Tutori nad Srbima

Već sam pisao o tome na drugom mjestu, pa hajde, rekoh, neću opterećivati svoje matične novine. Ali, već u tom prvom tekstu napisao sam da posve legitimna rasprava o novom izbornom zakonu, koji omogućava najvećoj srpskoj stranci da odnese sva tri zajamčena saborska mjesta, polako prelazi u svadljivu kampanju. Dva tjedna poslije, evo me ovdje s istom temom, jer je kampanja u međuvremenu prerasla u harangu. Harangu protiv koga, pitat će netko. Ne valjda protiv srpske zajednice u Hrvatskoj? Pa ne baš, ali da budem otvoren, ako se ovako nastavi, za tri-četiri tjedna tražit ću od onih koji su se uprli u tu kampanju da dokažu suprotno. Dakle, da dokažu da im namjere nisu takve i da su u tom pogledu nedužni. U međuvremenu, odmah ću im reći svoje prigovore, kako poslije ne bi rekli da računam sa zaboravnošću čitatelja, koji se više neće moći sjetiti o čemu ja to. Pa evo.

Predbacujem im, prvo, što su nedavni božićni domjenak Srpskog narodnog vijeća, koji je godinama slovio kao elitni izlog novih hrvatsko-srpskih odnosa, sada predstavili kao neku vrstu stočne pijace na kojoj se na najvulgarniji način ispoljila trgovačka narav HDZ-a, šireg državnog vrha i SDSS-a. To je, po “Novom listu”, navodno pokazao srdačan pljesak koji su Jadranka Kosor i Ivo Josipović uputili Vojislavu Stanimiroviću samo dva mjeseca nakon što su žestoko kritizirali njegovu izjavu da Srbi nisu započeli rat u Vukovaru. I? Što je tu sporno? Stanimiroviću osobno zamjeram što je to rekao u povodu dana pada Vukovara, kada taj grad postaje zadnje mjesto na kojem bi se trebalo prebrojavati mrtve i postaje ultimativno mjesto odavanja počasti poginulima i pobijenima, bez računala u rukama. Ali, doista stoji da je prije početka rata za Vukovar, ne kažem i rata u Hrvatskoj u cjelini, pobijeno dvadesetak Srba. To je tada dojavljivao u Zagreb i tadašnji Vladin povjerenik za taj grad Marin Vidić Bili, pa u čemu je, molim, greda kada dvadeset godina poslije isto kaže i Stanimirović? Ako je tu nešto sporno, to je prije činjenica da Josipović i Jadranka Kosor ne znaju za taj Vidić-Stanimirovićev podatak, što ih čini nekompetentnima za funkcije koje obavljaju. A ako znaju, to ih čini suodgovornima za ignoriranje ovih godinama prešućivanih zločina.

Idemo dalje. Drugo što predbacujem onima koji su se hračnuli na domjenak SNV-a ide na adresu “Jutarnjeg lista”, čija kolumnistica Jelena Lovrić ne može razumjeti što je ondje radio Vladimir Šeks, za kojeg je Amnesty International nedavno s čuđenjem pitao zašto se ne istražuje njegova povezanost s ratnim zločinima u Slavoniji. Da, ni meni se ne sviđa što sam tamo vidio Šeksa. Ali, ne sviđa mi se, bogami, ni što takav prigovor dolazi iz ove redakcije, koju nešto ne pamtim da se pretrgla oko istraživanja Šeksove ratne prošlosti, iako je baš proteklih tjedana imala najbolju priliku za to. Njen novinar Drago Hedl nedavno je objavio impresivnu knjigu “Glavaš – kronika jedne destrukcije”, u kojoj se isljedničkom preciznošću i uvjerljivošću povezuje Šeksa s dosad nepoznatim zločinima u vukovarskoj klaonici na Dunavu. “Jutarnji list” je feljtonizirao velike dijelove knjige, ali, vidiš, o Šeksu i klaonici nisi mogao pročitati ni slova. Kako to, majku mu? SNV-u se predbacuje što ne izolira i inkriminira Šeksa, ali sam JL bi se, hvala na pitanju, držao po strani.

Što bi iz toga trebalo zaključiti? Pa, ne znam, meni to izgleda kao da se želi poručiti SNV-u i Srbima u cjelini da su srpske žrtve nešto što je briga njih samih, a Hrvati, biva, nisu u toj stvari direktno zainteresirani. Ako to tako treba shvatiti, a nema boga koji bi me uvjerio u drukčije, ovo istodobno znači i da se Srbima poručuje nešto što je samo razblažena inačica tvrdnji najluđih hrvatskih ekstremista iz devedesetih, a to je da su Srbi sami krivi što ih se ubijalo, sakatilo, tjeralo u progonstvo.

Strašno? I više nego strašno. E, ali u “Jutarnjem” uopće tako ne misle i baš se odande nude kao neka vrsta staratelja, patrona nad Srbima u Hrvatskoj, koji najbolje zna što njima treba, pa se u skladu s time izdaju i odgovarajuća uputstva tom nedoraslom etničkom stadu. Počelo je s ultimativnim zahtjevima da se njihovi saborski zastupnici povuku iz vladajuće većine kako bi se zemlja riješila ove nesposobne Vlade i izbavila iz krize. Ovo oko otarasivanja Vlade i sam bih potpisao da tu opet nema jednog etnički obojenog felera. Kako se, naime, ovaj zahtjev upućuje samo i jedino srpskim zastupnicima i nikome drugom, ni iz nacionalne većine ni iz nacionalnih manjina, ispada da je Srbima natovaren mlinski kamen još jedne hipoteke. Najprije im se, rekosmo, naprtilo da oni sami trebaju iznijeti teret kažnjavanja zločina nad srpskim življem u Hrvatskoj, a sada su još, vidi ti to, odgovorni i za ovu krizu, jer su navodnim parlamentarnim balvanima zapriječili izlazak iz nje.

Ovo je ne samo politički nego i logički invalidno rezoniranje. Jer, od šačice srpskih zastupnika traži se da iznutra sruše Vladu, a nitko se ne pita kako, bogamu, da to izvana ne uspijeva golemim parlamentarnim i vanparlamentarnim snagama opozicije. Ni to nije sve, Dragutin Lesar ovih dana podsjeća da je SDP u više navrata osigurao ovoj Vladi većinu u Saboru. Ali, badava ti sve, cirkus ide dalje. Čak i kada je SDP, kome JL očito želi biti trbuhozborac u ovim pitanjima – a HDZ-u u vezi borbe protiv korupcije jer, znaju dečki, nije pametno stavljati sva jaja u istu košaru – kada je, dakle, SDP malo ublažio stavove, jutarnja smjena EPH-a nije posustajala. Pa je opalila po SDSS-u da se dao kupiti spomenutim novim izbornim zakonom koji toj stranci praktički osigurava tri saborska mandata.

Da se odmah odredim, ni meni se ne sviđa takvo zakonsko rješenje, jer favorizira veće stranke i hendikepira manje. Ali, to je samo jedna, nikako najvažnija stavka tog zakona, svakako ne važnija od one po kojoj bi se srpski zastupnici birali s istih izbornih lista kao i hrvatski. To znači da bi ubuduće i Hrvati mogli glasati za Srbe i obratno, što je prvi put da se najveća nacionalna manjina, srpska, pojavljuje kao integralni dio hrvatske političke scene. Hej, Srbi se prvi put integriraju u samo srce političkog života Hrvatske, ali to u ovoj halabuci nitko ne primjećuje, kao da se želi da među Hrvatima i Srbima ostane onaj gap, ona provalija koja je unesrećila i jedne i druge tokom devedesetih. Iz tog sljepila proizlazi i ono nedotupavo nerazumijevanje da srpski zastupnici nisu u vladajućoj koaliciji zato da joj osiguraju neku ruku više, nego zato da se dvije glavne stranke ne tako davno zaraćenih Hrvata i Srba nađu na istoj strani. I da to ostane trajno stanje. Tražiti da se to sruši iz kratkoročnih političkih računa točno je ono što se misli kada se kaže – zaklati tele zbog jedne šnicle. I sada bi se tom političkom mesarenju čovjek trebao pokloniti do crne zemlje i reći – tako se to radi, majstore, samo naprijed. Reži do papaka!

Da, to je ta papačka politička filozofija koja ne samo što nije sposobna vidjeti suštinsku razliku između Srba i Friščićevih seljaka (ranije i Kosorovih liberala) u Vladi, nego se o toj razlici nije u stanju ni suvislo zapitati. Ali, zato je sposobna iz te jednostavne političke algebre napraviti takav džumbus i ršum da se od toga trese cijela zemlja, a životna svakodnevnica postaje suvišan teret o kojem nitko ne brine. Ima li sumornije slike toga od kalvarije koju upravo prolazi Marija Klipa, koja je stradala od bombi nedavno palih MIG-ova, a do dolaska novog ministra obrane Davora Božinovića punih tri mjeseca nitko, ali baš nitko iz vlasti i opozicije nije se ni raspitao što je s tom teško obogaljenom ženom. Da napakosti ovom tjedniku poslije naslovnice “Obadva su pala”, MORH je, pod starim ministrom Vukelićem, nazvao nesretnu Mariju Klipu hrvatskom građankom, prešućujući da je riječ o Srpkinji.

Je li to taj “građanski” model uklapanja Srba u politički život Hrvatske? Da im se u političkim pitanjima odredi staratelj, patron i tutor, a da svoju srpsku muku sami nose.