Labavo protiv skrivenih donatora

Milan Bandić potrošio za predsjedničku kampanju više od 15 milijuna kuna, ne objašnjavajući u financijskom izvješću iz kojeg je izvora namirio 6, 6 milijuna. Državna revizija ustvrdila ukupne prihode HDZ-a za 2007. godinu 68,5 milijuna kuna, a stranka u svom izvještaju navela samo 58 milijuna.

Dva naslova s početka, kao najjasnija demonstracija političke obmane u raspolaganju predizbornim donacijama i stranačkim novcem, mogla bi kroz mjesec dana, barem za optimiste, postati prošlost. Naime, parlamentarcima do kraja veljače na glasanje stiže novi Zakon o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe, koji bi u (pred)izbornoj godini trebao visoko dignuti rampu skrivenim donatorima i nekontroliranoj potrošnji. Osim što će se troškovi kampanje limitirati na 1,5 milijuna kuna po izbornoj jedinici, pa će velike stranke na privlačnije birače smjeti potrošiti maksimalno 15 milijuna kuna, u potpunosti se zabranjuju i donacije putem SMS-poruka i govornih automata, kao način prikrivanja imena donatora.

Sporna cijena TV-oglasa

I uz zakon koji će se donekle približiti europskim standardima, nevladine udruge upozoravaju na zaobilazne načine financiranja koje će biti teško kontrolirati.

– Televizije, kao najjači mediji na koje se troši najviše novca u kampanji, konačno bi trebale javno objaviti cjenik oglasnog prostora u predizbornim kampanjama. Zalagali smo se za potpunu zabranu dogovaranja, naručivanja i plaćanja TV-oglasa putem marketinških agencija, jer bi uvjeti za ostvarivanje popusta na oglašavanje trebali biti javni, da javnost može pratiti i uspoređivati koliko se kandidati reklamiraju i kolike troškove za to prikazuju – upozorava Dragan Zelić iz GONG-a.

Borba za atraktivne televizijske termine, iako bi do izbora moglo proći i više od godine,  uzet će maha mnogo ranije, ako već i nije. U utrku se isprva ne moraju nužno uključiti politički takmaci nego velike kompanije koje potom preko agencije dio termina ustupaju strankama. Političko-marketinški ustupak, jednako bitan kao i donacija u novcu, obavljen je, a trag zameten.

– Ne zanima me koliko košta oglas kad se reklamira deterdžent, ali želim javni podatak o cijeni reklame onih koji će sutra potencijalno doći na vlast – dodaje Zelić.
SDP-ov Gordan Maras tvrdi kako nema potrebe da televizijske kuće objavljuju cjenike, jer zakon na to obvezuje same stranke.

– Televizije su na tržištu i imaju različite cijene usluga, a detaljne račune trebaju prikazati sudionici izbora. Novim se Zakonom, primjerice, moglo ići na zabranu obavljanja javne dužnosti kandidatima kod kojih se ustanovi lažiranje izbornih troškova – tvrdi Maras.

Ako je limitiranje troškova za kampanju prednost novog Zakona, pa u tjednima pred parlamentarne izbore stranački spotovi neće zagušiti javni prostor, sankcije za prekršitelje i dalje ne tjeraju strah u kosti niti će značajnije utjecati na izborne rezultate. Najveći novčani penal od pola milijuna kuna ili mogućnost da, u slučaju kršenja Zakona, stranke i kandidati ostanu bez proračunske naknade troškova, mala su cijena za već osvojeni mandat ili sastavljenu parlamentarnu većinu.

Nedovoljne sankcije

Europska je komisija u nekoliko navrata slala preporuke da se pojača neovisni nadzor financiranja kampanje, koji bi moglo obavljati Državno izborno povjerenstvo (DIP); koliko god se u dvadeset godina parlamentarne demokracije u Hrvatskoj pokazivalo neučinkovitim,

DIP- u, ili nekom drugom neovisnom tijelu, trebalo bi dati ovlasti da u kampanji posjećuje izborne stožere i provjerava račune i kompletnu dokumentaciju o poslovanju stranaka u kampanji. Trebalo bi im dati još stručnih ljudi koji bi češljali financije i izricali sankcije po najbržem postupku, ali bez posredovanja Porezne uprave. Slične ovlasti ima izborno povjerenstvo u Kanadi i to vrlo dobro funkcionira, poručuju iz GONG-a.

No, uloga DIP-a daleko je od kanadske prakse: niti će im takve ovlasti biti povjerene novim Zakonom, niti ih dosadašnje mlitave reakcije, na koje su politički akteri samo odmahivali rukom, za to pretjerano kvalificiraju. Osim administrativnih kazni, tj. oduzimanja proračunske naknade za kampanju, DIP nema ovlasti žešće po džepu udariti stranke i kandidate prije samih izbora, a baš bi to biračima mogao biti impuls da ne daju glas onima koji pretendiraju na vlast, a već u utrci za Banske dvore krše zakon.

Optimizam s početka priče, stoga, ima tek formalne zakonske temelje. Fantomski popusti na TV-reklame osigurani preko posredničkih agencija i dalje će se koristiti, DIP će,

više-manje, i dalje biti demokratski ukras izbora, a stranačka infrastruktura i pripadajući novac jamstvo da ćemo na političkoj pozornici gledati iste aktere.

Pola milijuna za gradonačelnika Zagreba

Jedan od prigovora koji se već može čuti na račun novog zakona jest limitiranje novca za kampanju za zagrebačkog gradonačelnika na samo pola milijuna kuna. Realno je teško očekivati da će kandidati za jednu od najvažnijih fotelja u zemlji sve troškove političke reklame pokriti spomenutim iznosom, zna li se da je Milan Bandić u svibnju 2009. potrošio barem pet puta više. Restriktivni zakon tjerat će na nove i jeftinije propagandne kanale, poput Facebooka.

Limit i za donatore

Limiti na financiranje kampanja zahvatili su ne samo pretendente na vlast nego i donatore. Prema novom zakonu, fizička osoba smije donirati maksimalno 30 tisuća kuna, a tvrtka 200 tisuća. Upitno je, međutim, koliko će se učinkovito kontrolirati kćerinske tvrtke koje bi se mogle osnivati samo s ciljem legalnog probijanja zakonskog limita od 200 tisuća kuna. Ograničenje troškova zadesit će i kandidate na predsjedničkim izborima za četiri godine, kada će se za kampanju smjeti izdvojiti najviše osam milijuna kuna. Prema toj računici, i Ivo Josipović i Milan Bandić probili bi limit na posljednjim predsjedničkim izborima.