Mladi i nesigurna zaposlenost

Bez da teorijski ulazimo u problematiku sociologije generacija (beogradski sociolog Todor Kuljić npr. razlikuje političke generacije, kulturne generacije, generacije zajednice sjećanja, ali NE i radne generacije) i bitne odnose klasa i generacija, pozabavimo se jednim tako bazičnim problemom kao što je zapošljavanje mladih u nas. Pravit ćemo se da biologistički izraz “mladi” ima i sociološku relevanciju kakvu je svojedobno, u drugom državnom kontekstu, imao izraz “omladina”. Jer, iako je postjugoslavenska društva ni kao ime ne žele, sva ona ipak sada imaju “svoju” omladinu. Kako joj pomažemo da uđe u svijet rada?

Sada je već svima jasno da pogoršanje radnih uvjeta, za one sretnike koji su (trenutno) zaposleni, kao i pridružena mu “reforma” mirovinskog osiguranja, pogađaju starije članove društva, ali sve više i odlučnije baš mlade!

Uz svu opasnost statističkog pojednostavljenja problema, čini se da ugroženo društvo reagira poput animalnog čopora: oni pri fizičkoj snazi su i na društvenoj, pa onda i na radnoj vlasti. Više nama na radnim mjestima ne upravljaju vijeća staraca, već uglavnom muškarci u tzv. najboljim godinama, koji nakon što si uzmu najveći dio društvenog “kolača”, daju i uskraćuju mrvice onima koji izlaze, ali i onima koji baš sada ulaze u svijet rada. Egzistencija ispod ljudskog dostojanstva čeka većinu u starosti, ali i dočekuje odmah pri inicijaciji u svijet odraslosti i odgovornosti za vlastitu egzistenciju.

Nesigurnost zaposlenja, prevaga menadžerskim novogovorom rečeno “nekvalitetnih” poslova nad “kvalitetnima”, čine samostalni život ljudi između druge i treće decenije života, njihov odlazak od roditelja, zasnivanje obitelji za one koji to žele i sl., sada već možda i za većinu realno egzistirajućih mladih nemogućom misijom. Ono što se na strani kapitala naziva fleksibilizacijom tržišta rada, na strani mladih radnica i radnika ni nema izraza koji bi opisali sve životne nedaće kroz koje oni prolaze. Diplomirani stručnjaci a nezaposleni, zaposleni a siromašni (masovno s plaćama za život na granici siromaštva), zaposleni sve više, dakle u pravilu, pa onda NE i atipično, na određeno vrijeme, honorarno, preko studentskog servisa; zaposleni u asocijalnom radnom vremenu, s izgledom da će cijeli radni vijek provesti u društvu s više umirovljenika od zaposlenih.

Jesu li ti mladi apolitični neradnici, kako se nad njima iživljava protuprosvjetiteljska javnost tzv. masovnih medija? Ili posjeduju “skandalozno neznanje” o političkom sistemu u kojem žive samo zato što misle da je na vlasti koalicija HDZ-a, SDP-a i HSS-a? Pa nije li to dublja istina partitokratske otuđenosti političkog sistema od vlastitog stanovništva? Neradnici sigurno nisu, barem ne svojom voljom. No vladina politika zapošljavanja i u nas ih čini sve više privilegiranim žrtvama ekonomske krize, recesije i depresije. Žrtvama koje nisu naprosto ispale s tzv. tržišta rada, već koje se, današnji sljedbenici Foucaulta bi rekli, biopolitički natjeruje u prekarne radne odnose. Odnose bezočne eksploatacije, u kojima većina mladih žena živi u sistemu rotacije – čas nekoliko mjeseci na poslu, čas nekoliko mjeseci na burzi rada. Jer, većina prijavljenih na Zavodu su baš oni kojima je upravo istekao jedan ugovor na određeno, a uskoro će dobiti novi. Do u lošu beskonačnost.

Mladi su, naročito mlade žene, one koje potpadaju pod politiku last in, first out. Nestalnim oblicima zapošljavanja, na koja su prinuđeni, mladi su još i krivi za dumping, i ne samo smanjivanje već često i za potpuno brisanje radničkih prava, na koje moraju pristati. Sve to naravno ima utjecaja i na zdravstveni status mlade generacije. No tko bi se time bavio, u državi u kojoj sociolozi još nisu napravili ni približno mapiranje klasne i slojne grupne dinamike stanovništva, a kamoli da bi medicina rada sociološki izučavala nove oblike oštećenja ljudi, izazvane psiho-socijalnom nestabilnošću u radnim odnosima. (Ne bi li se time po svojem akademskom zaduženju trebao baviti Slaven Letica? No on ima drugog, unosnijeg posla.)

Nije puno bolje ni u susjednoj Sloveniji, gdje je Goran Lukič, sindikalni povjerenik za mlade u ZSSS-u (vodećem slovenskom sindikatu), na nedavnoj konferenciji za štampu improvizirao na osnovu analogije s istraživanjima provedenim u drugačijim zemljama EU-a, poput Nizozemske. Podaci dostupni u istraživanjima Eurofounda, tripartitne agencije EU-a koja se bavi istraživanjem uvjeta života i rada, industrijskih odnosa i promjena u upravljanju, govore da trendovi u zapošljavanju mladih ne tendiraju njihovom sve većem privlačenju u svijet stalno zaposlenih, već baš obrnuto. Na djelu je rastući pluralizam oblika zapošljavanja.

U takvoj situaciji mnogi se odlučuju na tzv. samozapošljavanje, što samo znači da ih poslodavci prisiljavaju da se prometnu u lažne privatne poduzetnike sebe samih. To omogućuje dodatnu prekarizaciju svijeta rada, jer kada takav “poduzetnik” ostane bez posla ili je oštećen neisplatom dogovorenih honorara, to ne potpada u kršenje radnog zakonodavstva, već u eventualne građanske tužbe zbog narušenih poslovnih odnosa i krivo procijenjenih poslovnih rizika među “partnerima”. Za polovicu mladih u Sloveniji, kaže Lukič, a za takva istraživanja u Hrvatskoj nisam čuo, ne postoji petodnevni radni tjedan, ne postoje ni vikendi niti od rada slobodni večernji sati. A sve to postaje novi životni stil, u kojem ako nisi sposoban kada treba potegnuti 15-16 sati rada dnevno, naprosto nisi konkurentan.

Sindikalisti su, ne u nas, iznašli i novi termin za pojavljivanje na poslu i kada smo bolesni – prezentizam, čemu pribjegava svaki drugi zaposleni mladi, od straha da ne pokaže svoje loše zdravstveno stanje. Na anketno pitanje hoćeš li moći raditi svoj posao i sa 60 godina, pozitivno odgovara samo 19 posto ispitanih u Sloveniji. Tako da nije jasno koga će mirovinska reforma i produljivanje radnog vijeka uopće dočekati. Ideja da je rad roba kao i svaka druga ostavlja iza sebe katastrofalne učinke po tzv. tranzicijska društva poput našega. Rad stvara robne vrijednosti, ali stvara i gnjevne mlade ljude, čiji će se protestni potencijal, u opsegu puno širem od pukog neizlaska na izbore, sve više iskazivati. Ako smo već novčano zadužili svoju djecu cijenom “ortačkog kapitalizma” koju trpimo, sada dozvoljavamo i njihovu bezočnu eksploataciju od strane onoga kapitala kojem je EU mati. A svojoj mladosti maćeha.