Potrebna je kritika civilne scene

Ime Đurđe Knežević neraskidivo je povezano sa feminizmom u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Od članice grupe Žena i društvo, preko Nezavisne organizacije žena, do Antiratne kampanje, Centra za žene žrtve rata, sve do dugogodišnjeg vođenja Ženske Infoteke, te uređivanja feminističkog časopisa “Kruh i ruže“ – gotovo da nema ženske grupe u osnivanju i radu koje nije sudjelovala. Danas je jedna od rijetkih pripadnica scene koja hoće kritički govoriti o pozicioniranju feminizma u politici i civilnom društvu Hrvatske. Razgovarali smo o kratkom historijatu feminizma u nas, o ideologiji liberalizma, koja vlada civilnim društvom, te o mogućim novim savezništvima žena, studenata, radnica i radnika.

U svom tekstu o povijesti feminizma u Jugoslaviji i Hrvatskoj (Kraj ili novi početak? Feminizam od šezdesetih do danas u Jugoslaviji/Hrvatskoj; u knjizi Žene u Hrvatskoj; Ženska i kulturna povijest, priredila Andrea Feldman, Zagreb 2004.) govorite o tri generacije koje su se od oko 1968. na dalje, do danas, izredale na feminističkoj sceni. No, nije li to, uvjetno rečeno, historija novog građanskog feminizma, kojoj prethodi razdoblje socijalističkog feminizma?

Formalno gledano ne možemo govoriti o socijalističkom feminizmu. Feminizam se kao pojam i pokret u modernom smislu, zapravo njegov “drugi val”, pojavljuje tek s pokretom 1968., i on je na neki način u suprotnosti spram socijalizma koji smo imali diljem istočnog bloka. To smo uostalom bilježili u Jugoslaviji kad su dvije strane (žene organizirane oko Konferencije za društvenu aktivnost žena s jedne, i feministkinje s druge strane) jedva uspijevale razgovarati. O drugim zemljama istočnog bloka da i ne govorimo. I sadržajno se u mnogim aspektima, shodno interesima, točnije onom segmentu prava žena na koja se feminizam fokusira, razlikuje od ondašnje socijalističke dogme. Sigurno je međutim, da se, unatoč tom antagonizmu, moderni feminizam oslanja na prethodna iskustva i usvaja postignuća, kao što se uostalom i prethodna razdoblja obilježena borbom za prava žena oslanjaju na ona prethodna. Napokon, govorimo o povijesnom procesu. Tako i u razdoblju socijalizma (u Jugoslaviji, još prije u doba partizanskog pokreta tijekom 2. svjetskog rata obilježenog antifašističkim frontom žena), borba za ravnopravnost se također ne pojavljuje ni iz čega, ona nije nešto posve novo, autentično. Evidentno je da svoje korijene vuče što iz socijalističke teorije, a što iz prakse sovjetske revolucije. Spomenimo tu Alexandru Kollontai. Pa onda i iz prijašnje socijalističke evropske, posebno njemačke, socijalističke tradicije, one u kojoj djeluju Klara Zetkin i mnoge druge vrlo važne i utjecajne žene. Činjenica je međutim, koja se u nekim važnim aspektima pokazala otegotnom, da je borba za ravnopravnost postala dio socijalističke ideologije i iako je to izvanredno poslužilo ženama, olakšalo njihov položaj, ipak je to doneseno odozgo, kao dio ideološkog paketa a ne kao rezultat osvještavanja i osvajanja prava od strane organiziranih žena (građanki i građana) odozdo.

Što je počelo odozdo, a završilo odozgo, da se pričati kada govorimo o povijesti komunističkog pokreta.

Kada je ideologija omogućila nama ženama, građankama, stvarne oblike formalne i u nekim aspektima faktičke ravnopravnosti, od upravljanja sredstvima za proizvodnju, jednakih mogućnosti zapošljavanja, socijalne i zdravstvene zaštite, da ne spominjem famozno pitanje abortusa, koje, tako dobiveno, nije niti bilo pitanje, to je za žene bilo jedno zatečeno stanje, i kao takvo neupitno. Rekla bih da smo upravo zbog toga, te neupitnosti dobivenih no ne i osvojenih prava, nespremne dočekale tzv. demokraciju. Na Zapadu su se te stvari drugačije odvijale: za njih se trebalo izboriti na ulici, nešto kao ulični rat od zgrade do zgrade, od bloka do bloka, borilo se za prava, od na ravnopravnost pri zapošljavanju do prava glasa, od brojnih socijalnih prava koja tangiraju žene, kao sistemi vrtića i drugih socijalnih usluga, do reproduktivna prava i tome slično. Žene su u jugoslavenskom socijalizmu to jednostavno imale, i nisu se morale za to (iz)boriti. Stoga valjda dobar dio onoga što čini ljudska prava žena dugo vremena nije bilo percipirano kao nešto što je podložno nestanku, što može biti ukinuto. U onom trenutku kada se taj sistem počinje urušavati, kada praktički nestaje neka konzistentna socijalna politika, kada žene nestaju s tržišta rada ili se na njemu pojavljuju kao niže vrednovana fleksibilna radna snaga, kada se pogoršava stanje društva uopće, odjedanput postaje razvidno da nemamo oružje, nemamo ni praksu ni teoriju, ne znamo vještine borbe za ljudska prava žena.

Ako je za našu generaciju nešto izgledalo poklonjeno, ne znači da prijašnje to nisu izborile. Prva generacija feministica još se ne odriče pojma klase, ali izvlačenje iz okvira Socijalističkog saveza radnog naroda i njegove Konferencije za društvenu aktivnost žena shvaća se kao oslobođenje u jednom disidentskom smislu?

Faktografija govori nešto drugo. U samom oslobodilačkom ratu ’41.-45., kod svih onih koji su ušli u rat shvaćajući svoj angažman ne samo kao borbu za oslobođenje od fašizma već i kao socijalističku revoluciju, u tim okolnostima i sa tom ideologijom, svakako prva stvar nije bila tko je tu muško a tko žensko. I ideologija i uvjeti posvemašnjeg društvenog poremećaja nalagali su da su svi,  hoćeš-nećeš, ravnopravni jer su to jednostavno uvjetovale i nalagale i same društvene okolnosti. Zato je i bilo moguće imati vrlo razvijen Antifašistički front žena, s nevjerojatnim utjecajem, pokret razvijen i politički uvažavan, na najbolji način dobro integriran u cjelovitost politike i ondašnje vlasti. No, nakon rata AFŽ se faktički ukida, više ne postoji, a stanje se sankcionira na drugi način. Par godina kasnije osnovana je Konferencija za društvenu aktivnost žena, kao enklava koja se bavi ženama, ali uklonjena od glavnih tokova politike, političkog odlučivanja. Osim toga, ne treba zaboraviti da je, kao i u drugim bitnim stvarima, ideologija socijalističkog režima imala dva lica. S jedne strane se tvrdilo da je ravnopravnost spolova ostvarena time što su uklonjene sve formalno-pravne nejednakosti, pa žene mogu glasati, raditi skoro sve poslove, nasljeđivati i posjedovati imovinu… A s druge strane se nejasno priznavalo da nije sve savršeno, pa se institucionalno nudilo neki oblik za “društvenu aktivnost žena”. Socijalistički poredak pod vlašću komunista nikad se nije odrekao neke vrste paternalizma.

Feminizam u nacionalnoj državi

Retrospektivno, po vama ispada, da feminizmu najbolje ide kada se društveno-politički sistem urušava, kao što je bilo u razdoblju kraja socijalizma, 70-ih i 80-ih, i razdoblju nacije-države, u drugoj polovici 90-ih?

Tako je. To je pravilo sa svim manjinskim ili marginalnim grupama. Kada je društveni poredak destabiliziran, kada se urušava, on više nema čvrstu strukturu, određenu jasno definiranu klasu koja će ga nositi. Vladajuća klasa je i sama dezintegrirana na neki način, nova u nastajanju, nastoji privući sebi do tada zapostavljene dijelove društva, zato što je i sama nesigurna, time i ugrožena. Vrijedi vidjeti kako upravo nacionalne države, osobito kod nastajanja (vidjeli smo to i u našoj nedavnoj prošlosti)  funkcioniraju po toj špranci. Oni koji osvajaju pozicije vlasti, državu, i koji se konstituiraju u novu klasu, protegnut će svoj u osnovi partikularni interes na cijeli narod kao da je interes svakog pojedinog građanina istovjetan sa interesima ideologa i nositelja projekta nacionalne države. Ako je još k tome taj projekt ugrožen nekim vanjskim faktorom, ratom recimo, onda će osobito nastojati privući i mobilizirati baš sve za “zajedničku stvar”. Sve se to mijenja onog časa  kada se sistem etablira, kada više nije nestabilan; mnogi koji su sudjelovali na neki će način dobiti otkaz. Odnosno, u boljoj varijanti, dobit će se neke enklave, prema zasluzi, no što dalje od centara moći i bez prave mogućnosti sudjelovanja u političkom životu i odlučivanju.

Feminizam se dakle “otkačivao“, postupno ili skokovito, od socijalističke ideologije, ali i “zakačio“ za projekt hrvatske nacije-države. Govorite o Uredu za ravnopravnost spolova, saborskom Odboru za ravnopravnost spolova, Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, te financiranju ženskih projekta i grupa i od strane hrvatske države, kao o pozitivnim pomacima. Feminizam nema problema sa tim nacionalnim okvirom?

Feminizam bi po definiciji trebao imati problema s nacionalnim okvirom, samo je pitanje kako ga definiramo – kao odnos spram države ili kao njeno etničko određenje. Druga je stvar što feministkinje u Hrvatskoj (uglavnom) taj problem ne postavljaju. Ili ga ne vide pa je situacija još gora.

Feministkinje, kao društvena grupa zainteresirana za ljudska prava žena, u Hrvatskoj svoje djelovanje temelje na liberalnoj strategiji, onoj koja je usredsređena s jedne strane na legislativne promjene, koje onda još povlače “edukaciju” u provođenju i mnoga savjetovanja, analize i izvještaje, i/ili s druge strane na palijativne aktivnosti, bolje rečeno na pružanje servisa. Takav raspored interesa i poslova odgovara državi jer takvo (ne)djelovanje izostavlja bavljenje problemima uzroka podređenosti žena jednako kao i odustajanje od krupnijih političkih zahvata.

Feminizam bi, ukoliko doista želi raditi na fundamentalnoj promjeni društva (svaka druga promjena nabolje je dobrodošla ali nedovoljna) morao imati kritičku distancu spram vladajućih struktura i vladajuće ideologije, jer upravo se tu generira i održava (neravnopravan) odnos rodova. Kao što vidimo, čini se da se lakše uklopiti, što vidimo da se događa u nas  ali slično je i u ostalim tzv. tranzicijskim zemljama. Otuda i paradoks tolikih Vladinih ureda, odbora, pod-odbora, tijela i ustanova za žene, oko žena, ali nikada manje kritike vlasti i kritičnih pitanja upućenih državi i zahtjeva da se ta pitanja i rješavaju. O debatama koje bi se vodilo kako unutar feminizma, tako i na široj društvenoj razini, o političkim pitanjima u širem smislu, strategijama, nema govora. Pojedinačni javni istupi, osim što su žalosno malobrojni, ionako to ne mogu nadomjestiti.

Događa se naime praktična kupovina, pa se onda umjesto feminističkih grupa koje se organiziraju kao segmenti civilnog društva i koje se onda bave problemima koji se žena u društvu tiču direktno ili indirektno, stvara jedna među-klasa, točnije društveni među-sloj, koji je prilično dobro plaćen i – neefikasan. I ne radi se tu, barem ne kod jednog dijela involviranih, o individualnoj karakternoj pokvarenosti, toga ima svugdje, to je nažalost ravnomjerno dobro raspoređeno posvuda u društvu, već se radi o sistemu. Kapitalizam je sposoban potkupiti, kreirati određeni prostor u kome će reći: evo to nam treba. Mi smo shvatili vašu poruku, vašu misao, evo vam nekakve autonomne kućice, consciousness rising grupice, imat ćete nekakva savjetovališta, bavit ćete se raznim problemima nasilja na način da ćete se brinuti o žrtvama (utoliko manje se onda moramo mi), o svemu tome ćete se trenirati i opetovano educirati  i sl. Na taj je način formiran sloj plaćenih profesionalki koje u stvari obavljaju servis za državu. Drugim riječima, aktivnosti kojima se udovoljava nekim društvenim zahtjevima (osobito je suviše vidljiva i suviše sramotna za “civiliziranu” demokratsku državu svaka vrsta nasilja nad ženama), koje država nema volje ispuniti, to jest, nema niti volje za istinsku promjenu politike, a još manje za izdvajanje potrebnih sredstva, bit će za malen novac kupljene od određenih feminističkih organizacija, koje će to raditi za njih. Recimo, sistem skloništa za žene (zapravo bi trebalo osnivati skloništa u kojima bi trebalo držati nasilne muškarce, s obaveznim psihosocijalnim tretmanom) u Hrvatskoj ne postoji onako kako to nalažu u svijetu već dostignuti standardi. To je skupo, prilično skupo. Svakako, neusporedivo je jeftinije dati novac nekolicini podkapactiranih (i stručno i brojčano) skloništa koja vode udruge, i time se nije učinilo mnogo više od ništa. Ali je država stekla legitimitet. Eno i Jadranka Kosor govori s ponosom o tome kako je država pomogla skloništa za žene, ali se prilično namrgodi kad ju se pita za sistem skloništa, po kojem bi ih trebalo biti barem u svakom gradu u Hrvatskoj većem od 20.000 stanovnika. Isto se odnosi i na recimo sistem obrazovanja, koji je katastrofalan po mnogim odrednicama, a i u odnosu na teme koje se odnose na ravnopravnost rodova. Umjesto promjene sistema obrazovanja, osobitog nadzora kad su u pitanju obrazovni materijali, udžbenici, sustavno obrazovanje nastavnika i slično, neke grupe koje educiraju o ljudskim pravima žena, da su i najbolje i najpametnije na svijetu, jednostavno ne mogu biti zamjena za drugačiji sistem.

Radi se neki paralelni sistem.

Zapravo ništa se ne radi. Dade se para nekakvim grupicama, koje onda po školama nešto educiraju. A ništa se bitno ne mijenja.

Klasa i rod

Govorite kako su u kapitalizmu i muškarci eksploatirani, a žene dvostruko: one su sluškinje slugu. No, to je tako kada gledamo sa stanovišta radnica i radnika. Kada promatramo ukupnu društvenu strukturu, u vladajućim klasama postoje muškarci, ali i žene, ma koliko podzastupljene one bile. Tvrdite i da od muškaraca pod presijom ne možemo očekivati da se masovno zauzmu za oslobođenje žena.

Generalizacije su neizbježne. Istina, u kapitalizmu su i muškarci i žene eksploatirani, ali su žene eksploatirane dvostruko, one su, kako kažete, sluškinje slugu. U vladajućim klasama odnos je isti, samo što je životni standard drugačiji, žene su obrazovanije, ali zasad još manje obrazovane od muškaraca iz istog sloja. Manje su izložene egzistencijalnim nedaćama, ali su u jako velikom broju i dalje u tome ovisne o “svojim” muškarcima; bavit će se znanošću, bit će spisateljice, direktorice i važne menadžerice, i koješta još, ali sve to i dalje znatno manje od njihovih muškaraca. Ono o čemu pitate, da se u višim krugovima javlja sve više žena s vlastitom, neovisnom moći, posljedica je toga što je kapitalizam, štogod o njemu mislili, u svojim najrazvijenijim izdanjima ipak relativno otvoreno društvo, u kojem su razlike strukturne, a nisu čvrsto vezane uz svojstva pojedinca i pojedinke. Pa će i žene osvajati dominantne pozicije, postajati možda i obrazovanija grupacija, ali u cijelom društvu još uvijek će trajati rodna neravnopravnost.

To je situacija koja govori o nesolidarnosti žena između različitih klasa, to jest, žene iz više klase uglavnom neće biti solidarne sa ženama iz niže klase, kao što niti engleski radnici nisu bili (a bogme neće to biti niti danas) solidarni s radnicima u bivšim engleskim kolonijama. Zapravo, i njihov se bolji položaj bazirao i na eksploataciji jeftine radne snage u kolonijama. Ništa bolje niti drugačije nije ni danas.

Jednako tako niti muškarci, kad su pod pritiskom malih plaća, gubitka posla i slično, uglavnom se neće solidarizirati s onima (ženama) koji im to ugrožavaju. To što time nitko u krajnjoj liniji ne dobiva, ni oni iz gornjih slojeva, još manje oni iz nižih, to ostaje uvijek zamagljeno.

Možemo li odvajati te dvije borbe: onu za promjenu načina proizvodnje svijeta, od one za ravnopravnost spolova?

Problem je što su one povijesno bile dobrim dijelom odvojene. U klasnim sukobima ostajao je netaknut neravnopravni odnos žena i muškaraca. Pitanje je da li svaka dominacija u društvu, socio-ekonomska i rodna, kao i drugi oblici dominacije, ima neki zajednički korijen? Ako ima, onda je to zajednička borba, jednostavno stoga što smo svi u istom loncu. Pred nekom kapitalistom svi smo više, manje jednaki. Ali kad se nađemo pred tim tko će zadržati posao a tko će ići kući na neplaćeni rad, tko će time postati ovisan o onome tko zarađuje za održavanje kućanstva (života) te koji je stoga izložen i vrlo ranjiv… to već uostalom i nije pitanje solidarnosti, već promjene načina proizvodnje i preraspodjele viškova, na način koji neće ugrožavati nikoga, ali i promjene svih odnosa koje se u klasičnoj liberalnoj postavi ostavljalo u sferi privatnosti.

Nismo svi na istom mjestu. Neki muškarci, ali i neke žene, su ti vladajući, nazovimo ih kapitalisti ili buržoazija, što nije isto. Odnos roda i klase ipak se mijenja u revolucionarnim situacijama?

Kapitalizam će gledati da iskoristi i muškarca i ženu, ne mijenjajući pri tome odnose spolova. Zašto bi to činio, kad u tom prostoru može postići puno više. Iskorištavat će jeftiniju žensku radnu snaga, jer ona je upravo zbog specifičnosti potrebe rada i u kućanstvu, fleksibilna, to jest manje zaštićena na tržištu rada. Pa će u nekoj razvojnoj putanji i mušku radnu snagu učiniti fleksibilnom, na čemu se poprilično i radi. Pogoršava se položaj jednih i drugih. Ali, ako muškarci, a sigurno je tako, i dalje, u svim klasama, imaju dominantan položaj u odnosu na žene, onda je pitanje zadržavanja njihovog monopola. Čak i onog najmanjeg.

Važno je vidjeti da se i jedni i drugi kreću u istom pravcu pogoršavanja položaja i da bi međusobna solidarnost eventualno mogla spriječiti takav razvoj. Pitanje je to ne samo solidarnosti već i traženje saveznika, propitivanja tko i zašto, na koji način, nam može i treba biti saveznik.

Solidarna antikapitalistička borba žena i muškaraca govori u prilog tezi da je povijest svih dosadašnjih društava povijest klasnih borbi, a ne rata spolova?

Takvu borbu, solidarnu antikapitalističku borbu žena i muškaraca, još nismo vidjeli na historijskoj pozornici, ali je ona svakako nužna. Feminizam bi upravo tu trebao odigrati važnu ulogu na artikulaciji kako problema tako i razloga za solidarnost i zajednički rad, borbu. Spominjući maločas savezništvo, svakoj savezničkoj strani treba biti jasno zbog čega joj je savezništvo konkretno u interesu.

Što se tiče rata spolova, on nije sukob dviju biologija, kako bi mnogi to rado vidjeli, već je povijesno kreiran, permanentno podržavan i utvrđivan kako bi žene održavao u podređenom položaju. To je jedna od rijetkih društvenih sramota koje kapitalizam nije skrivio. Ali je uspješno i s razvijenim tržišnim interesom održava.

Mogu li sindikati postati mjesto sinergijskog djelovanja ne samo radnica i radnika u raznim sektorima proizvodnje, već i raznih grupa sa civilne scene? Ekološko, feminističko itd. pitanje mogu se interferirati sa radničkim?

Ponovo smo na temi saveznika. To je ono što kapitalizam ponajviše nastoji potisnuti. Tko je meni racionalno gledano prihvatljivi saveznik? Gdje su razlike marginalne i moguće ih je potisnuti, a nastojati naći ono što nam je bitno i zajedničko u borbi, pa iz toga izvesti neku strategiju, mogućnost za zajedničko djelovanje. Djelatnog savezništva različitih grupa, kao što su radnici iz proizvodnje, seljaci, žene, razne manjine kao primjerice seksualne i slično, pa i oni iz intelektualnih djelatnosti koji se svjesno suprotstave ovisnom ali relativno povoljnom položaju tog sloja, toga se današnji sistem vlasti, govoreći o Hrvatskoj, najviše i boji. Sve dok je vlast ta koja organizira i daje nam posao, koja nas “štiti” (bilo od navodnog terorizma, vojskom i policijom, bilo od socijalne nesigurnosti, slabo doziranim potporama), građanima je bolje da se ni u što ne pačaju.

A baš to se počelo događati. Kroz studentski pokret, kroz akcije Prava na grad i Zelene akcije.

Pod pretpostavkom masovnosti, to bi vjerujem jedino moglo prestrašiti ovu vlast. No  mislim da mogu biti mirni, ne čini mi se da smo blizu toga.

Postmoderno civilno društvo

Što kažete na razlikovanje građanskog društva, kao koncepta moderne političke sfere, od civilnog društva kao postmodernog koncepta postpolitičke sfere? Nismo li u potrazi za građanskim angažmanom “zaboravili“ na, dijalektički iz građanskog proisteklu, kritiku građanskog poretka? U nas se samo čeka da građanski princip zamijeni etnički. Pa tko je etnificirao cijelo društvo, ako ne građani?

Pitanje je jesu li to bili građani ili autoritarno vodstvo i njegovi podanici. Ali i čitava priča s liberalizmom, kao političkim modusom upravljanja kapitalizmom, sjajno rastače društvo. Prevodi nas u izolirane, osamljene  pojedince. Na djelu je atomizacija društva, koja se odvija putem konzumerizma, prije svega. Na psihološkoj razini, putem poticanja  konzumerizma, stvara se narcistički karakter. Takav građanin i ne funkcionira kao građanin, onaj koji je povezan i funkcionira u javnom, političkom prostoru. Umjesto toga imamo pojedinca koji zadovoljava svoj materijalni standard, veći ili manji, pri tom se ogledajući u znamenitoj bari: jesam li lijep, jesam li zgodan, jesam li sretan? Baru/ogledalo sretno oblikuju prije svih sredstva masovnog komuniciranja, koja komuniciraju jednostrano, prema građaninu određujući mu što će misliti, što će nositi, kako će provoditi slobodno vrijeme, kako treba izgledati, na koju slavnu osobu se ugledati…. Maksimalno se dokida (neposredna) komunikacija među ljudima, kojih više nema na trgovima. Mase ne izlaze iz kuća. Ali u društvima poput hrvatskoga takvi pojmovi ne važe tek tako. Mi smo vidjeli mase, i moguće je da ih još vidimo, jer imamo stanovništvo koje se nije emancipiralo čak ni do građana, a već opijeno potrošačkim shvaćanjem smisla života.

Promijenili su se građansko društvo, pojedinac, ali i porodica. Odnosi srodstva, naročito nekadašnje šire porodice, se ne njeguju. Kapitalizam uništava i porodice, koje da su mu svete?

Ne plačem za patrijarhalnim sklopovima koji se nadam se urušavaju, no istovremeno se ne izgrađuju novi, bitno drugačiji odnosi među ljudima. Ili barem ja to ne vidim. Kao da svatko sjedi u nekom svom zabranu, ne vidi preko zida – i to je sve.

Čija su “feministička nadležnost“ žene-Srpkinje u Hrvatskoj? U knjizi Žena u crnom “Ženska strana rata“ o životu žena u Krajini sa ženama govore beogradske feministkinje.

To je manje problem odnosa Srpkinje-Hrvatice, a više problem opće orijentacije feministkinja u nas. Prije svega treba upozoriti na jednu objektivnu okolnost: u vrijeme rata i okupacije, sve organizacije zaljudska prava su djelovale tako da su radile s ljudima s kojima su uopće mogle kontaktirati, pa su tako organizacije iz Srbije imale i pristup tim “srpskim zemljama” u BiH i Hrvatskoj, te kasnije izbjeglicama. Međutim, feminističke grupe koje bi se trebale baviti pravima žena, bez obzira tko je, gdje i kada bio ugrožen, mimo politike bilo koje vlasti, ne djeluju tako da u cijelom društvu uvijek “napadaju” one najteže probleme. Tražilo bi to da vide ne samo specifične probleme žena u vrijeme tzv. Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj, već i žena kasnije izbjeglih iz Hrvatske ili povratnica, kao i neke druge specifičnosti. Njih ne zanimaju niti pauperizirane žene na selu, a tu je situacija katastrofalna, niti pošast  koja je zahvatila tekstilnu industriju u Hrvatskoj (kao da smo se vratili više od stoljeća unatrag), Zagorke u Varaždinu, Dalmatinke u Sinju i tome slično. Izostaje  politički interes za specifične političke prostore. To spada u onaj kompleks problema o kojima smo razgovarali na početku, fokus feminističkih organizacija na pojedinačne slučajeve, na palijativu. Tako i ovdje, zanimanje se pokazuje tek za sudbinu pojedinog izdvojenog slučaja, još i bolje pojedinki, npr. sada su to radnice Kamenskog. Postaviti općenitije pitanje položaja žena u tvornicama tekstila, gdje je stanje poput opisa života radničke klase od prije 150 godina, izgovoriti pet kritičkih političkih rečenica o tome a koje će sadržavati ne (samo)  kritiku nekog lošeg momka iz nekog trulog ministarstva, već konkretnu kritiku samog sistema i mehanizama koji to omogućuju, to, bar što se mene tiče, nisam još čula. Koncentriranje na pojedinačne slučajeve, recimo na slučaj jedne radnice Kamenskog koja se htjela ubiti jer joj država dolazi plijeniti imovinu, i kojoj bez sumnje treba konkretna pomoć, istovremeno je primjer liberalne prevare, kojoj sami podliježemo; u krajnjoj liniji, bavljenje samo pojedinačnim nam pruža alibi da se ne bavimo  političkim. Jer, svaka od tih radnica, i ne samo ona iz Kamenskog, već i one iz Sinja i one iz drugih propalih poduzeća i tvornica, na žalost, imaju jednake šanse da vide samoubojstvo kao jedini izlaz iz nepodnošljive situacije.  U nekim momentima samaritanski moral zakriva racionalne uvide, no trebalo bi valjda i reflektirati, naročito ako pretendiramo da smo nekakva društvena avangarda, moralo bi se misliti i šire kontekstualizirati ono što se događa s cijelom društvenom grupom za koju je samopreuzeta  odgovornost. Kako vidjeti taj društveni sklop, na koji način politički djelovati da bi se stvari mijenjale? Tek tako nam u fokus interesa mogu doći širi problemi kao što su primjerice žene u Krajini. Što se s njima događalo, s kakvim se problemima suočavaju, u kojoj su mjeri specifični? Kako se postaviti prema tome, kako ih sustavno rješavati, kome i koja pitanja i zahtjeve postaviti. Puno je pitanja, genuinih političkih pitanja, kojima se ne bavi nitko.

Je li realno očekivati od takvog civilnog društva, koje postmoderno tvrdi da je u svojim  mikro-politikama onkraj Velikih priča liberalizma, socijalizma i fašizma, da od momenta razgradnje, kako o njemu sada tvrdi Boris Buden, ipak bude i moment antikapitalističke mobilizacije širih radničkih i seljačkih slojeva? Da ne uzmu pojedine nevladine organizacije samo pojedine radnice, kada im odgovara, pod svoje, a da im je mogući radnički pokret pri tome zadnja briga?

Nekada su Simone de Bouvoir i Sartre stajali danima pred ulazom u tvornicu Renault i dijelili letke radnicima. Valjda zato što su im imali nešto reći i, prije svega, što je to što se događalo među radnicima Renaulta njima mnogo govorilo. A što se tiče razgradnje i civilnog društva, možda bih se mogla složiti da je na djelu početak razgradnje njega samoga. Naime, u nas se naprosto stvorila situacija, kada smo brže-bolje uvedeni u demokraciju, pokazalo se da smo bez ikakva iskustva građanskih inicijativa, artikulacije ciljeva, bez iskustva građanskog okupljanja, pa i bez iskustva pravljenja kompromisa, takvi posve nenavikli na pravila koja vrijede u razvijenim društvima, uletjeli u sve to kao znamenite Radićeve guske u magli. Prvo smo se organizirali zbog nekih stvarnih problema, i pokušavali vlastitim snagama i resursima, ponekad samo uz male donacije, učiniti što možemo; onda su nam u tome počeli pomagati i veći donatori, pa su donatori počeli nuditi potporu za ciljeve koje su sve više sami definirali, onda se dio aktivista tome prilagodio ili priklonio, a mlađi su se u to uklapali kao prirodnu stvar… pa je tako, vrlo postupno i nijansirano došlo do toga da budemo civilno društvo, da idemo na kurseve i treninge, da puno naučimo, i da ljudi rade po tome gdje se plaća (kad i nije direktno za plaću), i da o problemima i rješenjima za svoje društvo uče od donatora (što je sada donekle prošlost, ali kroz fondove EU živi i dalje).

Tako smo i puno toga krivo naučili. Bavljenje javnim poslovima, civilno društvo i interes za političko djelovanje nije pitanje introspekcije, jesmo li sami sebi dobri i lijepi, niti pitanje udovoljavamo li izvana postavljenim standardima, već pitanje kakvo je društvo u kojem živimo i kako da u njemu djelujemo. Treba vidjeti na koji način to možemo, a da to nije “evo mene i mojega premijera. Ili premijerke“.