Naše gore Jorge

Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, Jorge Jure Francetić, pedesetogodišnjak iz Argentine, sin od brata zapovjednika ustaške “Crne legije” Jure Francetića, ukazao se u utorak u “Večernjem listu” preko četiri novinske stranice. Tome još treba dodati naslovnu stranu s velikom fotografijom Jorgeove glave, ispod koje nas uredništvo obavještava da donosi “intervju s nećakom zapovjednika zloglasne ustaške Crne legije”, pribavljen “ekskluzivno iz Argentine”, uz naslov: “Osnivam Hrvatsku legiju i ulazim u Sabor”. Dan ranije nevjerojatni je žurnalistički pothvat prodorno i s puno vizualno-tonskih senzacija u više navrata reklamiran na televiziji.

U obilju uzbudljiva novinskog štiva što se prostiralo na te četiri stranice “Večernjeg”, najsnažniji utisak na mene je ostavila epizoda iz uvoda, gdje nas autor postepeno upućuje u temu i objašnjava kako je došlo do intervjua s rečenim Jorgeom. “Zbog ličkog prezimena obilježenog Crnom legijom…”, piše pisac teksta, “…naši mikrofoni i kamere uključili su se sami od sebe!”

Sami od sebe? Nu, tu sam se zbilja zamislio nad svojom tehnološkom zaostalošću. Kakvim to sofisticiranim uređajima raspolažu reporteri “Večernjeg lista”? Ne samo što su opremljeni “mikrofonima i kamerama” – pomagalima koja bi u ranijim vremenima bila primjerenija televizijskoj, a ne novinskoj ekipi – nego su se još ti mikrofoni i kamere “uključili sami od sebe”, i to ne greškom, zbog strujnog udara, vlage u zraku, kvara na memorijskoj kartici ili neke druge nepredviđene okolnosti: inteligentne elektronske naprave, očito, programirane su da reagiraju na određene podražaje, te da djeluju i u prilikama kada ljudska ruka zakaže.

U ovom slučaju “uključile su se same od sebe” na poticaj “ličkog prezimena obilježenog Crnom legijom”. Novinar je možda mogao i previdjeti tu stvar s prezimenom, ne pridavati joj odgovarajuću društvenu važnost, ili se čak ponašati neodgovorno prema čitateljima i ugledu glasila – u stilu: “Nećak od Jure Francetića? Pa što? Boli me kurac!” – ali složena tehnološka baza “Večernjaka” ne dopušta mu da učini profesionalni propust.

Štoviše, u vrlo bliskoj perspektivi lijepo možemo zamisliti čak i odsustvo novinara – potpuno uklanjanje zastarjelog, nepouzdanog i preplaćenog “profesionalca” – dok suvremena audio-vizualna oprema samostalno obavlja posao. “Sadržaj na kojeg ne utječe ljudski faktor”, to je također zgodno za televizijsku reklamu: čim u svome dosegu registriraju potomke znamenitih ustaša “naši mikrofoni i kamere uključuju se sami od sebe”!

Zašto se pak mikrofoni i kamere “Večernjeg lista” samostalno uključuju baš na ustaše i njihovu bližu i dalju rodbinu, a ne na nekoga drugog, to je već nešto kompliciranije pitanje. O tome zacijelo brinu timovi programera i stručnjaci za kalibraciju. Jer novinar, da se samo njega pita, tj. da se njega uopće pita, moguće i ne bi načinio intervju s nekim Jorgeom koji se preziva Francetić – pogotovo što se iz svake rečenice tiskane na te četiri novinske stranice vidi da je Jorge ordinarna budala – no na to ga navodi skupa aparatura koju je zadužio u firmi. Novinar, možda u strahu da će ostati bez posla, zbog toga joj iskazuje dužnu mjeru respekta, napominjući da rečeni Jorge nije tek imenjak, nego i nećak koljača iz “Crne legije” – “što je za ovu priču i najvažnije”. Važno je dakle samo ono zbog čega su se uređaji uključili. “Sami od sebe”.

Kao potpunoga laika, pritom još i skeptičnog prema mnogim oblicima progresa, priznajem da me impresionira takav razvoj tehnologije koji širi prostor autorske volje. Moglo bi se reći kako “Večernji list” udara temelje postljudskog razvoja novinarstva i regrutira novinske pisce koji su osuđeni na interakciju s mašinama. Čim se u djelokrugu otkrije kakav potomak poznatoga ustaše, tim prije ako se predak osobito istakao u surovosti i ubijanju, dolazi do produktivnog spoja organskog i elektromehaničkog, nastupa savršena tehnoljudska sinteza, a potpisnik konačnog proizvoda spremno preuzima identitet kiborga i sam ističe da je njegov rad – ekskluzivni četverostranični intervju s gospodinom Jorgeom, uspješnim debilom iz Argentine – rezultat stapanja tijela i tehnologije.

Istini za volju, zabavlja me razmišljati i o suprotnom scenariju: u zoni medijskog dometa pojavljuje se spomenuti Jorge, svojim karakterističnim prezimenom alarmira osjetljive sprave, mikrofoni i kamere uključuju se sami od sebe, a tada nastupa novinar, integralno ljudsko biće, i – isključuje ih. Jednostavnim pokretom kažiprsta, pred očima zaprepaštenog ustaše, žurnalist dokida sintetički dio svoje autorske ličnosti. Zlobno se smješka i djeluje bez digitaliziranih proteza.

Bio bi to, naravno, povratak u kameno doba novinarstva, da ne spominjemo ideološku zatucanost koja uz to ide. A i Jorge bi se našao nemalo zbunjen. “Što se ovdje događa, zašto ste to isključili?” “Zato što drobite gluposti, poštovani Jorge. Nesnosno mi idete na živce. A i ne mislim da pristojne novine trebaju objavljivati intervju preko četiri stranice samo zbog toga što se sugovornik deklarira kao nećak fašističkog zločinca, i k tome svoga strica kuje u zvijezde.” “Ali to nije demokratski!” “Možda nije demokratski, ali zasad je važno da ne bude automatski. To jest da ja uključujem uređaje, a ne oni mene.”

S druge strane, bit će da u takvim fantazijama podcjenjujem tehnološke mogućnosti “Večernjeg lista”, jer ako su se u blizini živoga rođaka pokojnog ubojice “naši mikrofoni i kamere uključili sami od sebe”, najmanje je izvjesno da bi ih novinar mogao samostalno izgasiti. Gotovo je sigurno da naprave imaju ugrađenu zaštitu od sabotaža. Novinara nije ni briga, uostalom, on se već u hijerarhiji medijske kompanije pozicionirao kao jedan od efikasnih kiborga, autora one vrste članaka za koje ne možeš pouzdano znati je li ih proizveo čovjek ili stroj. “Kakav stroj?” pitaju se neupućeni među čitateljima. “Ustaški stroj!” odgovara upućeni dio istih.

Jorge Francetić u “Večernjem listu” uglavnom valja nesuvislosti: da je njegov stric bio heroj a ne zločinac, da bi ga trebalo slaviti kao ličkog Che Guevaru, da mu je jednom čak i Ivo Sanader za strica napomenuo kako je “bio pravi čovjek i veliki Hrvat”, da su hrvatski političari generalno uzevši obična korumpirana bagra, a da je on, Jorge, u vrijeme rata bio zadužen za specijalne operacije, pa će i sada znati preuzeti nacionalnu odgovornost, formirat će Hrvatsku legiju i izaći na izbore… “Moje prezime moglo bi biti prednost za one do kojih mi je stalo. Ako će biti mana za one druge, to me se i tako ne tiče. Prezime Francetić je brend i to nitko ne može osporiti.”

Tiražni dnevni list tako nastavlja tradiciju s početka devedesetih, otkad su njegove stranice širom otvorene za svojtu raznih Šakića, Luburića, Rojnica, Budaka, Kvaternika, pa do gospođe Seke Pšeničnik koja je tamo redovito ordinirala, objašnjavajući sa suzama u očima kako je njezin tata, blaženopočivši Pavelić, divno svirao klavir i bio posebno nježan prema djeci.

Dobrodošao je svatko čije je prezime brend, uključujući kućne ljubimce slavnih odličnika, ako će čitatelje podariti slasnom porcijom naci-nostalgije, iznijeti pred njih toplu revizionističku juhu s kariranim mesnim okruglicama i ukazati na romantične strane hrvatskog fašizma. S tim da sada najsuvremenija inteligentna tehnika zamjenjuje novinarsku intuiciju, drastično smanjuje mogućnost ljudske pogreške, pa se primjerci s brendiranim prezimenima više ne mogu ni zaobići: u njihovoj blizini, saznali smo, mikrofoni i kamere uključuju se sami od sebe.

Nu, kamo vodi taj ubrzani tehnološki razvoj “Večernjeg lista”? Premda kao laik nisam pozvan suditi, rekao bih da, mimo uskih korporacijskih interesa, napor svakako pridonosi modernizaciji cijele Hrvatske i stvaranju zdravog automatiziranog društva. Dosizanju onog stanja gdje se – na poticaj karakterističnih prezimena – logori otvaraju sami od sebe.