Ljubljana’s Calling
Svojevrstan je mazohizam, za onoga tko ga se laća ozbiljno, zasigurno prisutan u pjesničkom prijevodu. U (para)tržišnim uvjetima u kojima je trenutno prisiljeno egzistirati i književno polje, objavljivanje istog u obliku knjige daljnji je korak k užitku u vlastitoj patnji. Ako se pritom uzme da je riječ o relativno mladom pjesniku jednoga malog jezika užitak se, kao i patnja, čine gotovo potpunim. Stoga nedvojbeno valja skinuti kapu prevoditeljici i nakladnici Kseniji Premur što nas je, u kratkom vremenu, počastila s dvije knjige Primoža Čučnika, posljednjom, “Kao dar”, te onom, Prešernovim skladom nagrađenom, izvorno 2007. otisnutom, naslovljenom “Rad i dom”. Na neki način, ovo je Čučnikova hrvatska godina: gotovo istovremeno pojavile su se, pod uredničkom palicom Miloša Đurđevića, i njegove izabrane pjesme, što će samo potvrditi njegov status (uz u prijevodu od ranije dostupne Aleša Štegera i Luciju Stupicu) jednog od najznačajnijih slovenskih generacijskih pjesnika.
“Rad i dom”, kao pjesnikova šesta knjiga stihova, dosljedno se upisuje u prethodnim knjigama uokvirenu, od sveska do sveska suptilno variranu, no nikada značajnije modificiranu poetiku. Apostrofirani se prosede, što će i sam autor nerijetko istaknuti, uvelike oslanja na iskustvo njujorške škole – prvenstveno Ashberyja (koji je u knjizi, uz E. Bishop, i paratekstualno prisutan) i O’Haru – te ono suvremenoga poljskog pjesništva, na čelu s P. Sommerom, A. Wiedemannom i M. Świetlickim. Sve što se uz njega uobičajeno veže, od sklonosti živom, razgovornome jeziku, interpolacije imaginarija ali i kompozicijskih načela vizualnih umjetnosti i glazbe, sklonosti (najčešće, doduše, izglobljenoj) naraciji i govornoj ritmizaciji, pa do zbira lutajućih motiva koji se vežu mahom uz područje urbane svakodnevnice, Čučniku nije strano.
Tekstualni univerzum “Rada i doma” izrazito je pod dominantom fatalnijeg od apsolutnih zorova; onog vremenskog. Vrijeme je raslojeno – s jedne strane riječ je o vremenu svakodnevne događajnosti, njezinih repeticija i permutacija – no nad njime bdije permanentno očitljivi pritisak konjunkture koja je, međutim, također prije ciklička nego vektorska. To se događa neprestance, reći će, seleći događaj u domenu svevremenosti, što na kraju rezultira potpunom relativizacijom protoka: onaj tko prije umre taj će duže vrijeme biti mrtav.
Povremeni ekskursi u osobnu i (koliko je to uopće moguće) kolektivnu povijest vezani su najčešće uz njezine ekonomski zanemarive relikte: priče, odbačene stvari, pronađene fotografije (dvije su i uvrštene u knjigu) koji, ništa manje i ništa više, ukazuju na relativnost onoga gusto tkanog protoka “sitnog veza”, jer se nitko nije ničega sjetio. Sve je već bilo.
Pažnje vrijedna knjiga svakako pažnje vrijednog pjesnika, bivajući gotovo mizanabimičnom, transparentnim stihom organizira u pjesmu (ponekad intencionalno stihijski) pripuštene naplavine svijeta, te kao da i svojom strukturom i formom ponavlja: Nakon smrti govorimo nagi, nikada nije sve / rečeno.