To nije korupcija, to je sistem

Tako je u SAD-u, pa bi moglo biti i u nas. Tamo su naime proglasili započetu 2011. g. godinom izlaska iz krize. Ako se sjetimo kako je izbijanje krize dugo skrivano, da bi onda, tek krajem 2008., bila priznata, lako je zaključiti da je moguć ne samo lažan ulazak, već i lažan izlazak iz krize. A nije se falsificirao samo početak i kraj, falsificirala se i “priroda” događaja. Te, došlo je do poremećaja na tržištu loših kredita u području trgovanja nekretninama, te izbila je kompletna financijska kriza. Da bi se u slijedećem koraku priznalo da postoji kriza materijalne proizvodnje, kriza rasta. Efekti krize promatrani sa stanovišta radnika, a to znači sve lošiji uvjeti rada, s nepunim radnim vremenom, na određeno, bez uplate svih davanja i isplate svih zakonskih beneficija, sve više rada za, u prosjeku, desetljećima stagnirajuće nadnice – sve to odavno se i ne zove krizom, već fleksibilizacijom tržišta rada. Granica koju vladajuće strukture u proizvodnji dirigiranog javnog mnijenja, a to su politička kasta i novinari, odreda puki izvršioci u službi interesa korporativnog svijeta, nikako da prijeđu, jest izgovaranje očite činjenice da je riječ o krizi jednog načina proizvodnje. Jednog sistema.

Da, to je kapitalizam. A da on ima cikličke krize, da sobom nosi rizik (za ulagačku manjinu), odnosno nestabilnost (za radnu većinu), to se kao “prirodna pojava“ ponekad, ne prečesto, i može izgovoriti. No, jedan tabu se ne prelazi: kritičari u mainstreamu, ma kako katastrofičnih prognoza, nikako da učine jedan naoko manji korak: da dovedu u pitanje vladajući sistem. Mi, usprkos navodnoj nesviklosti na kapitalizam, imamo poslovicu: “Ne grizi ruku koja te hrani”. A samo i jedino to daje neku nadu u drugačiju budućnost. Zato su uvidi u ludosti kapitalizma, u njegovu iracionalnu racionalnost, sve lakši, ali i najmanji pomaci koji dovode u pitanje ostvarenje neoliberalnih “reformi”, sve teže izvedivi. Na djelu je neoliberalizam kao kapitalistički (nad)realizam.

U svom članku na te teme u novogodišnjem broju “Guardiana” američki ekonomist Richard Wolff ponavlja osnovne činjenice: profiti i rente su sve do zadnjeg urušavanja sistema decenijima vrtoglavo rasli, dok su nadnice i uvjeti života za radničku klasu decenijima stagnirali. Bez obzira išlo taj tren kapitalizmu bolje ili gore. Dakle, kapitalizam je, barem onaj evroatlantski, kojemu i nas “integriraju”, odlučio da “njegovim” radnicima više nikada, ili barem dok se ozbiljnije ne organiziraju, ne treba biti bolje.

Sistem se sada urušava, to u slučaju SAD, ali i EU, neki već zovu slomom, drugi ne, no čime se on želi spasiti? Upumpavanjem novca iz proračuna u velike bankarske sisteme, štampanjem i puštanjem u opticaj velikih količina novoga novca, smanjenjem poreznih opterećenja i poreznim stimuliranjem. Tako se radi već nekoliko godina. Je li to takva društva izvuklo iz krize? Ne. Što će se poduzeti u novoj godini? Još više istog. Gledati ćemo i možda prvi puta i u nas do kraja doživjeti, sve više iste politike koja je u suočenju s krizom već mnogo puta zakazala.

Što je u tome specifično za Hrvatsku? Pa, možda to da je nama ovo treći val krize izazvane neoliberalnim državno uvedenim deregulacijama. Prvi je bio još u dekadentnom razdoblju socijalizma, pod Antom Markovićem, kada smo još bili sposobni proizvesti refleksiju u obliku “krizologije”, koja je za probleme optuživala dogmatsku partiju i njoj pridruženu radničku klasu. Partija je uspješno razmontirana, radnička klasa je postala hrvatskim djelatnicima i – kriza se još dublje ponovila u 90-ima. Apokaliptičar među novinskim ekonomskim analitičarima, čije crnilo nije lako dostići (za sljedeću godinu je predvidio biblijske razmjere patnji za 7 milijardi stanovnika Zemlje) Ivo Jakovljević, smješta početak krize u vrijeme Vladinog stabilizacijskog programa iz listopada 1993. g. Pa onda varira hoće li nas prije uništiti precijenjena kuna, zbog koje da se ne pokreće domaća proizvodnja, ili državni dugovi, koji će nas sve pretvoriti u “pijane jamce”, koji će krvavo osjetiti, kad vjerovnici zakucaju na vrata, svoju nekritičku naklonost spram kuma nad kumovima – hrvatskom državom samom. No, ne treba sve doživljavati crno da bi se vidjelo i puno drugih strukturnih problema, o kojima naši analitičari ne pišu.

Korporativni svijet od svjetskog formata, prisutan i u nas, žali se svim vladama, pa i hrvatskoj, da nisu dovoljno pritisnule “svoje” narode bolnim rezovima, ne bi li spasili profite međunarodnih kapitalista. Parlamentarne stranke i glavni mediji u nas su dakle u poziciji, ne samo parlamentaro-kapitalizma (kako ih zove francuski filozof Alain Badiou), već baš Superhika. Čitamo od potplaćenih i preplaćenih novinara podjednako, kako smo dosta pijano trošili. Pa sad moramo odrezati po tim našim nezasluženim privilegijama. Samo što ne kažu i zaključak zašto: da nam profiti treznih kumova ne propadnu! Uzmi smetlaru, a ne nužno radniku Konzuma, izvlasti ga iz svih dosega socijalne države, i daj Todoriću. Želiš putem novina zagovarati prava srpske manjine u Hrvatskoj? Može, na Todorićevom kiosku.

Naši poduzetnici su u opasnosti i zato što u nas vlada korupcija. Iako, i beskonačna pravda borbe protiv korupcije, može donijeti neželjene financijske rezultate. Kapital je plašljiv, meteoropat, u svim temperaturnim smjerovima. I u borbi protiv korupcije možemo detektirati tri nivoa. Prvi bi bio konstatiranje korupcije na pojedinačnom nivou, ma koliko pojedinaca trebalo za “hobotnicu”. To je shvaćanje korupcije kao starog običaja podmićivanja državnih činovnika i političara zbog uzvratne usluge. Drugi bi stupanj govorio o sistemskoj ugrađenosti korupcije.

Tako o kapitalizmu pišu neki, ne naši, filozofi. Za Gilesa Deleuzea, kako o tome piše Žarko Paić “korupcija je pervertirani sustav društvene neprozirnosti kojeg reguliraju racionalne transakcije na iracionalnome tržištu. Korupcija je oznaka za iskvarenost i perverziju sustava u kojem je varanje i podmićivanje državnih činovnika i političkih elita tek manje ilegitimni oblik legitimacije ideologijske strukture neoliberalnog kapitalizma.” Drugim riječima, sam kapitalizam ako i nije pljačka, jest korupcija! A onda se analiza može nastaviti, na način kako to na internetu čini mladi teoretičar Marko Kostanić kada piše da “korupcijske afere u javnom sektoru i državnim firmama nisu ništa drugo do ultimativni dokaz da privatni sektor strukturalno nije u stanju uspješno poslovati na “slobodnom” tržištu bez uporišta i utočišta u javnim financijama. Granica legalnosti pomiče se ovisno o internim ratovima frakcija političkih i poslovnih elita.”

Kapitalisti se koriste svojim položajem (mediji su u njihovom direktnom ili indirektnom vlasništvu) i gledaju da vlada osigura njihovu poziciju. Je li to treći stupanj korupcije? Ne, to je sistem.