Kako okupiti Zagreb

Ni mnogi među onima kojima su arhitektura i urbanizam profesija neće znati točno o čemu je riječ ako im se ne pojasni da je u pitanju dezintegrirani Zagreb, grad koji posljednjih deset godina, kao “svoj na svome”, integrira Milan Bandić. Kada neki neprilagođeni – u teoriji i projekcijama svojih disciplina – ne bi uvijek iznova pokušavali bar nešto integrirati, bilo bi doista nepodnošljivo živjeti u Hrvatskoj.

Neću se ovdje baviti političkim i estradnim hrvatskim stručnjacima za dezintegraciju države i grada; bavit ću se urbanističko-arhitektonskom studijom i istoimenom izložbom “Integrirani grad”, što je lanjskog listopada održana u zagrebačkoj Galeriji Forum te intonacijama malobrojnih, ali za struku važnih osporavatelja. Studija je bacila novo/staro svjetlo na temeljni urbanistički problem grada Zagreba. Osnovno je pitanje, međutim, kako je moguće da se više od stotinu godina osporavaju, odnosno ne realiziraju projekti koji bi napokon riješili ulazak željeznice u grad, omogućili povezivanje njegovih ulica i trgova, gradskoga tkiva, povezivanje s rijekom Savom i danas već više od pola stoljeća starim Novim Zagrebom.

Neočekivano od Bandića

Uz široku suradničku ekipu, autori studije “Integrirani grad” su Nenad Fabijanić, Damir Pološki i Snješka Knežević. Osporavatelji su bili Ivan Milas (Nacional), te Vera Petrinjak-Šimek i Boško Budisavljević (H-alter). Oni su, neuobičajeno žestoko za hrvatske standarde, doveli u pitanje navodno nepotrebno skupo plaćenu studiju: nagađa se, kao i uvijek, koliko bi sve to skupa koštalo, izriču se optužbe za “sveprisutnost”, čak i za krađu tuđih ideja… Studija je, uostalom, naručena, preko Ureda za strategijsko planiranje, od strane “posrnule” zagrebačke uprave i gradonačelnika, što je u proteklim godinama u struci značilo samo jedno: “Radi se važan posao za gradonačelnika, ne talasajte!”.

No, studija predstavlja veliko iznenađenje, ponajprije zbog trenutka u kojem se pojavila. Moglo bi se reći da se to od Bandića nije očekivalo. Komentara tzv. struke nema, i očekivati je da – u skladu sa samorazumljivim ustručavanjem – novoga sličnog ekscesa opet neće biti godinama. Bolje je ne talasati, da slučajno “ne izgubiš  investitora”, kad ih već ionako nema… Vremena su mučna, a tzv. državne i gradske administracije ne mogu više prikupiti novac ni za istrage vlastitoga koruptivnog djelovanja, a kamoli za zapošljavanje ili barem kruh potencijalnoga biračkog tijela. Tako, u skladu sa stogodišnjom purgerskom tradicijom, ozbiljnijih koraka i rada na ovakvim studijama i projektima, kao ni komentara, do daljnjega neće biti… sve dok, možda, neki novi klinci  ne otkriju da je Zagreb zagušeni, podijeljeni, maleni provincijski grad!

U ovoj dugo ignoriranoj temi – a riječ je ustvari o romantičnom snu o “povezanom gradu” (C. Sitte) – radi se o važnim akterima urbanističkih događanja u proteklih dvadeset, trideset, četrdeset godina, o “istomišljenicima” koji su se bavili općim dobrom, javnim interesom i doista strukom, ponekad i s naoko ili stvarno suprotstavljenih  pozicija. Što se, posve opravdano, povodom ovog nenadanog projekta dogodilo  i danas.

Kost iz grla grada

Već više od stotinu godina ni jedna zagrebačka uprava nije konkretnom budžetskom stavkom pokušala izvaditi “kost iz grla grada”, kako je problem ulaženja željeznice u grad i rješenje “zagrebačkoga željezničkog čvora” još sredinom šezdesetih imenovao Krešimir Petrokov. Naručivale su se bezbrojne studije, a nikada nitko iz tzv. gradskih struktura nije pojašnjavao da je riječ o temeljnoj gradskoj infrastrukturi,  na koju se, po logici “dobrog planiranja”, nadovezuje mreža javnog prijevoza. A kada je nakon svjetskih ratova u ove krajeve stigao i domovinski, urbanističko je planiranje, kao i domovina sama, postalo odveć teško pitanje, koje je poput svih drugih važnih društvenih disciplina – preminulo. Dovršetak tog rata u Zagrebu predstavljaju Cvjetni trg i “Tangenta”, planirani autoput pod Medvednicom, urbane vile, nemoćne radnice Kamenskog… Ove i slične “urbanističke volje” pomno su bile upisivane – bez formalnih procedura – u materijale GUP-ova i vlasničke knjige.

Pokušat ću, u maniri negdašnjih tlapnji o jedinstvu, na primjeru “Integriranog grada” uvjeriti kolege da sporenja oko temeljnih pitanja grada pridonose u velikoj mjeri njegovoj daljnjoj dezintegraciji, a nimalo boljoj povezanosti gradskog tkiva ili javnog prijevoza, odnosno kvaliteti života. Nakon prvih medijskih prezentacija “Integriranog grada” i pogrešno intoniranih suprotstavljanja, dragocjena Snješka Knežević – koja je svojim brojnim istraživanjima doslovce uputila u problem, “od Lenucija do danas” – mora nakon svega sama voditi polemiku (u Nacionalu s posve neprimjerenim napuhavanjem Dinka Milasa ) ili “hvaliti” teze projekta na kojem je toliko vremena radila (u Jutarnjem listu), teze koje su bile zastupane prije više od stotinu godina.

Činjenica da društvene, političke i, općenito, prostorne barijere toliko godina ni tzv. građanima nisu smetale – zaprepašćuje. One mnogima ne smetaju ni danas. Godine građenja otimačine i reduciranog života, zaobilaženja dobrih rješenja i boljeg javnog prostora, dva svjetska i jedan domovinski rat, sagradili su naviku da se “to nemre”: Pa zakaj bi danas neko predlagal povezivanje grada kad je sto godina bilo moguće i tak živeti?

Stoljeće praznine

Podsjetimo se ukratko na ono čime smo godinama zanovijetali u “Zarezu” i “Feralu”.

U Prostornom planu grada Zagreba dugo se vremena predviđa modernizacija zagrebačkog žaljezničkog čvora i dogradnja dijelova željezničke mreže, kao i osposobljavanje željeznice za daljnje uključivanje u sustav javnoga gradskog i prigradskog prijevoza putnika i podizanje na konstrukciju u kritičnim dijelovima. Drugim riječima, godinama se govori o podizanju pruge. U GUP-u pak piše da “planirani koridori omogućuju zadržavanje postojećih niveleta pruga ili podizanje na plus prvu razinu, zamjenu nasipa vijaduktima”, te da će se sve to “definirati detaljnijom planskom dokumentacijom”. Dakle, opet je o podizanju riječ, o eventualnom prolaženju gradskih ulica kroz nasipe nema ni slova, kao ni o upuštanju pruge.

Vrli Vladimir Mattioni sredinom je devedesetih vrlo jasno formulirao tu potrebu povezivanja ulične mreže i prometnu povezanost, također podizanjem pruge. Zapravo je ono što je Lenuci bio predložio pred stotinu godina postalo općim mjestom u temeljnim zakonskim urbanističkim dokumentima. Postojao je dugogodišnji konsenzus i prešutni dogovor da se “ionak’ nikad niš’ nebu dogodilo”.

No, Bandić je “delal k’o konj”. Zajedno s Dakićem i Radićem proizveo je 2008. zbornik “Razvitak Zagreba”. U nevjerojatnoj zbirci ideja, tada smo afirmativno pisali o prilogu Zvonimira Prlića pod naslovom “Uklanjanje željezničke barijere i razvoj nadzemne lake gradske željeznice”. Grupa autora iz Radićeva IGH-a imala je posve drugačiji prijedlog: ukopava se pruga, u željezničkom koridoru iznad ukopane pruge nalaze se ulice, parkirališta, a na plus prvoj razini (na visini od 6,5 m u odnosu na niveletu grada) planira se 40 metara široka automobilska prometnica. Savršeno prometno rješenje za automobile, a ni Sava nema nasipa nego široke automobilske koridore s obje strane. Kada bi se to dogodilo, te bi barijere bile mnogo uvjerljivije od današnjih. Kao što vidimo, “sve” je godinama bilo na zagrebačkom urbanističkom stolu.

Promišljena elegancija

Zašto je i kako došlo do studije “Integrirani grad”? Ne vjerujem da je Bandić svoj politički opstanak pokušao spašavati njemu posve neprimjereno mudrim projektom. Godinama smo ga, naime, u “Zarezu” i “Feralu” bezuspješno nagovarali na projekt rješenja željezničkoga čvora, povezivanje grada, na poboljšanje javnog prometa. U svakom slučaju, njegove halucinacije i “tangente” napokon je zamijenio projekt koji ima smisla i koji – svojom provokativnošću – ni jednog stanovnika Zagreba ne bi smio ostaviti ravnodušnim. A mislim i šire, jer bi EU itekako mogla pomoći. Već bi dovoljno bilo da pomogne stavom: da je riječ o opravdanom projektu, pa će i financijski pomoći Zagrebu  da napokon krene u realizaciju važnoga prometnog problema.

Studija “Integrirani grad” više nego zorno pokazuje što bi Zagreb mogao dobiti i koliko bi to rješenje poboljšalo javni promet i javni zeleni prostor grada općenito. Prateći kolegu Fabijanića godinama, doista treba reći da ovaj prijedlog zrači njemu svojstvenom promišljenom elegancijom. Dugo se vremena u zagrebačkim urbanizmu nije “rodio” ovakav živi, poticajan prijedlog. Kolega Budisavljević griješi kad uspoređuje studiju sa studentskim radovima i njihovim tobožnjim nerazumijevanjem realiteta, s priglupom izrekom Mladena Delića. Kao što vidimo, potrebno je još mnogo raditi “da bi to bilo moguće”!

Stoga ne treba posebno komentirati neke nepotrebne “arhitektonske dodatke” u urbanističkom projektu: odveć realističnu glomaznost sportske dvorane, samu po sebi neugodnu temu “Trga Franje Tuđmana s brojnim fontanama”, nepotrebno diskutiranje bloka Tvornice Kamensko ili već unaprijed, bez očiglednih argumenata i rasprave,  rušenje kuća, činjenicu da studija ne sadrži varijantne paralelne prikaze i dobre i loše strane nekih prijedloga, što naglašenije ne zagovara i priziva svoju ulogu – poticanje javne rasprave i potrebu da se grad napokon izjasni o nužnom rješenju javnog prometa koji je podijelio njegovo središnje tkivo.

Dolje je bolje

Komparativno analizirajući brojne prijedloge o dizanju pruge, ovo upuštanje i “mekoća” – zeleni, parkovni potezi kao povezno tkivo grada – bili bi, uvjerili su me autori, primjerenije rješenje. Očigledne su prednosti povezivanja i slobodnog kretanja gradom a da vam ništa ne “zuji nad glavom”, kao i sama činjenica da bi uz brojne ulice u budućnosti bilo moguće povezati i Kolodvor i željezničke radionice, preskočiti barijere  prema jugu, Trg Francuske republike/Franje Tuđmana s Trgom Krešimira Ćosića ( “oba su pala”), mogućnost da se napokon adekvatno riješe parkirališta, da se ne ulazi automobilom u donjogradsku povijesnu jezgru, da se ne dube garaže pod HNK-om…

Nadam se da će se ovaj projekt nastaviti i da će grad napokon početi razumijevati činjenicu da se već od sredine 19. stoljeća ozbiljno bavio urbanističkim planiranjem. Autorima predlažem cikluse predavanja i izlaganja po gradskim četvrtima, dodatno argumentiranje ljubavi za grad.

Što je “Integrirani grad”?

“Integrirani grad” je naziv urbanističko-arhitektonske studije te istoimene izložbe što je u listopadu prošle godine održana u zagrebačkoj Galeriji “Forum”, u autorstvu tima arhitekata: Fabijanić, Domić, Koružnjak, Knežević, Pološki, Braun. Studija se bavi uređenjem dijela Zagreba na kojem se nalaze današnji Trg Krešimira Ćosića i Trg Franje Tuđmana, a s postojećom željezničkom prugom između te dvije površine kao, ispostavlja se, glavnom osovinom dugotrajnih urbanističkih nesuglasica o strategiji fizičkog izgleda glavnoga grada Hrvatske. Izradu studije, koja predviđa obimne zahvate u vrijednosti od oko 550 milijuna eura, Gradski ured za prostorno uređenje i graditeljstvo naručio je direktno od predvodnika spomenutog arhitektonskog tima Nenada Fabijanića. Za takvim izborom bez natječaja, kako je pojašnjeno, vlasti su posegnule s obzirom na prvonagrađeni rad istog autora za rješenje paviljona i okolne površine na sjevernom dijelu navedenoga gradskog područja iz 1998. godine.

I. Lasić