Ništa bez rinoplastike
Srđan Koljević jedno je od bitnih autorskih imena suvremene srpske kinematografije. Kao koscenarist potpisao je niz istaknutih novijih srpskih filmova, od precijenjenih “Stršljena” Gorčina Stojanovića i “Klopke” Srdana Golubovića do pomalo podcijenjene “Ljubavi i drugih zločina” Stefana Arsenijevića, a najsolidnije scenarističke predloške kreirao je u tandemu s Đorđem Milosavljevićem za prva dva, ujedno i najbolja, redateljska projekta Ljubiše Samardžića – “Nebesku udicu” i “Natašu”. Kao režiser, Koljević je uspješno debitirao 2004. ostvarenjem “Sivi kamion crvene boje”, lokalnim hitom koji se okitio i s nekoliko nagrada na manjim međunarodnim festivalima. Sada je pred nama njegov drugi, lani nastao redateljski rad “Žena sa slomljenim nosem” za koji je, kao i za redateljski debi, samostalno napisao scenarij.
Almodovarovski motivi
Dok je u “Klopci” Koljević bio dio autorskog tima koji je otvoreno posegnuo za motivima Patricije Highsmith i Alfreda Hitchcocka iz romana, odnosno filma “Stranci u vlaku”, u “Ženi sa slomljenim nosem” mogu se prepoznati, iako manje eksplicitno, almodovarovski motivi. Traume prošlosti obilježene smrću voljenih muškaraca (sina i dečka), koje nose dva glavna, snažna i ekspresivna ženska lika (utjelovljena u Anici Dobri i Branki Katić), kao i motiv mnogo mlađih muškaraca zaljubljenih u zrele žene s kojima ih, što svjesno što nesvjesno, spomenute smrti povezuju – svakako mogu asocirati na Almodovara, kao i “razgovori” glavnog muškog lika (Nebojša Glogovac) s naslovnom “ženom sa slomljenim nosem” (Nada Šargin), koja u katatoničnom stanju leži u bolnici. Dakako, i žanrovski spoj melodrame i komedije, s obzirom na prethodno pobrojane motive, upućuje na Almodovara kao Koljevićev (mogući) orijentir.
Orijentir istovremeno dobar, jer svjedoči o ugledanju na najbolje, ali i krajnje rizičan, jer svaki eventualni manjak u odnosu na onog u kojeg se ugleda svjedočit će o kreativnoj inferiornosti onog koji se ugleda. Upravo potonje dogodilo se Koljeviću. Jer, iako se opskrbio s čak četiri jake ženske glumačke osobnosti (uz navedenu trojku tu je i Jasna Žalica) i na čelo im stavio, kao svojevrsno strukturalno središte oko kojeg kruže, neizbježnog muškog prvaka srpskoga filmskog glumišta Glogovca, a također se pobrinuo da mu uz suradnju snimatelja Gorana Volarevića film ima solidnu razinu likovnosti, Koljević je na dva temeljna plana, scenarističkom i redateljskom, podbacio.
Redateljska rutina
Složena mreža odnosa likova, prošlosti i sadašnjosti, erosa i thanatosa, posve je očito nedovoljno elaborirana, pa premda svaki od bitnih likova ima pristojnu minutažu, a i film kao cjelina traje nemalih 105 minuta, dojam je da bi Koljeviću trebalo barem još pola tog vremena da planirana strukturalna i psihološka slojevitost doista zaživi. No kad gledatelj pomisli da bi ovaj film mogao trajati dulje no što traje, vjerojatno ga hvata panika, jer i tih 105 minuta režirano je toliko monotonim ritmom da je dosada prva riječ koja pada na pamet za njegov instantni opis.
Kad se tome doda da je bosanski izbjeglički background likova koje igraju Glogovac i Žalica posve mehanički ubačen u film, te da je motiv bebe o kojoj se ta dva lika silom prilika brinu čisti stereotip, nije čudno da “Žena sa slomljenim nosem” jedva dosiže do kvalitativne korektnosti. Dakako, ovakvom bi filmu uz zrelu narativnu izvedbu dobro došao i stanoviti stilski pomak, no Koljević i tu zakazuje, držeći se redateljske rutine s tek pokojom interesantnijom stilizacijom. Sve u svemu, riječ je o još jednom ostvarenju koje potvrđuje da srpskoj mainstream produkciji itekako treba svježe krvi.