Nedodirljivi

Kada je u proljeće 2002. godine Ivo Sanader na Sedmom općem saboru HDZ-a tankom većinom pobijedio Ivića Pašalića na izborima za stranačkog predsjednika, malo tko je mogao očekivati da će Sanader – tadašnji predvodnik reformskih snaga u HDZ-u – danas biti u salzburškom pritvoru, progonjen zbog teških zloupotreba položaja, a da će Pašalić mirno živjeti u velebnoj zagrebačkoj vili i neokrznut istragama, graditi karijeru krupnog građevinskog poduzetnika.

Tih godina, koje je HDZ proveo u opoziciji, javnost je upravo u Pašaliću, moćnom savjetniku predsjednika Franje Tuđmana, vidjela personifikaciju korupcije državnog vrha, privatizacijske pljačke i najpodlijih manipulacija režima, zbog kojih je stranka i svrgnuta s vlasti. Ivić Pašalić bio je uvjerljivo najozloglašeniji čovjek u zemlji, baš kao što je to danas Ivo Sanader. Za Doktorom, kako su ga neki zvali, vukao se čitav niz krupnih afera iz 90-ih, zbog kojih je njegovo hapšenje u svakom trenutku bilo očekivano i moguće.

Pašalić je, u svakom slučaju, bio upleten u više sumnjivih rabota nego što će ih kasnije osmisliti njegov politički rival Sanader, od namještenih privatizacija, slamanja medija i nezakonitog prisluškivanja novinara do bankarskih i drugih privrednih malverzacija, no usprkos tome, nikada mu se nije dogodilo ništa. U antikorupcijskoj kampanji premijerke Jadranke Kosor i glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, u kojoj “nema nedodirljivih” i u kojoj svako malo netko krupan završi iza rešetaka, Pašalićevo ime ne iskače ni u medijima. Uz Sanadera, najkrupniju lovinu, nastradali su deseci drugih državnih dužnosnika i šefova državnih tvrtki, no ne i Pašalić, zapravo jedina živuća osoba u Hrvatskoj koju se može usporediti sa Sanaderom. Točnije, dr. Ivo Sanader jedina je osoba koja se u posljednjih deset godina uspjela približiti postignućima dr. Ivića Pašalića.

Upadljiva sličnost

Ovaj doktor interne medicine, rođen 1960. u hercegovačkoj Šuici, prvi je posao dobio u Domu zdravlja u Ivanecu kraj Varaždina 1986. godine, da bi dvije godine kasnije prešao u bolnicu u obližnjem Klenovniku. Nakon što je kao osnivač lokalnog HDZ-a ušao 1990. u Sabor, postao je ravnatelj svoje bolnice, a 1992. godine ravnatelj Zatvorske bolnice u Zagrebu. Od 1993. do 1999. Tuđmanov je savjetnik za unutarnju politiku, a od početka 2000. do konca 2003. ponovo je saborski zastupnik. Dr. Ivić Pašalić, koji je cijelog svog radnog vijeka bio na državnoj plaći, nakon završetka političke karijere ne vraća se zdravstvu. Iz politike izlazi kao krupni građevinski investitor, koji od 2005. godine u više projekata ulaže preko 200 milijuna kuna kredita koje mu je Hypo Alpe Adria Banka odobrila, kako je sam rekao, na račun obostranog povjerenja.

Važno je ovdje malo se zadržati pa primijetiti kako dr. Ivić Pašalić, čovjek bez ikakva iskustva u tom poslu, nije dobio kredit od, primjerice, 10 milijuna kuna, što bi već bio zapanjujuće visok iznos. Njegova novoosnovana tvrtka Kapital konzalting, koja nikada prije nije izgradila ni pseću kućicu, dobila je astronomske svote novca za gradnju naselja za 1000 stanovnika u Zagrebu i luksuznog naselja u Istri – dobila je preko 200 milijuna kuna već za prve projekte koje je ikada nacrtala.

Kraj Pašalićeve političke karijere po ovome je vrlo sličan okončanju one Ive Sanadera, čovjeka koji ga je politički uništio. Bivši premijer, koji je, doduše, prije ulaska u politiku imao određeno poslovno iskustvo, također je posljednjih 20 godina proveo na državnoj plaći, da bi nakon odstupanja s funkcije krenuo u privatni konzultantski biznis, za koji je unaprijed kupio luksuzni stan površine 300 četvornih metara, kreditom Zagrebačke banke teškim šest milijuna kuna. Uskokovim istražiteljima taj je kredit, minoran u usporedbi s Pašalićevim, odmah postao sumnjiv, pa su u sklopu općeg progona bivšeg premijera zaključili kako mu je on poslužio samo za prikrivanje stvarnih izvora financiranja. No trideset pet puta veći Pašalićev kredit, koji je DORH-u iz medijskih napisa postao poznat još 2006. godine, nikada nije postao predmetom istrage.

Sličnosti između Sanadera i Pašalića postoje i u osobnoj imovini koju su njih dvojica stekli bivajući isključivo na proračunskim plaćama. Sanader je u politiku ušao kao podstanar, a iz nje, uz stan u Splitu, izašao kao vlasnik vile površine 400 četvornih metara u Kozarčevoj ulici u Zagrebu. Liječnik Pašalić do ulaska u politiku živio je u očevom potkrovlju, da bi se uskoro preselio u trosoban stan na zagrebačkom Rebru, a po okončanju političke karijere izgradio je u Remetama luksuznu vilu površine 500 četvornih metara, s bazenom od 80 kvadrata i prostranom okućnicom. Kao što je Sanaderova vila u Kozarčevoj formalno u većinskom vlasništvu njegova punca Ive Šarića, tako je vila u Remetama, u kojoj živi uža obitelj Ivića Pašalića, u vlasništvu njegova punca Ivana Pleseca. Upadljiva sličnost dviju karijera prestaje u trenutku njihova prekida. Sanader godinu dana nakon napuštanja funkcije završava u pritvoru, pri čemu jedno od ključnih pitanja istrage postaje nerazmjer između njegovih dužnosničkih primanja i stečene imovine, a Pašalić – evo već je prošlo 11 godina otkako nije najmoćniji vrhovnikov savjetnik – završava projekt za projektom.

Tajni računi

Od početka hrvatske antikorupcijske kampanje ime Ivića Pašalića spomenuli su jedino austrijski parlamentarni istražitelji Rolf Holub i Peter Pilz prilikom jesenskog posjeta Istri. Austrijance nisu zainteresirali samo Pašalićevi Hypo krediti teški 30 milijuna eura, već i okolnosti s početka 90-ih, u kojima su ljudi iz najbližeg Tuđmanova okruženja prebacivali novac za kupnju oružja na bankovne račune u Austriji. Austrijanci sumnjaju da se dio tog novca kasnije vraćao u Hrvatsku, kroz rizične kredite kojima je Hypo banka financirala projekte ljudi poput Pašalića i Vladimira Zagorca. Pilz je novinarima spomenuo da je Pašalić “ključna figura” afere Hypo u Hrvatskoj.

Policijsku istragu o pronevjerama novca namijenjenog naoružavanju u 90-ima pokrenuo je još 2001. godine tadašnji SDP-ov ravnatelj policije Ranko Ostojić, a zamjenik glavnog državnog odvjetnika Lazo Pajić “pohvalio” se jesenas u intervjuu “Večernjem listu” kako on taj slučaj istražuje već osam godina i kako je konačno došao do isplata s čuvenog državnog računa u Villachu, pomoću kojih se otkrilo da se on granao na 88 drugih računa u različitim zemljama, s kojih su vršene stotine daljnjih transakcija.

No ni do danas nitko nije procesuiran zbog tih pronevjera, pa čak ni general Zagorec, koji je osuđen zbog krađe državnih dragulja počinjene 2000. godine. Kao što je poznato iz javno danog svjedočanstva Tuđmanovog pouzdanika Hrvoja Šarinića, on je račun u Villachu zatvorio 1998. i preostalih 2,8 milijuna DEM prebacio na račun HDZ-ove Zaklade hrvatskog državnog zavjeta, kojom je upravljao Pašalić. Državno odvjetništvo i taj je detalj iz priče počelo istraživati 2002. godine, no ponovo, nitko još nije procesuiran.

Interes austrijskih parlamentaraca za Pašalićevu ulogu u investicijama Hypo banke u Hrvatsku povezan je i s špijunskim izvještajem, izrađenim koncem 2007. godine za potrebe Hypo banke, u kojem se Pašalića spominje u samim počecima Hypovih operacija u Hrvatskoj, kao osobe koja je osmislila pretvaranje Hypo banke u, kako stoji u dokumentu, “servisni pogon hrvatske političke, medijske i poslovne tajkunske oligarhije”. Sam bivši član uprave Hypo banke Günter Striedinger u jednom je intervjuu iz 2009. kazao kako Pašalića osobno poznaje još od 1994. godine, budući da je on “tada bio vrlo važna i moćna osoba, pa je bankaru koji dolazi na to tržište bilo nemoguće ne imati odnos i kontakt s takvom osobom”.

Takva osoba dobila je nakon 2005. godine 30 milijuna eura kredita od Hypo banke samo na osnovu “evaluacije” projekta, a kada je slomom tržišta stanogradnje zapala u probleme, Hypo banka spremno joj je prolongirala otplatu kredita. Nikakva istraga još nije pokrenuta da bi pokazala kako je jednom bivšem državnom dužnosniku sve to bilo moguće, kao što nikada nije objašnjeno ni zašto su u dvorište Pašalićeve vile bile bačene dvije ručne bombe nedugo nakon što su se na njegov račun slila ogromna Hypova sredstva.

No slučaj Hypo banke samo je jedna među brojnim aferama koje su ostale iza dr. Pašalića, i jedina za koju se čini da je netko koliko – toliko istražuje. Njegovo ime nalazi se također u famoznoj knjižici Milene Šenator, financijske direktorice privatizacijskog tajkuna Miroslava Kutle, poznatoj po tome što je DORH-u još 2000. godine dala iskaz o Kutlinim gotovinskim isplatama Sanaderu sredinom 90-ih, teškima 800.000 maraka. Šenator je DORH-u tom prilikom predočila i bilješke o Kutlinim isplatama Pašaliću te medijskom tajkunu Ninoslavu Paviću, direktoru Dubrovačke banke Nevenu Baraču i Vinku Grubišiću, ljudima koji će se pojaviti i u nekim drugim Pašalićevim intrigama.

Nerazjašnjene afere

Bivši direktor Splitske banke Frane Mitrović posvjedočio je u svojim otvorenim pismima iz 2000. godine kako je ta banka upravo po Pašalićevom nalogu prodala Miroslavu Kutli dionice “Slobodne Dalmacije”, po četiri puta nižoj cijeni od burzovne, nakon čega je taj nezavisni dnevnik pretvoren u poslušno glasilo HDZ-a. Pašalićeve medijske operacije išle su dalje preko pokušaja uništenja “Radija 101” dodjelom njegove koncesije Ninoslavu Paviću 1996. godine, što su spriječile samo masovne demonstracije, i preko prodaje “Večernjeg lista” 1998. godine poduzetnicima Pavi Zubaku i Ivici Nuiću, kako bi ga se zadržalo pod kontrolom HDZ-a, o čemu su svjedočanstvo ostavili Tuđmanovi transkripti. Te Pašalićeve operacije nisu se svodile samo na privođenje vodećih medija stranačkoj svrsi, već su uključivale nezakonito uhođenje i prisluškivanje više od stotinu novinara, a u konačnici su imale za cilj vlasničko ovladavanje hrvatskim medijskim prostorom, kako se 2000. godine otkrilo po izbivanju afere Grupo, u kojoj su Pašalićevi ortaci ponovo bili Kutle i Pavić, te Vinko Grubišić.

Uostalom, nikada nije došlo ni do pravosudnog razrješenja afere Dubrovačka banka, jedne od najvećih u 90-ima, koja je izbila kada je 1998. Neven Barač javno obznanio postojanje dogovora između njega, Kutle, Petra Luburića, Vinka Brnadića i tajnog “petog ortaka” o preuzimanju te banke bez uložene kune, i nakon što je kao “petog ortaka” prokazao Pašalića.

Potpuno su nerazjašnjeni ostali i poslovi Pašalićeva brata Zdravka, koji je 90-ih preuzeo drvnu industriju Zagrebdrvo i kojem su neposredno prije smjene HDZ-ove vlasti bili posušeni višemilijunski krediti državnih banaka, da bi se nekoliko godina kasnije u upravljačkoj strukturi njegove tvrtke počeo ukazivati Ivić Pašalić.

Opisani događaji samo su primjer za nekoliko Pašalićevih krupnih afera iz domene kaznene odgovornosti, od kojih ni jedna nije dobila pravosudno razjašnjenje, dok su njegovi postupci iz domene političke odgovornosti vjerojatno i znatno dalekosežniji po šteti nanesenoj državi.

Pašalić: “Ne dam vam ništa!”

Ivića Pašalića telefonski smo kontaktirali i zamolili ga najprije da nam komentira slučaj bivšeg premijera Ive Sanadera, s kojim se svojevremeno borio za prevlast u HDZ-u, a koji je danas u pritvoru zbog teških zloupotreba.

“Nažalost, ne dajem više političke intervjue i političke komentare”, odmah nas je odbio Pašalić.

Kada smo ga zamolili da barem komentira činjenicu da je Sanader danas najozloglašeniji čovjek u državi, kao što je on sam bio prije desetak godina, Pašalić nam je odgovorio da mu je jasna ideja iz našeg pitanja, da nismo jedini koji su ga to pitali, no ponovio je da više ne daje komentare političkih događaja.

Ne očekujući puno, pitali smo ga na koncu očekuje li da bi se danas mogle ponovo aktualizirati neke od brojnih afera koje su se vezivale uz njega.

“Ne dajem uopće intervjue ni izjave, ništa”, odgovorio nam je još jednom Pašalić, nakon čega smo mu zahvalili na razgovoru.