Radio bih film o Slobi Miloševiću

Broj 578, str. 34

EGIDA: Kultura

Jedan od najpoznatijih srpskih režisera Srđan Dragojević najprije je šokirao ulaskom u Glavni odbor Socijalističke partije Srbije, da bi potom zafrkantski portal njuz.net lažno objavio da mu je Ministarstvo kulture dodijelilo četiri milijuna eura za film “Otac”, koji će govoriti o Miloševiću kao o porodičnom čovjeku. Njega, kaže nam na početku razgovora, ovakvi medijski performansi ne ljute, jer su “fantastičan, nepobitan dokaz debilizacije medijske scene i medija”.

– Njuz je satirčan sajt, a oni koji su mu poverovali slaboumni su i bez smisla za humor. Očito, danas svaki debil može da bude novinar, ali i reditelj. Brojni primeri potkrepljuju obe teze. Kritike su sasvim očekivane, pa i “normalne”, s obzirom na to da deset godina nakon pada Miloševića, ljudi imaju još manje poverenja u političare. Bojim se da za to nije kriv ni Milošević ni “stari” SPS. Decenija nije malo da se o politici i o političarima stekne neko povoljnije mišljenje, no to se, nažalost, nije dogodilo. Ljudi na moje filmove reaguju intenzivno jer su istiniti i jer ih se neposredno tiču; nadam se da će na sličan način reagovati i na rezultate mog aktivizma. Više volim da ovo nazivam aktivizmom nego politikom – kaže.

SPS je logičan izbor

Ideja o filmu koji bi se bavio Miloševićem Dragojeviću nije strana: smatra da takav film zasigurno ne bi zadovoljio mrzitelje lika i djela srpskog diktatora.

– Tu je u igri sličan mehanizam kao i sa pokojnim maršalom Titom: nakon harange na Broza početkom devedesetih, sada smo već skloni da s distance, objektivnije i kompleksnije, cenimo njegove uspehe i neuspehe. Mislim da će se slična stvar dogoditi i Miloševiću. Okolnosti u kojima je on vladao bile su neverovatno složene. Jasno, nema opravdanja za strategiju u kojoj se ponašaš kao da si na čelu naroda od dvesta miliona duša, s hiljadama nuklearnih bojevih glava, a u stvari predvodiš jedan mali narod kroz najteži trenutak istorije. No, ne znam koja je od situacija sa kojima se suočavao bila teža, porodična ili geo-strateška. Titu je, čini se, bilo mnogo lakše: nije voleo nikoga osim sebe i bio je, jamačno, mnogo lukaviji od Miloševića. Voleo bih napraviti film o njemu, ali tek u sledećoj deceniji.

Povodom ulaska u SPS, kaže da nikada nije bio blizak nijednoj stranci, za razliku od njegovih kolega koji su protekla dva desetljeća po nekoliko puta mijenjali političke štabove, što samo ide u prilog tezi da politika odlučuje i o kulturi.

– Budući da sam levičar i da sam odlučio da se aktivno bavim stvarima koje su u mojoj zemlji, pre svega u kulturi, krenule dođavola, SPS je sasvim logičan izbor. Na srpskoj političkoj sceni nema druge partije leve orijentacije, mada većina koketira s idejama socijalne pravde, no, nažalost, tek pred izbore. Postoji i konkretan razlog: jedino su ljudi u SPS-u bili zainteresovani za moju ideju o obnavljanju mreže domova kulture, koji su nekada u Srbiji  omogućavali stotinama hiljada ljudi da vide najnovije filmove, pozorišne predstave i izložbe. Ljudi u jednom Kragujevcu već tri godine nisu videli bioskopsku predstavu. Obraćao sam se i ljudima iz nekih drugih partija, no nailazio sam na ravnodušnost. Transfer nekadašnjih velikih Miloševićevih protivnika u SPS mnogi vide kao ušminkavanje ove partije pred licem Europe i kao način da se ponovno kupi legitimitet. A SPS je “kupila” legitimnost pre svega time što se, nakon gubitka vlasti, reformisala i modernizovala. Ponekad je lekovito dotaći dno kada tonete, nakon toga znate da možete samo naviše! Ima političara i stranaka koji misle da su svoju legitimnost kupile borbom protiv Miloševića i da im to daje pravo da učestvuju u nepotizmu i korupciji. Verujem da će neke od tih stranaka već na sledećim izborima morati da dožive fijasko iz kojega će, na teži način, da izvuku pouke – objašnjava naš sugovornik.

Daroviti Ćiro

Ovih se dana Dragojević pojavljuje u medijima i povodom premijere filma “Montevideo – Bog te video” režisera Dragana Bjelogrlića, za koji je napisao scenarij. Film govori o nastupu nogometne reprezentacije Kraljevine Jugoslavije na prvom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Urugvaju 1930. godine. Reprezentacija je do Urugvaja putovala 18 dana,  trenirali su na brodskoj palubi. Već su na startu tukli Brazil s 2:1, da bi na kraju, kao najbolje plasirana europska reprezentacija, podijelili treće mjesto s Amerikom.

Kuriozitet “Montevidea…” je da se u epizodnoj ulozi pojavljuje i Ćiro Blažević, no njegov će se nastup moći vidjeti samo u seriji.

– Žao mi je što ta uloga nije mogla da ostane u filmu zbog tajminga. Zato ćete u seriji videti kako Ćiro blista i kao glumac. Izuzetno šarmantna i darovita osoba – ne štedi komplimente Dragojević.

“Montevideo..”, kaže naš sugovornik, film je namijenjen publici. Po njemu, između kino i festivalskog filma nema razlike.

– Podela na bioskopski i festivalski film mi je tupava. Boreći se protiv američkih studijskih stupidarija, veliki festivali su počeli da forsiraju hermetičke filmove koji su sušta suprotnost, poput te nove rumunjske kinematografije koja kod gledaoca može izazvati jedino dijareju. Mene ti ekstremi uopšte ne privlače, potpuno istu vrstu gađenja osećam prema debilnom blockbusteru kao i prema sterilnoj intelektualnoj onaniji – kaže.

Ratni veteran u obrani homoseksualaca

Pitamo ga što misli o “novom srpskom filmu”, terminu koji se posljednjih godina udomaćio i kod publike i kod kritike.

– Ne znam šta bi to trebalo da bude “novi srpski film”. I ja sam nekad, iz čiste zajebancije, lansirao termin “ružičasti talas”, nakon “Mi nismo anđeli”, pa su neki glupi novinari tu zajebanciju počeli da tretiraju ozbiljno. Umetnik treba da bude individualac i da sam traži svoj put, sve te programske gluposti su za slabotinje koje više vole da su u krdu, jer se u njemu osećaju bezbednije. Pod “mediokritetskim” pre svega podrazumevam filmove koje prave neki mladi ljudi, a deluju kao da su ih pravili anemični starci.

Dragojević upravo dovršava vlastiti film “Parada”, koji se bavi homoseksualcima, odnosno time da ljudi “ma koliko različiti bili, po seksualnom ili verskom opredeljenju, mogu da komuniciraju i nađu zajednički imenilac”. Nikola Kojo igra bivšega ratnog veterana, vlasnika male zaštitarske agencije koji je prisiljen prihvatiti ponudu da osigurava beogradski Pride.