Sekularna intifada

Drugi tjedan nakon izbijanja nasilnih demonstracija u dosad “stabilnom” i “prozapadnom” Tunisu, budućnost zemlje još uvijek je neizvjesna. Privremeno smirenje i najavu formiranja vlade nacionalnog jedinstva zamijenili su ponovni neredi zbog najave da će u njoj ostati i ministri iz dosadašnje vlade odbjeglog diktatora Zinea el-Abidinea Ben Alija.

U nemirima zbog nezadovoljstva Tunižana 23-godišnjom autoritarnom vladavinom Ben Alija, posvemašnjom korupcijom i pljačkom državnog bogatstva, te velikom nezaposlenošću i krizom hrane, kap koja je prelila čašu, ali i postala simbol bespomoćnosti tuniskog naroda, bilo je samospaljivanje nezaposlenog inženjera informatike Muhammada Bouazizija zbog konfiskacije ilegalnog štanda za prodaju voća i povrća.

Ovaj čin doveo je do prvog slučaja svrgavanja nekog arapskog vladara u uličnim demonstracijama. Jedinstvenost tuniske situacije ubrzo je postala glavna vijest svjetskih medija, iako su neredi počeli gotovo mjesec dana ranije, a “prva sekularna arapska revolucija” probudila je nade milijuna građana arapskih zemalja i strahove njihovih dekadentnih režima. Iznenađujuće brza Ben Alijeva kapitulacija poslala je poruku o kraju nedodirljivosti vladara građanima Egipta, Alžira, Jordana, Libanona, pa čak i Saudijske Arabije. Oni su spontano izašli na ulice zazivajući “tuniski scenarij”, dok su tuniski zapadni saveznici i regionalni autokrati, od Europske unije i SAD-a do Arapske lige, u početku značajno šutjeli, a zatim upadljivo neutralno pozvali na uspostavu reda i mira.

Ukinite vladajuću stranku!

U neredima je poginulo oko 80 ljudi, prosvjednici su zapalili zgradu željezničkog kolodvora, neke policijske stanice i brojne automobile, a od uboda nožem u bolnici je preminuo Imed Trabelsi, nećak Leile Trabelsi, Ben Alijeve supruge koja je postala metafora za posvemašnji nepotizam i pljačku.

Ben Alijeva reakcija na nerede mijenjala se iz sata u sat: prvo je nasilje svalio na “strane teroriste”, potom je obećao da će odstupiti 2014. i olabaviti pritisak na medije, no kada su prosvjednici uzvratili još žešće, pobjegao je u Saudijsku Arabiju prepustivši dužnost premijeru Mohamedu Ghannouchiju. Nezadovoljni prosvjednici poručili su, međutim, da je ovaj potez protuustavan, pa je Ghannouchi brže-bolje odstupio, a dužnost je preuzeo predsjednik parlamenta Fouad Mebazaa, te započeo osnivanje vlade nacionalnog jedinstva do prijevremenih izbora za dva mjeseca. Započela je unutarnja politička borba u kojoj se vojska raskolila od policije i tajnih službi lojalnih Ben Aliju, a uhapšeni su i ministar policije i šef sigurnosti kojima će se suditi zbog brutalne reakcije na demonstracije. Uveden je policijski sat u kojemu vojska nastupa u ulozi čuvara reda i zaštite stanovništva od odmetnutih policajaca, kojih u zemlji od deset milijuna ljudi ima 250 tisuća.

Kako je najavio Mebazaa, nova vlada uključivat će “sve Tunižane, bez iznimke i bez isključivanja”, što znači i predstavnike zabranjenih stranaka i disidente i islamiste. Na scenu se tako vraćaju opozicijske stranke Ettajdid i Progresivna demokratska stranka Nejiba Chebbija, kojemu je na prošlim predsjedničkim izborima zabranjena kandidatura, a povratak iz egzila najavio je i Rashid al-Ghannouchi, vođa zabranjene islamističke stranke Ennahda. Jedno ministarsko mjesto trebao je dobiti i jedini radnički sindikat u zemlji, no kako je Al-Jazeera javila u utorak popodne, sindikalisti su ipak odlučili ne sudjelovati u vladi jer će u njoj dominirati kadrovi Ben Alijeve stranke.

Analitičari upozoravaju da je neizvjesno koliko će buduća vlada uopće biti sposobna spasiti posrnulu zemlju, s obzirom na to da je Tunis od 1956. godine, kada je završena kolonijalna vladavina Francuske, imao samo dva predsjednika, dok je svaka opozicija – pod alibijem sprječavanja bujanja islamističkog radikalizma – sustavno i temeljito desetkovana. Time se djelomično objašnjava zadržavanje velikog broja ministara iz nekadašnje vlade, no prosvjednici su jasno poručili da ih ne žele, već inzistiraju na potpunom ukidanju Ben Alijeve stranke Ustavni demokratski savez. Al-Jazeera navodi, pak, da se pojavio prvi izgledni predsjednički kandidat, liječnik i aktivist za ljudska prava Moncef Marzouki, utemeljitelj stranke lijevog centra Kongres za republiku, koja je kasnije zabranjena, dok je Marzouki izbjegao u Francusku.

Veza MMF-a i kleptokracije

Kako piše komentator španjolskog “El Paisa”, “unatoč inzistiranju na slici idiličnog turističkog mjesta”, Tunis je najautoritarnija zemlja sjeverne Afrike, “orvelijanska država koja nadgleda svaki pokret građana”. Na izborima 2009. Ben Ali je “osvojio” 90 posto glasova, zatvori su puni političkih zatvorenika, a nesloboda medija najgora je u Magrebu. Građani su siromašni, nezaposlenost među mladima, naročito visokoobrazovanima, doseže i do 50 posto a, kao i drugim zemljama ove regije, pitanje dostupnosti hrane jedno je od najvažnijih za socijalnu i političku stabilnost jer se većina hrane uvozi. Globalna ekonomska kriza i posljedično poskupljenje hrane već su više puta uzrokovali nemire u sjevernoj Africi, a zajednička crta tih režima je i enormna korupcija i bogaćenje vladajućih elita.

O toj temi progovorio je i američki ambasador u Tunisu, u diplomatskoj depeši objavljenoj na WikiLeaksu, tvrdeći da dvije tuniske obitelji kontroliraju pola tamošnje ekonomije. Te obitelji su Ben Alijeva i ona Leile Trabelsi, neugledne frizerke do 1992, kada se udala za Ben Alija, a zatim vješto iskoristila pritisak MMF-a o nužnosti provedbe strukturnih reformi kako bi putem privatizacije sebi i svojima prigrabila telekomunikacije, trgovinu i druge važne sektore. Kako kaže Dyab Abou Jahjah, nekadašnji predsjednik Europske arapske lige, Tunis je “kleptokracija u punom smislu riječi”, jer “stotinu Trabelsijevih kontrolira zemlju”.

Ekonomija se temelji na turizmu i proizvodnji tekstila, no ona se odvija u zonama slobodne trgovine. Po naputku MMF-a i Svjetske banke, ukinute su subvencije za proizvodnju hrane, a režim je ekonomiju otvorio stranim investicijama bez ikakve zaštite i tako je učinio osjetljivom na globalne krize.

Odsustvo političkog islama

U tome su presudnu ulogu odigrali zapadni prijatelji Ben Alija, prije svega Amerika koja je u njemu nalazila saveznika u borbi protiv islamskog radikalizma, slično kao i u nekih drugim autoritarnim režimima “militantnog sekularizma”. Drugi važan saveznik, bivša kolonijalna vladarica Francuska, do kraja je podržavala Ben Alijev režim kako bi zadržala ekonomski i geopolitički utjecaj u regiji.

Upravo zbog toga neki komentatori, poput Lamis Andoni na Al-Jazeeri, pozdravili su “tunisku intifadu”, jer u njoj vide model drugih arapskih režima; vladu koja “služi ekonomskoj ‘liberalizaciji’ po mjeri zapada istovremeno gušeći ljudska prava i građanske slobode”. Lamis Andoni smatra da su događaji u Tunisu doveli arapski svijet na raskršće na kojemu će on ili “širom otvoriti vrata slobodi ili još većoj represiji”, dok su libanonski, egipatski i saudijski kolumnisti, neki zabrinuto, a neki optimistično, razmatrali “teoriju domina”.

Tuniske prosvjede pozdravili su i građani Egipta, Alžira, Jordana i Libanona, država koje su mu više ili manje slične ekonomski i politički, koje podjednako grcaju u siromaštvu, nasilju i represiji, i čije su vlade podjednako na zbivanja u Tunisu reagirale ukidanjem subvencija i carina na prehrambene proizvode. No, ono što Tunis presudno izdvaja od susjeda činjenica je da je tamošnje stanovništvo iznimno dobro obrazovano, da su Ben Ali i njegov prethodnik Habib Bourguiba proveli nasilnu, ali temeljitu sekularizaciju čiji su rezultat veća rodna ravnopravnost i odsustvo vjerskog radikalizma.

Zbog toga su među tuniskim prosvjednicima bile tisuće žena, bez marama, dok se duge brade i islamska odjeća gotovo nisu mogle ni vidjeti. Štoviše, Ben Alija su svrgnuli mladi ljudi, studenti, radnici, odvjetnici i intelektualci koji, za razliku od socijalnih previranja u drugim arapskim državama u kojima je opozicija u pravilu islamistička, nisu osporavali državni sekularizam.