Kalmetarenje

Daljnja sudbina ministra mora, prometa i infrastrukture Božidara Kalmete dat će nam odgovor na ključno hrvatsko pitanje: je li tekuća antikorupcijska kampanja proces koji je pod punom kontrolom vladajuće političke garniture, dakle proces u kojem su neveseli zatvorski dani rezervirani samo za otpadnike “novog” HDZ-a, ili se istražna tijela u raščišćavanju nataloženog kriminala rukovode zakonima, činjenicama, zdravim razumom i dohvatljivošću bilo kojeg pojedinca?

Zaobiđe li istraga Božidara Kalmetu, među prijateljima popularnog pod nadimkom Dario, znat ćemo da je ovdašnja borba protiv kriminala i korupcije na visokim političkim razinama u svojoj suštini politički posao koji će nekolicinu donedavnih odličnika stajati slobode, ali će potvrditi presudan utjecaj tzv. političke volje na detektiranje kriminalaca u strukturama koje upravljaju, ili su upravljale, ovom zemljom.

Paralelna “zapovjedna” linija

Ministar Kalmeta bio je, i još uvijek jest, na čelu resora koji uključuje i cestogradnju, djelatnost koja je u vrijeme vladavine Ive Sanadera bila shvaćena kao poligon za veliku pljačku javnoga novca. U njegovoj je nadležnosti poduzeće Hrvatske autoceste koje je baratalo milijardama državnih kuna, a to je baratanje već neko vrijeme vrlo interesantno istražnim organima: odabranim se izvođačima masno plaćalo i ono što nije napravljeno, a ono što je napravljeno plaćano je višestruko iznad realne cijene.

Bivši direktor HAC-a Mario Crnjak u pismu Nadzornom odboru HAC-a 2007. godine kaže da je Kalmeta u rečenoj državnoj firmi bio uspostavio paralelnu “zapovjednu” liniju pomoću koje je u potpunosti kontrolirao sve HAC-ove poteze. Napisao je da su ministrovi ljudi u Upravi HAC-a bili Josip Sapunar i Milivoj Mikulić, a tim je ljudima, umjesto prezaposlenog ministra, zapravo upravljao Zdravko Livaković, Kalmetin bliski prijatelj iz Zadra i bivši državni tajnik u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture. Livaković je, s nesuvislim obrazloženjem, ostavku na svoju funkciju podnio u studenom 2009, povukao se u Zadar, nerado daje izjave novinarima, a za svaki slučaj potpisao je punomoć poznatom metropolitanskom odvjetniku. Na njegova vrata, međutim, istražitelji još nisu pokucali: nisu zato što znaju da Livakovićevo ime i prezime nikako ne može biti posljednje na listi utamničenih. Njegova je izvršna moć proizlazila iz Kalmetina položaja i statusa, a Kalmetina moć, pak, iz one najviše, Sanaderove. Bez njihova blagoslova nije se moglo sudjelovati u izgradnji autocesta, a dobivanje poslova, sva je prilika, nije bilo besplatno. U Kalmetinu su resoru, osim toga, i Hrvatske željeznice, poduzeće koje u proteklih godinu i pol dana proizvodi krvave nesreće i korupcijske afere što se mjere u desecima milijuna kuna.

No ministar se ni za što ne osjeća odgovornim: sasvim je nejasno za koji bi segment ministarskog djelovanja ministar Kalmeta, po vlastitom razumijevanju funkcije koju zauzima, mogao biti eventualno odgovoran. Ministar se, ustvari, ne smije osjećati odgovornim. Zna da bi takav njegov osjećaj, iz kojeg bi logično proistekla ostavka, značio priznanje krivnje: bio bi to poziv policiji da mu stavi lisice. Kalmeta je uvjeren, a stvarnost mu zasad daje za pravo, da mu je visoka politička i partijska dužnost najbolji obrambeni štit koji trenutačno ima na raspolaganju. Funkcije ga navode na razmišljanje da je još uvijek važan i da, ipak, može utjecati na svoju sudbinu, da je akter a ne promatrač. Zato ne podnosi ostavku i zato smišlja djetinjasta opravdanja dok mediji svakodnevno donose nova saznanja o cestograditeljskom kriminalu i dok USKOK-ovim prostorijama defiliraju svjedoci koji njemu, Kalmeti, pripisuju ključnu ulogu u većini nezakonitih HAC-ovih akcija.

Gotovinin krug

Zašto se Jadranka Kosor ne rješava Kalmete, zašto ga nije smijenila u nedavnoj rekonstrukciji Vlade? Stoga što dotični ima snažno stranačko i biračko zaleđe u Zadru, ali i zbog razloga koji je Ivu Sanadera nagnao da prigrli Kalmetu, premda je vodeći zadarski HDZ-ovac bio vatreni sljedbenik Ivića Pašalića: iza ministra mora, prometa i infrastrukture čvrsto stoji tzv. Gotovinin krug, neformalno društvo sastavljeno od rodbine, prijatelja i odvjetnika umirovljenog generala optuženog za ratne zločine. Sanaderu je Kalmeta trebao (i) kao spona prema toj skupini čija je naklonost naročito važna svakom šefu HDZ-a: premijerka Jadranka Kosor procjenjuje da joj ne bi bilo politički mudro da se zamjeri moćnom lobiju uoči haške presude Anti Gotovini, jer bi joj se mogli dogoditi jaki desni udari ako presuda bude nepovoljna za Gotovinu. Sanader je te udare, u vrijeme Gotovinina hapšenja, izbjegao upravo zahvaljujući Kalmeti i trgovačkoj spremnosti generalovih ovlaštenih pregovarača. Premijerka naslućuje ili zna da bi kontrola nad aktivnostima tog kruga bila znatno otežana degažiranjem Božidara Kalmete s ministarskog mjesta: ti su ljudi, naime, povezani mnogim teškim tajnama.

Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik, i Tomislav Karamarko, ministar unutarnjih poslova, zarobljenici su premijerkinih političkih kalkulacija, premda će oni sigurno kazati da istražuju i da će u pogledu Kalmete nešto poduzeti kad prikupe dovoljnu količinu kvalitetnih dokaza. Vjerojatnija je opcija da će nešto poduzeti ili neće poduzeti ništa nakon što politička vlast presudi ministru koji pleše po rubu: čeka se politički signal za pravosudnu operaciju, premda istražitelji već sad imaju dovoljno razloga da privedu i saslušaju Božidara Kalmetu. U tom očekivanju političkog odobrenja za bavljenje svojim poslom sva je nakaradnost hrvatske borbe protiv korupcije: njezino suštinsko obilježje jest politička korumpiranost glavnih antikorupcijskih zvijezda.