Obrana od Neretve
TV DNEVNIK
Đurica Drobac najavio je u središnjem Dnevniku (subota, 8. siječnja) “Bitku na Neretvi” glasom jačim od svih sedam truba jerihonskih, a te su bile glasne i kvalitetne, izrađene od debelih ovnujskih rogova. Pompozna dnevnička najava starog partizanskog spektakla, poznajući filmofile iz Informativnog, nije odraz brige za domaću kinematografiju, nego (znamo se!) strateškog, pravovremenog ulizivanja budućim vlastodršcima. Domaći izdajnici opet opkoljavaju crvene i pitanje je samo hoće li se u novoj konstelaciji pojaviti netko dovoljno mudar da te terminatore javne dalekovidnice higijenski odstrani, umjesto da ponavlja Račanove greške. Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan!
Film kao film, koliko je para u njega ulupano, mogao je biti i bolji (vidi partizanske filmove Tončija Vrdoljaka, a o klasicima “Idi i gledaj” Elema Klimova, Kubricku ili “Zasedi” Žike Pavlovića da i ne govorimo). A jedan od glumaca iz “Neretve”, Bata Živojinović, dao je ovih dana zapažen, rijetko iskren biografski intervju Tamari Nikčević. O politici i savezništvu s Miloševićem je muljao. Ali je neke bilance posložio pošteno. Rekao je da je bio preslab glumac da izdrži konkurenciju kazališta pa je pobjegao na film. Govoreći o Sarajevu i Bosni kao drugoj najdražoj zemlji svoga života, opisao je dvije kratke dogodovštine. “Kada bih ujutro izašao iz hotela ‘Evropa’, ljudi bi me pozdravljali: ‘Đe si, care!’ Kasnije, kada sam tokom rata snimao na Palama, jednog dana su mi rekli da imam poziv iz Sarajeva. Javio se neki čovek, nije se predstavio. ‘Jesi ti, Valtere?’ pitao je. ‘Šta ćeš tamo, pederu?!’ E, možda je upravo negde između ta dva ‘pozdrava’ stala cela moja karijera, ceo moj život…”
Eto, tako Valter, a Veljko Bulajić se pod stare dane sjetio da je bio disident prema Titu, onom što mu je kupio Orsona Wellesa, te je dodao da je cijeloga života uistinu ljubio samo Savku i Miku. Mogao mu je to odmah reći, zadovoljio bi stroge norme Marka Miljanova o čojstvu i junaštvu.
NEDJELJOM U DVA
Aleksandar Stanković ušao je u zen fazu, pa oko sugovornika više ne leti kao leptir i ne ubada kao osa, nego uglavnom postavlja pitanja. U zadnjoj emisiji postavljao ih je Lesaru, a jedno od njih bilo je vrlo duhovito: Zašto bi neradnici glasali za stranku rada? Na pitanje suosjeća li s obitelji Sanader (Mirjanom i kćerima), Lesar je ovako odgovorio. “Ne mogu reći da s njegovom obitelji suosjećam. S jedne strane, zašto bi njegova supruga i kći imale drukčiji tretman od radnica Kamenskog, a s druge, zašto godinama nisu pitale Sanadera odakle im novac…” Fakat, skroz logičan odgovor. U “Nedjeljom u dva” dobro bi opet došlo malo boksa, ali dolaze izbori, pa će ga biti. Ili ne biti, pitanje je sad.
STIPE U GOSTIMA
Ljudi iz Dalmatinske zagore uvijek su odrastali na guslama i kaštradini i tu nema lijeka sve do treće generacije (biologija čini svoje, a ne društvo). Kada dođu u Zagreb, onda su osuđeni na život slabo adaptiranih barbarogenija u okolini koja je – opet stereotipno – malograđanska i jedva trpi te primitivce. Oni ipak počesto, ili u pravilu, ispadaju pametniji od nje. To je i inače baza serije “Stipe u gostima”, a ako se u bazi nije moglo odmaći od klišea, zašto bi to bilo učinjeno u epizodi koja se zove “Svaka stopa rodnog kraja”? Ipak, iako se radnja svodi na samo jedan događaj oko kojega se vrti zaplet, s nizom likova koje određuje samo jedna osobina, “Stipe u gostima” pristojna je zabava za nedjeljnu večer. Vedran Mlikota i Filip Radoš odlični su glumci, pa je šteta što nemaju većih filmskih prilika. U filmovima Krste Papića – opet, recimo, s dinarskim motivima – ili nečemu raosovskom, ostavili bi trajniji trag.
RAD NA ODREĐENO VREME
Milena Dravić je samohrana majka (Svetlana) u potrazi za (novim) ocem svome sinu (Nikola Kojo). Uspješnica snimljena 1980. primjer je pitke obiteljske komedije koja može srušiti jedne stereotipe a pothraniti druge (opet stereotipi, ali ovo je ovdje Balkan, kako kaže Bajaga). Naime, u (srpskom) filmu glume hrvatski glumci Relja Bašić i Vlasta Knezović. Oni su u to doba bili vedete jugoslavenske kinematografije i posve je normalno da su imali istaknute uloge u kinematografiji koja je računala na 21 milijun jugoslavenskih gledatelja, a ne na samo osam milijuna srpskih. U nastavak tog blockbustera (“Moj tata na određeno vreme”) ubačen je i Boris Dvornik iz istih komercijalnih razloga; prvi je film bio vrlo uspješan.
Predrasude o nekoj politički podržavanoj etničkoj podjeli uloga u kojoj uvijek dominiraju Srbi tu padaju u vodu (riječ je o epizodističkoj kuknjavi), ali ima tu ipak nešto što je nemoguće ne uočiti. Naime, dvojica naših glumaca – Boris Dvornik i Relja Bašić – glume Hrvate, ali se razlikuju iz temelja. Jedan je simpatičan i glumi ga Boris Dvornik. On je šarmer, ležeran, brbljav, zavodljiv, fenomenalan dakle. On je, normalno, Dalmatinac (kao u “Stipi u gostima”). Drugi, Relja Bašić, slika i prilika Fulira, u ulozi stanovitog Zagrepčanina Gospodnetića, krajnje je pak nesimpatičan (kao u “Stipi u gostima”, jasno kao dan). On je ukočen, krut, pozer, nastoji uvijek biti “comme il faut” i, normalno, gubitnik je u konačnom raspletu.
Srpski režiser je, dakle, simpatizirao Hrvate za koje je mislio da imaju srpske osobine, a stavljao u drugi plan one koji su se doimali kao Europejci. Dio razbarušene srpske prirode (koju genijalni režiser i pisac Žika Pavlović vidi kao dio “amorfne civilizacije” nasuprot “civilizaciji kristala”) pružao je instinktivni otpor (srednjoj) Europi, a sad se, eto, kune u nju. Pa bolje i tako nego da je obrnuto. Film inače nije bog zna kakav, ali daje sat i pol ležerne zabave, a osjećaj ležernosti je nešto što se u napetoj civilizaciji kristala, u surovom liberalno tržišnom društvu, cijeni puno više nego nekoć.
ASI
Turska je u velikoj modi. Nakon “Binbir gece” (“Tisuću i jedna noć”), Hrvatska je pomahnitala za sapunicama iz te zemlje. Inače, Hrvatska je u sapuničastoj fazi: samo Nova TV na dva programa vrti, kako je pobrojao “Jutarnji list”, 12 sapunica. Među njima tri su turske, pet meksičkih, dvije američke i jedna njemačka. Šampion je “Asi” sa 14,3 posto gledanosti. Formula je prokušana: aristokracija, ljepota, moć i bogati plaču. No, “Asi” još ne može stići “Tisuću i jednu noć” koja se drži s oko 22 posto gledanosti.