Tko je zamutio Hrvatske vode?

Ulaskom USKOK-a u Hrvatske vode, u tom se gigantskom poduzeću počeo nazirati vrh korupcijske sante leda koja, smatraju upućeni, krije dovoljno posla za nekoliko generacija istražitelja. Samo prošle godine ta je tvrtka raspolagala s dvije milijarde i 238 milijuna kuna, a malo tko u ovoj državi ima ideju kako se taj novac troši.

No, činjenica je da većinu poslova za Hrvatske vode izvode licencirani izvođači i podizvođači, tvrtke većinom registrirane kao tvrtke-kćeri: među njima je često angažirano i dvadesetak tvrtki privatiziranih sredinom devedesetih. Trenutačno je u tijeku prodaja posljednjih 15 posto dionica u vlasništvu matične kompanije, uz obrazloženje da je to nužno kako bi se spriječio eventualni sukob interesa. U stvarnosti, sukob interesa će se tako samo prikriti, s obzirom na to da izvor problema i nije bio u dionicama u vlasništvu državne kompanije, nego u vlasničkim udjelima koje u tim i drugim tvrtkama drže funkcioneri Hrvatskih voda te njihove obitelji i prijatelji.

U sukobu interesa

Primjera je mnogo; tako je visokopozicionirani međimurski HDZ-ovac Ivan Cerovec istodobno suvlasnik tvrtke Hidrotehnika i voditelj Vodnogospodarskog odsjeka Varaždin. Eklatantni primjer sukoba interesa jest i to što je bivši generalni direktor Hrvatskih voda Slavko Rajnović, također HDZ-ovac, osnivač i suvlasnik bjelovarske tvrtke Brana d.o.o., koji je taj problem riješio tako što je po dolasku na funkciju 2006. svoj vlasnički udio u tvrci prodao sinu. U Osijeku, od dva brata Đurokovića, Gorana i Zorana, jedan obnaša direktorsku funkciju u privatnoj tvrtci Vodogradnja Osijek, a drugi u Vodnogospodarskom odjelu za vodno područje slivova Drave i Dunava.

Najproblematičniji je slučaj, doduše, onaj Zdravka Krmeka, državnog tajnika za vode pri Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarenja te člana središnjice HDZ-a bliskog Luki Bebiću. Krmeka, čije je Ministarstvo nadležno za nadzor nad Hrvatskim vodama, a time i za javne natječaje koje raspisuju, sumnjiči se za nekoliko stvari. S jedne strane, za to da je manipulirajući javnim natječajima koje je raspisivala vukovarska Agencija za vodne putove, pogodovao tvrtkama Hidrogradnja, Vodogradnja Osijek i Brodska Posavina. S druge da je u suradnji s Renatom Svobodom, koja je istodobno bila revizorica u Središnjoj agenciji za financiranje i ulaganje te direktorica tvrtke Agro Kraljevec, sudjelovao u netransparentnoj raspodjeli više stotina milijuna kuna iz europskih fondova.

Jedna od posebnosti jest da odabrane tvrtke ne samo što dominiraju natječajima, nego se poslovi često i smišljaju po mjeri privatnoga kapitala. Bez ikakve dvojbe, najomiljeniji su angažmani oni iz domene održavanja voda koji – osim što podliježu blažem zakonskom nadzoru od novih investicija – otvaraju i mogućnost zamagljivanja stvarne vrijednosti radova, ali i eksploatacije šljunka. Pritom se, dakako, najpoželjniji radovi odvijaju što dalje od znatiželjnih očiju. Dokaz toga je i činjenica da, iako su jesenske poplave jasno ilustrirale koliko je manjkav sustav zaštite od poplava u naseljima i gradovima diljem Hrvatske, Hrvatske vode ulažu fascinantne napore da reguliraju vodotoke izvan naselja, pa je tako, prema podacima nevladinih udruga, kanalizirano oko 20 tisuća kilometara vodotoka izvan naselja.

Zanimljivo je pritom da relevantni europski stručnjaci danas takav odnos prema vodama smatraju iznimno štetnim: obalni se ekosustavi uništavaju postupnim produbljivanjem korita i spuštanjem razine podzemnih voda, čime se nanosi šteta poljoprivredi, a pojačavanjem snage vodenoga toka povećava se opasnost od poplava. Stručnjaci Europske unije u svojim izvještajima upozoravaju da je “hrvatska vodna administracija usredotočena na tradicionalne, tehnički orijentirane mjere” i da “nije svjesna pomaka u shvaćanju u zemljama članicama”.

Unosno šljunčarenje

Hrvatski građani skupo plaćaju da se njihove rijeke i potoci izmijene, pri čemu su se iz njih godinama izvlačile i nevjerojatne količine šljunka. U šljunčarenju se prednjačilo na rijeci Dravi, čiji šljunak može doseći cijenu do 60 kuna po kubičnom metru. Prema navodima udruga za zaštitu okoliša, tri do pet milijuna kubičnih metara šljunka izvadila je iz Drave u samo jednom zahvatu na predjelu Beli Klipi tvrtka Vodoprivreda Varaždin, čiji je predsjednik Nadzornog odbora Tomislav Mađar visokorangirani djelatnik Hrvatskih voda. Pa iako je novim Zakonom o vodama iz 2009. mogućnost tržišne eksploatacije šljunka svedena na minimum, problem je u tome što bi kontrolu, želi li se Zakon dosljedno poštovati, trebale provoditi same Hrvatske vode, odnosno na višoj instanci Uprava vodnoga gospodarenja, kojoj je na čelu već spomenuti državni tajnik Krmek.

U Hrvatskim vodama i kooperantskim tvrtkama pomalo postaju svjesni da će prilika za poslovanje po ustaljenim navikama biti sve manje, kako zbog pojačanog nadzora tako i zbog europskih pritisaka da se promijeni politika gospodarenja vodama. Stoga je u tijeku žurno nastojanje da se realiziraju posljednji veliki projekti kanaliziranja i regulacije vodotoka, nakon kojih će se tvrtke, po svoj prilici, prebaciti na poslove vraćanja istih u prvobitno stanje.

Jedan od posljednjih poslova je regulacija ušća Mure u Dravu, koje se naziva i hrvatskom Amazonom. Područje nevjerojatne biološke raznolikosti i posljednja europska neregulirana delta rijeke, već je dugo trn u oku brojnih inženjera iz Hrvatskih voda, ponajprije Ivana Cerovca. Nakon što je Ministarstvo kulture, nadležno za zaštitu prirodne baštine, uskratilo suglasnost za radove koji bi praktično devastirali tamošnji ekosustav, dom nekih strogo zaštićenih vrsta, potkraj prošle godine pokrenut je postupak da se radovi proglase javnim interesom i tako zaobiđe zabrana. Problem je, doduše, u tome što u blizini nema naselja koja bi mogla opravdati proglašavanje radova javnim interesom. Stoga se kao objašnjenje nužnosti zahvata nudi teorija prema kojoj je prevladavajući javni interes hrvatskih građana zaštita stotinjak metara željezničke pruge na mađarskoj strani pred mogućom erozijom obale. Proglasi li doista Vlada radove javnim interesom, bit će to još jedna u nizu pobjeda biznisa (sa stranačkim predznakom) nad prirodom i građanima ove zemlje.