Proizvodnja straha

Nakon terorističkog napada na egipatsku kršćansku crkvu u Aleksandriji, u kojoj je poginula 21 osoba, brojni svjetski vođe, uključujući i katoličkog papu Benedikta XVI i američkog predsjednika Baracka Obamu, upozorili su na sve veća stradanja pripadnika te vjerske skupine u svijetu. Iako oni ne govore eksplicitno da su ti ljudi žrtve radikalnih islamista, statistike to potvrđuju. No, statistike također pokazuju da najbrojnije žrtve islamističkog terora nisu ni kršćani niti pripadnici neke treće vjerske skupine, već upravo drugi muslimani. Isto tako, iako su neki promatrači skloni u porastu antikršćanskog nasilja vidjeti globalnu islamističku urotu iza koje stoji sveprisutna Al-Qa’ida, pa je tako i egipatski predsjednik Hosni Mubarak napad u Aleksandriji požurio pripisati “stranim teroristima”, upućeniji analitičari govore kako su češće u pitanju “oponašatelji” koji u metodama imitiraju najpoznatiju terorističku skupinu, ali su vođeni lokalnim političkim razlozima, a ne željom za uspostavom globalnog kalifata.

Ta tvrdnja je točnija što su napadi geografski udaljeniji od Iraka, Afganistana i još nekih zemalja u kojima djeluju Al-Qa’idini ogranci. Iako u sjevernoj Africi Al-Qa’ida djeluje u Magrebu, njezina prisutnost nije zabilježena u Egiptu. Al-Qa’ide nema ni u Nigeriji, državi koja uvjerljivo vodi po broju kršćana ubijenih od strane muslimanskih susjeda. Tamo je prošlog Božića također ubijeno 80 kršćana u osam odvojenih eksplozija, a svi se napadi pripisuju organizaciji islamističkih radikala Boko Haran, koja nije povezana s Al-Qa’idom i koja se bori za vlast u dijelovima zemlje.

Najgora Sjeverna Koreja?

Prema podacima kršćanske nevladine organizacije Otvorena vrata, progonjeno je oko 100 milijuna kršćana u svijetu, a režim koji ona stavlja na prvo mjesto na ljestvici najgorih je onaj Sjeverne Koreje. No, od prvih deset najgorih zemalja njih osam su muslimanske, a u vodeće spadaju još Iran, Saudijska Arabija, Somalija, Maldivi i Afganistan. U svim tim zemljama barem na lokalnoj razini provodi se šerijatski zakon, no diskriminacija kršćana prisutna je i u zemljama u kojima su na vlasti sekularne vlade, primjerice u Egiptu, Alžiru, Indoneziji i Maleziji. Uz Saudijsku Arabiju, koja ne dozvoljava izgradnju crkvi iako ima velik broj gostujućih radnika kršćana, vjerske slobode praktički ne postoje ni u ekonomski razvijenom Kataru, Kuvajtu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Britanska organizacija Minority Rights Group International smatra, pak, da je Pakistan šesta po redu zemlja u svijetu najopasnija za manjine, a tamo se podjednako progone i kršćani i muslimani, naročito manjinskih etničkih skupina. Uzroci diskriminacije pakistanskih kršćana različiti su, od tradicijskih, prema kojima oni oduvijek pripadaju nižim slojevima, preko privatnih razmirica, pa do institucionalnih, primjerice drakonskog zakona o blasfemiji zbog kojega svake godine na doživotnoj robiji završi nekoliko stotina kršćana. Početkom godine ubijen je i guverner pakistanske pokrajine Pandžab, nakon što je pomilovao jednu kršćanku osuđenu na smrt upravo zbog navodnog svetogrđa. Slično je i u Indiji, no tamo kršćane maltretiraju pripadnici hinduske većine, i to najčešće zbog navodnog ili stvarnog pokrštavanja, ali i u kontekstu političkih kampanja nacionalističkih stranaka. Pokrštavanja se, kažu poznavatelji, u Indiji događaju uglavnom u krajevima naseljenima izrazito zaostalim animističkim plemenima, koja u institucionalnom kršćanstvu traže pristup obrazovanju i zdravstvu. Promjena vjere i drugdje je čest razlog teroriziranja, dok Iran, Jemen, dijelovi Afganistana, Somalija, Mauritanija, Pakistan, Katar i Saudijska Arabija za promjenu vjere propisuju smrtnu kaznu.

Gore nego za Sadama

Brojni analitičari uzroke porasta nasilja nad kršćanima vide u propasti sekularnih arapskih režima i usponu političkog islama, zbog čega su kršćani, ranije zastupljeni na svim razinama, danas praktički nestali iz političkog života arapskih zemalja. Neki od najvažnijih arapskih vođa druge polovice prošlog stoljeća bili su prijateljski raspoloženi prema kršćanima, primjerice egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser, palestinski vođa Jaser Arafat ili, pak, Michel Aflaq, kršćanin i utemeljitelj sirijske stranke Baas. Njihova mjesta danas su zauzeli pokreti političkog islama poput Muslimanskog bratstva u Egiptu, Hamasa u Palestini i Hezbollaha u Libanonu, dok je Sirija, u kojoj je na vlasti još uvijek Baas, primila stotine tisuća iračkih izbjeglica svih vjera i smatra se najboljom državom za kršćane na Bliskom istoku. Relativni mir irački su kršćani pronašli i u kurdskoj autonomnoj pokrajini, čije su vlasti uspostavile autonomiju na području naseljenom asirskim kršćanima. Formalna sloboda vjeroispovijesti tamo se, međutim, još uvijek štiti oružanom zaštitom crkava i vjernika.

Irak je arapska država u kojoj je tijekom posljednjeg desetljeća stradalo najviše kršćana, jer je 60 posto njih ubijeno ili emigriralo. Oni su jedina vjerska skupina bez političke reprezentacije, što nije bio slučaj čak ni u vrijeme Sadamove diktature, ali i bez zaštite vjerskih milicija kakve imaju suniti, šijiti i Kurdi. Posljednjih mjeseci napadi na njih, ali još više na šijite, intenzivirali su se, što se pripisuje osmomjesečnom političkom vakuumu tijekom kojega je zemlja bila bez vlade. U prosincu je u opsadi crkve u Bagdadu ubijeno 58 ljudi, a idućih tjedana vlasti su zabilježile još 11 napada na kršćanska područja Bagdada. Odgovornost je preuzela krovna sunitska teroristička organizacija Islamska država Irak, koja je prijetnje kršćanima objavila i na svojoj internetskoj stranici, rekavši da su “sve kršćanske organizacije i institucije, vođe i sljedbenici legitimne mete mudžahedina gdje god ih mogu naći”.

Ista organizacija neposredno prije napada u Aleksandriji zatražila je puštanje dviju supruga koptskih svećenika koje su, kako navode mediji, prešle na islam jer su jedino tako mogle pobjeći od muževa zlostavljača, s obzirom na to da koptska pravoslavna crkva zabranjuje razvod. Upravo to Islamska država Irak navela je kao razlog napada na crkvu u Bagdadu, a isti događaj doveo je do vjerskog nasilja u Egiptu, iako za eksploziju u Aleksandriji nitko nije preuzeo odgovornost. Dapače, većina analitičara napade na Kopte, koji su tamo redovita pojava, vidi u širem kontekstu političkih zbivanja u Egiptu, državi u kojoj su oni sistemski diskriminirani. Nema ih u institucijama, propisuju im se kvote za upis na sveučilišta, a gradnja i obnova crkava je zabranjena.

Promjene na Mediteranu

Muslimanima koji prijeđu na koptsko pravoslavlje, njih stotinjak godišnje, život se zagorčava na svim razinama, dok je vlada ubrzala proceduru za prelazak Kopta na islam (njih oko tisuću godišnje). Režim Hosnija Mubaraka, koji je prije dva mjeseca “osvojio” šesti šestogodišnji mandat zaredom, potpuno je erodirao institucije, stranke i birokraciju, a zakonskim marginaliziranjem opozicije, naročito iznimno popularnog Muslimanskog bratstva, uzrokovao radikalizaciju mnogih građana. Zato se i napad na punu aleksandrijsku crkvu kako bi se ubilo što više ljudi promatra kao pokušaj lokalnih skupina da se destabilizira režim, a manje kao dio “globalnog džihada”.

Poznati američki analitičar George Friedeman smatra da ovaj napad može biti iznimno važan ne samo za Egipat, već i za cijelu mediteransku regiju. Muslimansko bratstvo svoju priliku vidi upravo u skoroj propasti Mubarakovog režima, odnosno u periodu prije njegovog odlaska, kada bi slabost države mogla otvoriti vrata radikalnom islamizmu. Friedman Egipat smatra najvažnijom arapskom državom, jer je bio centar arapske kulture, motor antikolonijalnog i panarapskog Naserovog pokreta i potpisnik mirovnog sporazuma s Izraelom 1979, koji je unio političke promjene u regiji. Zbog toga bi, smatra on, pobjeda političkog islama u Egiptu značila i geopolitičke promjene na Mediteranu i ogroman poticaj radikalnom islamu u cijelom arapskom svijetu.

U Egiptu pet milijuna Kopta

Procjenjuje se da u arapskim zemljama živi oko 12 milijuna kršćana, kojih bi uslijed ubijanja i izbjeglištva u narednih 15 godina moglo biti dvostruko manje. O njihovom broju ne postoje pouzdane statistike, pa je tako posljednji popis stanovništva u Libanonu proveden prije više od 70 godina, dok irački režim Sadama Huseina nije vodio takvu evidenciju. Najviše kršćana živi u Egiptu, gdje pet milijuna pravoslavnih Kopta čini osam posto stanovništva. Jedan i pol milijun libanonskih kršćana, uglavnom Maronita, čini 40 posto stanovništva, što je najviše na Bliskom istoku. U Jordanu se broj kršćana između Šestodnevnog rata 1967. i 1990-ih prepolovio na 300 tisuća ili četiri posto. U Izraelu živi sto tisuća, a u Palestini 200 tisuća kršćana, što je dva, odnosno devet posto, pri čemu se u Istočnom Jeruzalemu njihov udio smanjio sa 50 posto prije izraelsko-arapskog rata 1948. na današnjih pet posto. U Sudanu 2,4 milijuna kršćana čini osam posto, a u Siriji 1,2 milijuna kršćana sedam posto stanovništva. U Iraku je broj kršćana smanjen sa 1,4 milijuna prije Zaljevskog rata na manje od 500 tisuća ili tri posto.