Veliki partijski apetiti

Kad ovaj tekst dospije u novine, Skupština Srbije će vjerovatno usvojiti budžet za 2011. godinu. Za razliku od prošlogodišnjega, biće donijet na vrijeme što je, čini se, jedina dobra vijest.

Prijedlog budžeta za 2011. predviđa prihode od 724,4 milijarde, a rashode od 844,9 milijardi, tako da će budžetska rupa iznositi 120,5 milijardi dinara ili četiri posto BDP-a. Izgleda da su to parametri koji su dogovoreni sa MMF-om. Pretpostavke za realizaciju ovakvog budžetu jesu da BDP raste tri posto, a da projektovana inflacija bude 4,5 posto, što je malo vjerovatno. Istovremeno, parlament treba da donese izmjene Zakona o budžetskom sistemu, Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, Zakona o porezima na imovinu, Zakona o porezu na dodatu vrijednost i Zakona o akcizama. Oni su važni, jer direktno određuju šta će se odakle i koliko zahvatiti i ko će koliko moći trošiti.

Nepodnošljivi rashodi

Zanimljiva je bila predigra vezana uz budžet. Kako Srbija ima jednu od najglomaznijih Vlada na svijetu, sa blizu 30 ministara, potpredsjednika i ministara bez portfelja, jer se moralo zadovoljiti mnogo partijskih apetita, baš iz Vladinih redova puštena je priča o rekonstrukciji tog tijela. Svi lideri stranaka koji ga čine, pričali su da žele malu i efikasnu Vladu, sa najviše 15 ministarstava i skromnom potrošnjom. No, izjave su im bile tako podešene da je bilo vidljivo kako im na um ne pada da bilo šta mijenjanju, nego da je to prigodna priča za publiku. Naime, naredne godine biće raspisani izbori, pa priče o skromnosti i štedljivosti uvijek dobro dođu.

Što se tiče rashodne strane budžeta, ona i ne izgleda tako rasipnički, pogotovo zato što se polovina isplata iz penzijsko-invalidskog osiguranja vrši direktno iz budžetskih prihoda. No Srbija nije u stanju da ima bilo kakve neracionalne rashode, jer njeni poreski obveznici i privreda to ne mogu podnijeti.

Srbija je u decembru 2009. imala prosječnu platu od 380 evra. U decembru 2010. ona iznosi 320 evra. Sa postojećim trendom, ako se nastavi sa ovakvom politikom, prosječna plata u Srbiji bi u decembru 2011. mogla biti tek nešto viša od 250 evra. Nikada, otkada se rade statistike, prosječna plata u Srbiji nije bila niža od one u Crnoj Gori ili Makedoniji. Ako je ekonomska kriza razlog, kako to vole objašnjavati Vladini službenici, kako onda protumačiti činjenicu da je u Crnoj Gori u 2010. prosječna plata porasla sa 470 na 477 evra, u manje-više istim ekonomskim prilikama.

Razvoj u rikverc

Politika Vlade nije baš racionalna. Za penzionere se izdvaja 2,5 milijarde evra, za mlade talente i naučnike jedva pet miliona. Subvencije se daju firmama koje imaju akumulirane gubitke i tako se čuva lažni socijalni mir. U Vladi Srbije postoji ministarstvo za “Novi investicioni plan” koje u sadašnjem budžetu ima na raspolaganju više od 300 miliona evra. Njegova uloga je da za svoju stranku (G17 plus) kupuje glasove za sljedeće izbore nizom besmislenih investicija i zapošljavanjem svojih aktivista u lokalnim zajednicama. Ministarstvo za nauku i tehnologiju, koje bi moralo da brine o razvoju i očuvanju naučnog podmlatka, ima na raspolaganju samo 0,3 posto BDP-a. Svuda u okruženju za te se potrebe troši bar jedan posto, a u razvijenijim zemljama i tri posto.

U prijedlogu budžeta, odnosno Zakonu o porezu na dodatu vrijednost, predviđeno je da se budžetske rupe peglaju tako što će PDV na računare i računarsku opremu biti podignut sa osam na 18 posto, što bi cijenu računara u prosjeku podiglo za 100 evra. Šta to praktično znači za razvoj u Srbiji, zemlji u kojoj su domaćinstva po opskrbljenosti računarima ispod evropskog prosjeka, ne treba posebno pričati. Javnost je burno reagovala na ovu vijest, ali to ne znači da će Vlada od toga odustati.

Predsjednik Boris Tadić, pritisnut svim činjenicama teškoga života građana, najavio je ovih dana plan razvoja Srbije do 2020, kojim bi se rješavali ekonomski i socijalni problemi. No, da bi se stiglo do 2020. moraće se preživjeti godine koje prethode. A one ne izgledaju nimalo veselo.