Maštam, dakle jesam
S nestrpljenjem se očekivala predstava “Život lude” u riječkom HNK-u. Danima prije premijere, nakon proba stizale su vijesti kako se sprema nešto zaista iznimno. Razlog tom optimizmu bio je redatelj David Doiashvili iz Gruzije, koji je sa svojim fascinantnim “Macbethom” pobrao sve nagrade i oborio s nogu publiku na prošlogodišnjem Festivalu malih scena u Rijeci.
Predviđanja su se pokazala točnima, jer riječki “Život lude” zaista jesu “dva sata čiste fantazije”, kako je ocijenjeno odmah nakon premijere. Tema ove predstave je život pun snova i ona paučinasta granica između fantazije i realnosti, što je davno prestalo biti predmet razmatranja na našim pozornicama. Dramski predložak za izvedbu su četiri priče Ryunosuke Akutagawe: “Život lude”, “Krist u Nankingu”, “Jashumon” i “Razgovor u mraku”, koje je gruzijski redatelj spojio u neku vrstu scenske pjesme u prozi. Inače, Akutagawa, prema čijim pričama je napravljen i scenarij za slavni film “Rašomon”, jedan je od najznačajnijih modernih pisaca. Po senzibilitetu je bio neka vrsta japanskog Danila Kiša: cijeli je život među svojim rečenicama tragao za savršenim artizmom i na kraju, rastrojen psihičkom bolešću, život skončao samoubojstvom u 35. godini.
Japanski Don Quijote
Kako kaže redatelj Doiashvili, njegovo polazište za predstavu bilo je nekoliko nepraktičnih pitanja: Zašto toliko često bježimo od stvarnosti i zašto živimo u svijetu koji smo sami izmislili? Možda je upravo takav svijet istinit a ne onaj “pravi”, što je uopće pravi svijet i gdje je u svemu tome kazalište?
Priča na rubu konkretnog prostora i vremena govori o gospodaru i slugi: jednom se pričinjavaju razne utvare, a drugi bi želio postati svetac. Gospodar je opsjednut spašavanjem mladog ljubavnog para od zlih sila, a sluga čezne za svijetom čuda i apsolutne ljepote. Po intonaciji i ritmu, “Život lude” pomalo liči na neku vrstu japanskog Don Quijotea, ali za razliku od Cervantesa, u ovoj predstavi nema ničega u prenesenom značenju: ona nas želi uvjeriti da jedno nepragmatično i za današnje vrijeme neprikladno vjerovanje u čuda ima smisla.
Redatelj Doiashvili, uz pomoć suradnika iz Tbilisija, iskoristio je magične Akutagawine rečenice za čarobiranje u koje je želio uvući publiku. Scenski govoreno, taj svojevrsni stroj za maštu temeljio se u prvom redu na igri svjetla, scenografiji i kostimografiji, koju potpisuje Giorgi Lapiashvili, jedan od najboljih gruzijskih dizajnera. Tu su zatim muzika Nikoloza Memanishvilia i koreografija Konstantina Purtseladzea, što je na kraju fantastični svijet “Života lude” transformiralo u vizualnu bajku i poetsku rapsodiju vječnih čovjekovih nemira sa samim sobom.
Riječki glumački ansambl vjerno je slijedio redatelja u njegovim zamislima, očito uživajući da sudjeluje u predstavi koja je ispala iz zgloba uobičajenog kalupa i rutine. Glumci Dražen Mikulić (sluga), Jelena Lopatić (prostitutka), Edita Karađole (vještica), Tanja Smoje (djevojka), Igor Kovač (mladić) i Andreja Blagojević (Kirisuto) ostvarili su više nego dojmljive uloge, dok se u igri Damira Orlića (gospodar) osjećao stanovit grč zbog važnosti centralne figure ove predstave. U sljedećim izvedbama očekujemo ovog darovitog glumca u punom sjaju, ali ono što je važno jest da riječko kazalište ima zaista vrstan glumački ansambl koji može iznijeti kompleksne i zahtjevne predstave. Kulturalno rečeno, ovakav glumački potencijal nešto govori i o Rijeci, koja više nije samo veće središte u provinciji, nego grad u pravom smislu riječi.
Spoj hrabrosti i ljepote
Što je domaći teatar dobio ovom predstavom? Prvo, “Život lude” predstavlja ljekovit odmak od teških tema svakidašnjice koje lice teatra, u nas i u svijetu, često čine turobnim i mračnim. Drugo, ovakav tip teatra, kao što su i najnovije predstave Aleksandra Popovskog “San Ivanjske noći” u Kazalištu Gavella ili “Metamorfoze” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, suvremeno kazalište u nas vraćaju fantaziji i mašti, što je dobro i za kazalište i za one koji u njega dolaze.
Konačno, da li ovakva moderna bajka ima bilo kakav utjecaj na stvarnost? Redatelj Doiashvili o tome kaže: “Volio bih da ova predstava kod ljudi stvori nadu da će sutra biti bolje nego danas. Da bi to bilo moguće, treba vjerovati u čuda.” Ako se ovim mislima pogleda u zjenicu oka, onda se vidi da one žele spojiti hrabrost i ljepotu. Pisac Akutagawa žrtvovao je život radi takve ljepote. Prevedeno na jezik običnih smrtnika, to znači da moramo preuzeti nešto “iz života lude” da bi smo se u ovaj život vratili bolji.