo vino, nego je – neupućen u problematiku – očekivao pivo. Butković je dosta zadovoljan držanjem obojice, veli da ono upućuje na “solidnu gastronomsku kulturu lijevoliberalnih političara”.

Dok guta slastan zalogaj sashimija, Čačić konstatira da prometna nesreća u kojoj je prouzročio smrt dviju osoba – “srećom” – nije naštetila njegovoj političkoj popularnosti. “Znam da zvuči gotovo nevjerojatno, ali utvrdili smo da sam najveći rejting ikad u mojoj političkoj karijeri postigao nekoliko tjedana poslije nesreće”, kaže i vilicom nabada novi komadić perfektno začinjenog ribljeg mesa.

Potom diskretno mljacne i rezimira: “Srećom za mene, najnovije činjenice o nesreći pokazuju da uistinu nisam kriv.” Magla je, naime, bila gusta, automobil ispred njega vozio je previše sporo, kad ga je spičio on nije bio pod utjecajem alkohola, mada je ovo vino doista, doista izvrsno…

“Dapače”, ubacuje se u razgovor Milanović, nazdravljajući čašom u kojoj se zlati Riesling Classic Rheingau, “ljudi koji su stradali nisu bili vezani.” Dok socijaldemokrat blagoslivlja nepca obilnim gutljajem puštamo ga na bis: “Dapače, ljudi koji su stradali nisu bili vezani!”

Butković na to reagira tvrdnjom da u sushiju i sashimiju “prirodno dominiraju blijede fete tora, tunine potrbušice, najcjenjenijeg dijela tune plavoperke…”

Mislite li da je na stvari neumjesno i pomalo morbidno preseravanje trojice neiživljenih skorojevića – ozbiljno griješite. Baš naprotiv, birani predstavnici vladajuće klase samo demonstriraju čitateljima visoke standarde “kulture življenja” i dobroga ukusa. Pokazuju im kako se ostvaruje savršeni sklad između savjesti i želuca. Poučavaju ih tajnama užitka, finim manirama i pravilnom rukovanju priborom za jebanje.

Svratite, uostalom, u Butkovićev gastro-politički “Salon” i nećete požaliti: na meniju su mrtve tune i mrtvi ljudi. Smrt, ne treba ni napominjati, prvorazredne je kvalitete, dvostruka, mađarska, berba 2010.

Viktor Ivančić

Kratko & jasno

Gordana Vilović

Zamjeram svima

Kako gledate na aktualni pritisak vlade na HTV, kroz prigovore kolegama Zoranu Šprajcu i Aleksandru Stankoviću, a motivirano interesom HDZ-a i premijerke Jadranke Kosor lično?

– Političari se ne smiju tako uplitati u uređivačku politiku medija, tim više što nije bilo u pitanju ništa utuživo. Novinari su radili svoj posao, a doživjeli su agresivnu reakciju u trenutku kada je baš nasuprot tomu najbitnije da ne bude nikakvih mistifikacija visoke politike. Javni servis bi trebao drugačije, svakako odlučnije reagirati na takve političke pritiske, ako HTV uopće jest javni servis.

Istodobno je ugašena i Latinica, koja je bila jedina emisija HTV-a svog tipa, i u kojoj se ipak moglo reći dosta toga…

– Ta emisija, bez obzira na to što možemo imati razne prigovore na nju, baština je ove javnosti. Ne smije se zanemariti činjenica da je u njoj zabilježeno dosta od javne i kritičke rasprave na neke od najvažnijih tema. A taj udar na javni interes, ukidanje te emisije, naime, svejedno protječe uz rijetke disonantne tonove.

Slažete li se s komentarima da je nervoza zbog predstojećih izbora uzrok svemu tome u odnosu između vlasti i HTV-a?

– Čitala sam i takva mišljenja, što bi značilo krajnje nezrelo ponašanje vlasti, mada ne i iznenađujuće. To nije dobro ni za njih, niti za bilo koga drugog, a naročito nemojmo zaboraviti ljude koji plaćaju pretplatu. Također, posebno nije dobro za ljude na HTV-u, koji se dovode u poziciju nalik onoj u vremenu za koje smo mislili da je daleko za nama.

Javna radio televizija, najveći naš medij, tako se opet ispostavlja kao trajnožareće sjecište stranačkih utjecaja?

– Da, a i primijetila sam dosta poznatih imena prijavljenih za buduće članstvo u Programskom vijeću HRT-a. Voljela bih vjerovati da ih motiviraju bolje ideje i briga za općom dobrobiti, ali se pribojavam da će se i oni nanovo podijeliti na dvije strane, da će se opet voditi stalna borba za prevlast.

Ali, da ne zaboravimo i na suodgovornost samih novinara za takvo stanje?

– Istina, no većinu predstavljaju ljudi totalno ucijenjeni vlastitom egzistencijom i stanjem u kojem ne bi znali kuda da idu kad bi skončali na ulici. Svatko ipak gleda prvo svoj mali život, što može zvučati patetično, ali je tako. I novinarstvo zbog toga u okolnostima rastuće krize gubi dah. Zamjeram svima, dakle, no politici najviše, jer nam svjesno otežava položaj. I uvjerena sam da to neće dobro završiti.

Igor Lasić

Politikantski postupak ravnatelja znanstvene institucije

Nazor skriva srpske žrtve

Iako je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata izradio popis žrtava rata, ravnatelj Ante Nazor odgađa njegovo objavljivanje zbog protutužbe Srbije u Hagu

Svoj prilog netransparentnosti podataka o ratnim žrtvama i zločincima na relaciji Hrvatska – Srbija, što je sada vrlo aktualno, dao je i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Ta je znanstvena institucija u pet godina istraživanja prikupila najpotpuniju bazu podataka o srpskim žrtvama rata u Krajini, što je poslužilo kao korisna osnova za više istraživanja, pa i za ono o ljudskim gubicima od 1991. do 1995. To je sve pohvalno, no objavljivanje popisa žrtava odgađa se zbog političkih kalkulacija.

Naime, arhivist Centra Slaven Ružić na nedavnom je zagrebačkom skupu o žrtvama izjavio da je objavljivanje popisa bilo planirano već početkom 2010. godine, ali je odgođeno do daljnjeg zbog podizanja protutužbe Srbije protiv Hrvatske na Međunarodnom sudu pravde u Hagu.

– Brojke nisu tajna i mogu se objavljivati, ali će se popisi na kojim radimo temeljito provjeriti prije puštanja u javnost, što smo odgodili zbog protutužbe Srbije – potvrdio nam je ovu informaciju i ravnatelj Centra Ante Nazor, dodajući da se s objavljivanjem ne žuri i da se nenamjernim greškama ne bi povrijedili osjećaji obitelji žrtava.

– Kada se imena nađu u javnosti, njihove obitelji su jako povrijeđene ako vide da je nešto krivo. Planirali smo da imena stavimo na web radi provjere, ali kako su slijedile nove okolnosti, odnosno protutužba u kojoj se nalazi i popis Save Štrpca, jasno je da ne možemo dati popis u javnost kako druga strana prije sudske rasprave ne bi dobila mogućnost da to provjeri – kaže Nazor. Na pitanje bi li Centar kao znanstvena ustanova trebao biti izvan priča o tužbama i protutužbama za genocid, Nazor kaže:

– Mi smo i znanstvena i državna ustanova i ne mogu biti transparentniji nego što jesam. Ako nekog zanima neko određeno ime, mi ćemo mu omogućiti uvid, a uskoro ćemo izići s novim brojkama o gubicima.

Centar nije usamljen u tom stavu, jer ni državna Uprava za zatočene i nestale, isto zbog sudskog procesa u Hagu, ne izlazi s imenima žrtava, no ona ne pretendira na status znanstvene ustanove.

– Meni se čini da je od podataka puno važnije ustanovljenje imena počinitelja i žrtava. U statističkom smislu, podaci se čine irelevantnima i više-manje podobnim materijalom za kolektivistička prepucavanja, što meni osobno nije naročito interesantno. Aktualna situacija zapravo je razlog da obje strane iziđu s imenima, što se ne bi smjelo vezati uz političku situaciju ili obostrane tužbe – komentira profesor filozofije Žarko Puhovski, kojemu je dvojben status Centra kao znanstvene ustanove.

– Po mom sudu, to nije znanstvena ustanova jer ima samo jednog doktora znanosti (Nazora), koji je usto veoma ponosan što je sudjelovao u ratu na jednoj strani. To po definiciji poništava shvaćanje znanstvene objektivnosti, koja mi se čini nužnom za taj posao – kaže Puhovski.

Komentirajući ovu konspiraciju naučne institucije, Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, kaže da državna tijela, i pravosudna i znanstvena, trebaju prije svega tragati za istinom.

– To nije jednostavno čak i kada imate najbolju namjeru, jer to nisu matematički dokazi, nego podaci i svjedočenja dani nakon niza godina, kada su se materijalni dokazi već izgubili ili su uništeni. Teško je doći do istine i s najboljom namjerom, a kamoli kada kalkulirate. Za Hrvatsku je korisno da ima nepristrano pravosuđe i ustanove koje se neće osvrtati na političke razloge, već se potruditi da se nakon 15 ili 19 godina zadovolji pravda i otkrije istina o stradalima – kaže Pusić.

Nenad Jovanović