Omnibus bremenit klišejima
Usprkos proklamiranoj ravnopravnosti muškaraca i žena, kinematografija socijalističke Jugoslavije u 45 godina postojanja zabilježila je samo jednu redateljicu dugometražnih igranih filmova, srpsku sineasticu Soju Jovanović. U tadašnjoj je Hrvatskoj “ženska knjiga” spala na doslovno jedno slovo: dječji film “Priko sinjeg mora”, koji je 1979. režirala Ljiljana Jojić. Bolje nije bilo ni u drugim republikama, što i nije čudo kad se zna da se i u najvećim svjetskim kinematografijama redateljice s cjelovečernjim igranim opusom uglavnom mogu izbrojiti na prste jedne ruke.
Nakon raspada SFRJ, Hrvatska je ipak dobila Snježanu Tribuson, redateljicu koja je uspjela realizirati kakav-takav opus, u Crnoj je Gori dva filma iznjedrila mlada Marija Perović, u Makedoniji Teona Strugar Mitevska, u Sloveniji Maja Weiss i Hanna Slak (potonja je realizirala već tri dugometražna filma), a Srbija je ostala na samo jednom filmu Mirjane Vukomanović. Sve je njih debelo zasjenila bosanska dobitnica Zlatnog medvjeda Jasmila Žbanić, a iz BIH dolazi i druga međunarodno priznata postjugoslavenska sineastica Aida Begić, koja je za svoj zasad jedini dugi film “Snijeg” dobila uglednu nagradu programa Tjedna kritike u Cannesu.
Ex-yu projekt
Bez obzira na ta dva velika uspjeha, očito je i dalje na djelu sistematsko marginaliziranje autorica u sferi cjelovečernjega igranog filma. Iz takvog je stanja stvari nastao “ženski” ex-yu projekt “Neke druge priče”, omnibus s lajtmotivom trudnoće koji obrađuje pet redateljica iz pet bivših republika. Osim Slovenke Hanne Slak, sve su autorice debitantice na dugometražnom filmu. Nažalost, u kreativnom smislu projekt nije uspio, jer su svi segmenti, izuzev onog iskusnije Hanne Slak, ogledan primjer tematsko-motivske klišeizacije.
Prva po redu, hrvatska priča, djelo je Ivone Juke, autorice dojmljiva dokumentarca “Što sa sobom preko dana”: temelji se na stereotipnoj opreci muškog (poslovnjačkog) racionalizma i ženske (umjetničke) hipersenzibilnosti u odnosu mladog bračnog para, pri čemu se karakter protagonistice (Nera Stipičević) svodi na iritantno histeriziranje, a redateljska izvedba na pretenciozno baratanje banalnom simbolikom.
Srpska priča Ane Marije Rosi zanatski je solidno izvedena, ali se temelji na mnogo puta viđenom obrascu slučajnog i fatalnog susreta neznanaca, ovdje trudnice koja završava na Hitnoj zbog pokušaja samoubojstva nakon što joj je ubijen suprug i ranjenoga kriminalca koji se, dakako, otkriva kao mužev ubojica. Sve je garnirano slojem tzv. tipičnoga srpskog humora, čiji okus ustajalosti ne uspijeva isprati ni šarm Sergeja Trifunovića.
Komad “sevdah-kiča”
Bosanskohercegovački segment Ines Tanović notorni je patrijarhalni kliše o odnosu hladne zapadnjačke profesionalke (Nina Violić) i toplodušnog Bosanca s kojim strankinja ne želi obitelj jer joj je preča karijera; najkraće rečeno, zanatski donekle korektno odrađen komad “sevdah-kiča”.
Makedonska “prikazna” Marije Džidževe, kroz bolničku priču o narkomanki kojoj moćnici žele uzeti tek rođeno dijete, slika aktualno socijalno stanje u Makedoniji kao sedmi krug pakla, ali onako kako to zamišlja nadobudna poletarka koja bi silno željela biti društveno-kritički angažirana.
Tek posljednja, slovenska “zgodba” Hanne Slak doseže do vrednijega komadića filma. Ta svježe stilizirana priča o mladoj časnoj sestri (Lucija Šerbedžija), koja se nakon izbacivanja iz samostana zbog začeća putem interneta zapošljava u supermarketu, finom dozom pomaknutog humora progovara o crkvi i korporativnom kapitalu kao srodnim autoritarnim kategorijama.