Sanaderove pokretne slike

Jeste li ovih dana pratili happening s iznošenjem stotina umjetničkih slika iz obiteljskog doma Sanaderovih, posredstvom dežurajućega reporterskog kora, i kako gledate na to?

– Prijatelji me u posljednje vrijeme podsjećaju da sam u Feralu prije 5-6 godina napisao da “Sanader laže na pet jezika”, te me pitaju otkud sam za to znao. Ali, teško je prokomentirati ovo sada, naročito meni koji u pogledu lika i djela Ive Sanadera imam unekoliko podijeljene osjećaje. S jedne strane, otpočetka imam neko intelektualno nepovjerenje prema njemu, u pogledu onoga što će se u novije vrijeme pokazati i područjem njegova političko-teatarskog amaterizma. Radi se o knjizi, doktoratu Ive Sanadera o Jeanu Anouilhu. Uglavnom, knjiga nije obećavala mnogo o piscu, a otkrivala je njegovu površnost i vještinu prikrivanja te površnosti. S druge strane, bilo mi je drago da konačno imamo i jednoga desničarskog političara koji zna složiti dužu, a suvislu rečenicu.

I govori tolike jezike, makar i zato da bi na njima lagao.

– Već to je bila jedna laž, jer ne govori on baš pet jezika. Ali pustimo to. Nisam nikada zaboravio njegov poznati splitski govor prije dolaska na vlast, gdje je pokazao svoju političku brutalnost. Na odlasku je pak pokazao veliku infantilnost. To od trenutka kad je morao hitno napustiti mjesto premijera, što čovjek onako bahat i autoritaran ne bi nikada napravio da nije morao. A s vlastitim se narodom tada ponio kao s gomilom budala, objašnjavajući kako odlazi zbog svoga ljudskog i političkog zamora, pa time i na dobrobit Hrvatske. To nije niti na razini commedie dell’arte. Vratio se, zatim, naglo, ponovno otkrivajući svoju nezrelost, jer je vidio da je za sobom ostavio sasvim nepouzdane povjerenike i “vjernike”, te da hitno mora zapriječiti upravo ono što mu se događa danas. Sljedbenici mu više nisu bili skloni, štoviše, zacijelo su bili sretni što su se tako iznenadno i lako riješili čovjeka koji se prema njima odnosio ponižavajuće i sasvim usputno. Sjetimo se samo kako je Vladimira Šeksa maknuo s mjesta predsjednika Sabora, da bi ga posve uvredljivo zamijenio Lukom Bebićem. Ta njegova usputičnost odnosa prema stranačkim “zaslužnicima” kao prema posluzi i poslužnicima dosta govori o njemu. Pored infantilnosti, druga je njegova značajna osobina bila pohlepnost. Nezajažljivost. Ona ga je i ponukala da pretjera u širenju krugova svojih zavjerenika za drpež. Previše ljudi, dakle, koji bi mogli popustiti uslijed boravka u pritvoru te progovoriti o vrijednostima koje su dijelom pojavljuju kao slike i ine umjetnine, koje smo npr. sad imali priliku vidjeti kako defiliraju ekranima i novinama. Uzimajući sve to u obzir, činjenica je da je Sanader mogao biti zaštićen od učinaka vlastite pohlepe jedino dok je zauzimao i “upotrebljavao” funkciju premijera. Na kraju, pod neizdrživim pritiskom vlastite bahatosti, Sanader iskazuje neiskazivu političku glupost.

Vješanje umjetnina

Kad iznose te umjetnine, to izgleda kao pokretne slike, moving pictures, 24 u sekundi. Ali, te slike nisu samo Sanader, to je dio jedne šire priče o hrvatskim novobogatašima, šampionima iz svijeta ovdašnje politike i privrede?

– Da, to vam je naša replika na izum braće Lumière, replika naše svjetlonoše. No tu svjedočimo najočiglednijoj dosada predočenoj optužnici protiv njega, Ive Sanadera. Umjetninama pripada, po njegovoj veličini, treće crno tržište na svijetu. Prvo su dijamanti, drugo je oružje. A ovo kod Sanadera izgleda kao da mu je kuća Prado. Znate kako to izgleda u Pradu. Slike su “povješane” na visoke zidove soba, sve od poda pa do stropa. Ove Sanaderove, u tolikom broju, mogle su u onoj kući biti jedino skladištene. Ova klinička sakupljačka strast javila se najprije u doba našeg general-predsjednika Franje Tuđmana. Čekalo se dan kad on ima rođendan. Među stručnjacima koji se u Zagrebu bave tim preprodajama umjetnina vladala bi tada povišena nervoza. Znalo se kaj se slavljeniku posebno sviđa i poželjna roba “kurila je” jako dobro. K tome. U doba rata i oskudice niža je bila, a jako se među “posrednicima” nabijala cijena Bukovcu, Medoviću, Uzelcu, Babiću, Trepši itd. Imao sam priliku vidjeti kako se to radi i mislim da će se kod Sanadera teško naći neki računi za te umjetnine, pa niti sadašnje procjene neće odgovarati pravim cijenama koje su tada postizane. To je golemo blago kojemu će se moći samo pretpostaviti cijenu i teško zamisliti golemo kolanje gotovine za te umjetnine.

Što je s najužim kontekstom u kojem se sve to oko Sanadera dešava, s ljudima koje spominjete i koji su mu do jučer bili najodaniji suradnici, a sada ga naganjanju i tvrde kako to nije bilo tako?

– Čudi me samo da još nitko od njih nije izjavio kako Sanadera uopće nikad nije ni poznavao. Ja?! Ma, neee… Nikad. Baš kao što Ivan Šuker tvrdi da nikad nije vidio najvažniji ugovor koji je Hrvatska u njegovo vrijeme sklopila. Oprostite: kanader, sanader, smradnder? Kako ste ono rekli? Rado bih se ovdje pozvao na znanu Hebrangovu izjavu: “Ja nikad ne lažem, ja samo ponekad ne govorim istinu, a to je daleko pristojnije”. Dok je Krleža pisao o hrvatskoj književnoj laži, Hebrangova maksima pokazuje od čega je, tj. kako je konstituirana aktualna hrvatska politička laž. U ono antikno vrijeme vodila se velika bitka oko pojma istine između platonista i sofista oko “točke” gdje su platonisti zastupali razlikovanje između istine i neistine, a sofisti su u odnos stavljali laž i nelaž. Za sofiste je tek negacija laži bila ono što bi moglo stajati najbliže istini. Zamislite kojim bi kolosijekom otišla Europa da su u Heladi pobijedili sofisti. Ovdje se radi o tome da je najviši stupanj hrvatskog političkog ponašanja, ili njegov, po Hebrangu, najpristojniji oblik, ta sofistička nelaž. Utoliko je Hebrang pružio ključ razumijevanja hrvatske politike, tim dobro odgojenim shvaćanjem laži. Ne treba nama istina, našim je uljudbenim vladarima sasvim dovoljna, štoviše nužna, upravo nelaž. Na tu doktrinu oslonio se čitav jedan “civilniji” dio HDZ-a, na čelu s gospođom Jadrankom Kosor koju je sramno slušati, čak i nakon Sanadera koji je makar znao otvoriti i, pardon!, zatvoriti rečenicu. Eto. Njezina najpoznatija nova sofistikerija glasi: “Mi smo na putu da budemo na putu izlaska iz recesije”! Time se svi oni služe. Nije čudno što me premijerka podsjeća, kada priča o izlasku iz recesije, o “osvježavanju” vlade novim ministra nakon ovelike skupine onih njezinih ministara koji su na rashlađivanju u Remetincu itd., na Munchausenovu priču o tome da je jednom iz močvare spasio sebe i svoga konja vukući se za vlastiti perčin. Mogu samo zamisliti gdje bi nam već domovina bila da i gđa. Kosor, poput Munchausena, uz svoju pričamtipriču, ima i štogod perčina..

Neprobavljivi čobanac

Spomenuli ste maloprije i živopisnu pojavu Luke Bebića?

– Sofizam teže polazi za rukom onima njegova kalibra, doduše. On je zapravo prikaza nečega što djeci ne bi trebalo prikazivati. Kad nastupa Bebić, trebalo bi na tv ekran staviti onu oznaku ispod koliko godina nije preporučljivo to gledati i slušati. Onako kao za neke filmove s ograničenjima na 12 ili 15 godina, osim što bi uz njega trebalo staviti i neku od 60 na više, premda za nas starije ionako više nije važno kako ćemo krepati, pa možemo i od užasa i od smijeha. Malo sam analizirao kako on na jednom mjestu, napismeno, objašnjava svoje viđenje političkih promjena na duže staze. Pa kaže da prvo na vlast dođe npr. ljevica te nešto strašno zabrlja, pa dođe desnica te to počisti i popravi, pa opet dođe ljevica i sve pokvari, pa opet desnica spasi narod i državu… Tumači nam Bebić kako to, na takav način, ciklički ide u Europi, a meni pada na pamet jedino to kako zaista nisam siguran da li on uopće zna gdje se nalazi ta Europa. On je na mjesto predsjednika Sabora stavljen da bi nas ponizio. Ja najozbiljnije mislim da to kada predsjednik vodeće stranke stavi jednog Bebića da nam vodi narodne zastupnike, da je to ništa drugo doli svjesno i namjerno ponižavanje te države i naroda. On time pokazuje, baš kao i predsjednica koja ga je nasljedovala, što misli o vlastitome narodu, obraćajući mu se kroz Luku Bebića nepodnošljivo arogantnim, neznalačkim, nesuvislim diskursom.

Bilo bi nepravedno ne vratiti se i na Šeksa?

– Svakako, jer je najveće zlo, politički gledajući, među svima njima upravo Vladimir Šeks, kao osoba sa zavidnom inteligencijom. Šeks je veliki majstor političke obmane. I njezine uspješnosti. On predstavlja antologijski saborski primjerak za kojeg će HDZ jednom teško naći zamjenu, kao što bi to teško bilo i ma kojoj drugoj stranci.

Što u tome slučaju ostaje od istine, da ne kažem nelaži, o antikorupcijskoj borbi hrvatske vlade i pravosuđa? I tko više očekuje nešto dobro od promjene vlasti na sljedećim izborima, a kao što se generalno uvelike očekivalo 1999. godine?

– Kad ne budemo imali što govoriti o korupciji, tko zna kojom pričom ćemo se više imati baviti. Kao što je i recesija dobro došla priča da njome sve objasnimo, a u samome temelju hrvatskog društvenog neuspjeha se uopće ne radi o njoj. Činjenica je da se nalazimo u očajnoj situaciji. Naime: narod je potonuo u ono u čemu su njegovi političari ogrezli. Nije slučajnost što ljudi sve više vjeruju da su i desni i lijevi, da su svi potpuno isti. Da su svi nevjerodostojni i nesposobni, kao što su se i pokazali da jesu. Ne samo ovaj HDZ sada, ili onaj u prvih deset godina. Podjela fotelja u koalicijskoj vladi između 2000. i 2003. godine bila je glavna preokupacija tadašnje vladajuće politike. Pritom ima ljudi koji znaju, ali nema te politike koja bi dopustila da se realiziraju. U tome i takvom čobancu, koji se sporo kuha i teško jede, ne možete očekivati niti vladu znalaca, budući da se unaprijed sve zna. Zna se da Vesna Pusić mora biti ministrica vanjskih poslova, da Radimir Čačić mora biti nešto potpredsjedničkoga, da Milanović treba biti premijer i tsl.

Podvodna arheologija

Kad već navodite Milanovića, koji se onomad svojski izblamirao pri spomenu vašeg imena, kakvim ga vidite na mjestu eventualnoga budućeg premijera?

– U međuvremenu smo se više puta sreli, naročito poslije mog zalaganja za Ivu Josipovića, te smo si pružili ruke. Radi se o inteligentnoj osobi, po mom sudu, i kulturnijoj negoli se neki put moglo i pomisliti. Ipak, ne tako davno, na jednome mjestu spomenuo sam da ima mišiće, ali nema kondiciju, što me kasnije malo proganjalo, jer katkad znam nešto izvaliti pa se onda premišljam. No, iza te procjene i dalje stojim. On je čovjek od reakcije, on zna biti na vjetrometini, ali kao da pretežno politički živi od vatrometa. Ne znam što on kontinuira i koja je tu osnovna pozicija. Osnovna pozicija stranke, koliko vidim, ako izuzmemo neke mlađe stranačke ljude koji zaista ponešto i kažu, poput Željka Jovanovića ili Mirele Holy, i još nekih, jest vulgarno liberalistička. Radi se isključivo o tome obliku politike. Nalazimo se u situaciji u kojoj su socijaldemokrati prekupci liberalne doktrine, hadezeovci su prekupci socijalne, a liberali su nam općenito bez doktrine. Oni su po onoj staroj soc-nomenklaturi nešto kao tehnomenadžeri, dok je naše “seljake” zadesila tragedija u obličju njihova predsjednika koji golu održivost stranke vidi i vodi jedino u njezinom opstanku u koaliciji s HDZ-om.

Konačno, molim vas da se osvrnete i na nedavnu smjenu ministra kulture Bože Biškupića, te imenovanje Jasena Mesića.

– Biškupić je već dugo nevažan za hrvatsku kulturu. On čak nije bio niti štetočina, on je suvremenu hrvatsku kulturu zadužio njezinom nepokretnošću, obezvoljivši je. Sjetimo se kako je na početku ove vlade slavio – kao neki novi hrvatski kulturni početak – projekt stanovitog Nenada Bacha, vrijedan, čini mi se, 80 tisuća dolara, a za američku promociju hrvatske klapske glazbe. Toga se više nitko ne sjeća, a ja bih rado pitao što je bilo od toga velevažnog projekta. I novca. Antun Vujić je svojevremeno sve bio “stavio” na ekran, transparentno objavljujući sve detalje financijskog rada ministarstva. Danas to više ništa ne vrijedi. A nasljednik Biškupićev, podvodni arheolog o kojemu priznajem da ne znam ništa, izgleda simpatično, ali nije važan. Ove godine je gotovo sve što se tiče proračuna, on samo može potpisivati odluke do izbora. Ma kakav on osobno bio, već su o svemu namjesto njega odlučile one osobine hrvatske politike o kojima smo pričali u ovom razgovoru: sofizam, korupcija, nekompetentnost, nepotizam, primitivizam, zločestoća, bezvoljnost…