Nepravedno marginaliziran

Jedna od kapitalnih osobnosti hrvatske kulture druge polovice dvadesetog stoljeća, multidjelatni Fadil Hadžić najmanje je uvažavan kao filmski autor i slikar. Slikarska marginalizacija, usprkos titule akademskog slikara, nije čudna jer je praktično slikarstvo doista bilo rubno područje njegova interesa. No činjenica da je ostao filmski marginaliziran i pored 18 dugometražnih (od toga 17 igranih) filmova u karijeri (najviše od svih hrvatskih sineasta), filmova od kojih su neki (“Službeni položaj”, “Novinar”) dobivali važne nagrade, a neki (“Desant na Drvar”, “Divlji anđeli”, “Novinar”) bili jako popularni, zaista je vrlo čudna, no ne i neobjašnjiva.

Bez prave revalorizacije

U sredini gdje se najkasnije od sredine šezdesetih visoko vrednovalo eksplicitno autorstvo i gajilo podozrenje prema žanrovskom i popularnom, u sredini u kojoj su glavni kreatori vrijednosnih ljestvica često bili više ili manje prikriveni politički opozicionari, populist i “čovjek na liniji” poput Hadžića nije mogao visoko kotirati. Doduše, i Branku Baueru mogu se pripisati te dvije odrednice, ali za razliku od Hadžića, Bauer nije bio “svaštar” nego “autentični” filmaš, a njegov se politički utjecaj nije mogao mjeriti s Hadžićevim. Vjerojatno je to bilo presudno za činjenicu da je Bauerova revalorizacija izvedena početkom osamdesetih, dok prave Hadžićeve revalorizacije zapravo nema do danas, iako je prije nekih sedam godina dio kritike, nakon autorove retrospektive u tadašnjoj Kinoteci, zaključio kako je riječ o itekako značajnom sineastu. U njegovom filmskom opusu ima doduše i slabih ostvarenja, ali ako je točno da se autorska vrijednost mjeri prema najboljim djelima, onda Hadžić filmski stoji jako dobro. Od 17 cjelovečernjih igranih filmova, njih barem šest izrazito su solidni ili vrlo dobri, što je broj kojim se može pohvaliti malo hrvatskih slikopisaca.

Komorni urbani ratni triler “Abeceda straha”, Hadžićev igrani debi iz 1961, hičkokovski je vizualno i dramaturški postavljen i erotiziran žanrovski primjerak s interesantnim primjesama sado-mazo motivike, “Službeni položaj” (1964) i “Druga strana medalje” (1965) uzorni su spojevi klasične naracije i društvene kritike (potonji i sa žanrovskim primjesama krimića), “Protest” (1967) je impresivno povezao turoban prikaz egzistencije radnika idealista u socijalizmu s modernističkom naracijom, psihološki složeno profilirajući svog buntovnog protagonista (maestralni Bekim Fehmiu), dok je “Lov na jelene” (1972) prikazom emigranta kojeg su lokalni moćnici lažno optužili za ustašku prošlost kako bi se domogli njegove imovine politički najhrabriji hrvatski film socijalističkog razdoblja.

Darovit režiser

“Novinar” (1979) se u “postrevolucionarnoj” atmosferi sedamdesetih ponovno pozabavio likom suštinski autodestruktivnog idealista iz revolucionarnih šezdesetih i “Protesta”, pri čemu je Bekima Fehmiua u naslovnoj ulozi naslijedio Rade Šerbedžija, a oštro crnovalovsko beznađe socijalističkih šezdesetih smijenilo je tupo sivilo “olovnih” sedamdesetih.

Na primjeru najboljih njegovih filmova, jasno je da je Fadil Hadžić bio relevantan autor i u okvirima klasične (žanrovske) naracije i u (pro)modernističkim izletima, siguran pripovjedač, ali i vizualno darovit režiser (što je posebno isticao znameniti snimatelj Tomislav Pinter), autor suštinski zainteresiran za društvene devijacije (i s njima povezane individualne traume), ali i za visoku prijemčivost vlastitih filmova kod publike. Niska kvalitativna razina Hadžićeva posljednja tri filma, nastala u neovisnoj Hrvatskoj, ništa ne mijenja na činjenici njegove neosporne autorske važnosti.