Za Ovčaru kriv vrh JNA

Kada kažete Ovčara, mjesto stradanja u Hrvatskoj koje pamte doista svi, morate reći i Vukovar, a na spomen Vukovara zasigurno će vam na pamet pasti i Veselin Šljivančanin. Majora JNA povijest će zapamtiti kao bahatu oficirčinu što pred ulazom u vukovarsku bolnicu “pere” predstavnika Međunarodnog crvenog križa koji mu pokušava objasniti da je njegova dužnost poštivati Ženevsku konvenciju i zaštititi zarobljene branitelje i civile.

Kada je na Haškom sudu započelo suđenje tzv. vukovarskoj trojci – zapovjedniku Operativne grupe Jug Mili Mrkšiću, kapetanu JNA Miroslavu Radiću i Šljivančaninu –javnost je pomislila da će pravda ipak biti zadovoljena. Međutim, vijest da je Šljivančanin osuđen na svega pet godina zatvora šokirala je sve. Bilo je to u rujnu 2007, a bivši je major odmah pušten na slobodu, jer je dugo boravio u pritvoru. Nakon brojnih prigovora, žalbeno vijeće Suda 2009. djelomice ispravlja nepravdu i Šljivančaninu produljuje kaznu na 17 godina, procijenivši kako prva presuda za ubojstvo 194 civila “nije adekvatno reflektirala težinu mučenja, koja je provodio nad nesrpskim stanovništvom” i kako je dokazano da je Mrkšić 20. studenoga 1991. rekao Šljivančaninu da je s Ovčare povukao stražu JNA. Šljivančanin je, kao oficir zadužen za sigurnost, morao zaštititi zarobljenike.

Bizarno objašnjenje odluke

Početkom 2010. Veselin Šljivančanin žalio se na tu presudu, zatraživši reviziju. No, kako u povijesti Suda nikada nije usvojen nijedan zahtjev za revizijom, vijest o njegovu zahtjevu nitko nije shvatio ozbiljno. Shvatili su ga, čini se, jedino članovi sudskog vijeća, koji mu kaznu sa 17 skraćuju na deset godina. Ta je vijest izazvala pravu konsternaciju, ponajprije  hrvatske javnosti: Haški je sud time kod velikog broja građana izgubio svaki kredibilitet, posebice zbog prilično bizarnog objašnjenja odluke. Naime, vijeće ju je donijelo pod utiskom svjedočenja osuđenikova kolege, nekadašnjeg generala JNA Miodraga Panića, koji je u veljači 2010. pred Sudom izjavio kako nije točno da je Šljivančanin znao da se planira strijeljanje na Ovčari. U obrazloženju skandalozne odluke, sudac Theodor Meron, koji je predsjedavao vijećem, izjavio je sljedeće: “Njegov je opis bio dosljedan i s detaljima, a njegovo ponašanje nije ukazivalo na to da nastoji prikriti istinu.” Iako nije objasnio na temelju čega je to zaključeno, dodao je da “tim slijedom žalbeno vijeće anulira naknadnu osudu za ubojstvo, ali ne može prijeći preko stravičnih mučenja, zbog kojih se kazna Šljivančaninu smanjuje sa 17 na deset godina”.

Brojni protivnici Haga u Hrvatskoj time su konačno dobili potvrdu teorija zavjere po kojima tamošnji Sud “sustavno kriminalizira Domovinski rat, izjednačava žrtvu i agresora te sudi samo Hrvatima”. U kakofoniji takvih “argumenata” mnogima je promaklo otvoreno pismo kojim se ugledni hrvatski borci za ljudska prava – Vesna Teršelič iz Documente, Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljuska prava i Katarina Kruhonja iz osječkog Centra za mir i nenasilje – zgražaju nad smanjenjem kazne ratnom zločincu.

U pismu kažu sljedeće: “Da će se zločin na Ovčari dogoditi, znali su svi koji su ga mogli i trebali spriječiti – predaja zarobljenika pripadnicima TO-a, bila je, zapravo, odluka da se zločin dopusti! Na to ukazuje niz iskaza svjedoka tijekom suđenja u predmetu Ovčara pred Vijećem za ratne zločine u Beogradu i nepravomoćno okončanim postupkom pred Županijskim sudom u Vukovaru. Čini se, žalbeno vijeće MKS-a s time nije bilo detaljno upoznato. Očekujemo od Tužilaštva MKS-a za bivšu Jugoslaviju, Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije i DORH-a da surađuju kako bi istražili i procesuirali odgovorne po zapovjednoj i garantnoj odgovornosti.” Vesna Teršelič, Zoran Pusić i Katarina Kruhonja smatraju kako svjedočenje Šljivančaninovog kolege Panića nije uvjerljivo i drže da presuda uopće nije uzela u obzir okolnosti u kojima je ubojstvo 194 zarobljenika počinjeno. Time je “standard presuđivanja izgubio na objektivnosti i jačini, a izrečena presuda na vjerodostojnosti”. Tragičnost presude je i u tome što su dovedeni u pitanje neki od osnovnih zadataka Haškog suda, a to su pravda za žrtve, pravosudna istina o zločinu i shvaćanje da se zločin ne isplati, jer će zločinci morati odgovarati za svoje postupke.

Trijaža za osvetnički pohod

Otvoreno pismo naslovljeno je na glavnog tužitelja Haškog suda Sergea Brammertza, tužioca Tužilaštva za ratne zločine u Republici Srbiji Vladimira Vukčevića i glavnog državnog odvjetnika Hrvatske Mladena Bajića. Potpisnici zamjeraju žalbenom vijeću Suda da je potpuno ignoriralo sadržaj svjedočenja iznesenih na suđenju za Ovčaru u Beogradu i postupku za zločine u vukovarskoj bolnici na Županijskom sudu u Vukovaru. Ti su postupci rasvijetlili da je sudbina zarobljenika zapečaćena na sjednici tzv. Vlade SAO Krajine, održane u Veleprometu 20. studenoga 1991. Svjedoci su izjavljivali kako je ona održana u mučnoj atmosferi pritiska od strane pripadnika paravojnih formacija, koji su tražili osvetu. Na sjednici je odlučeno da se zarobljenici predaju pripadnicima TO-a i jedinice pod nazivom “Leva Supoderica”. U atmosferi potencijalnog oružanog sukoba između pripadnika JNA, koji su čuvali zarobljenike, i pijanih rezervista, koji su im htjeli “suditi”, tvrdnja da je jedina osoba koja nije znala što će se dogoditi bio oficir zadužen za sigurnost uvreda je inteligencije svakoga tko je čuo za Ovčaru. Brojni su oficiri, ali i najniže rangirani vojnici, na suđenju u Beogradu potvrdili da su sve znali, no ni to nije spriječilo Merona da smanji kaznu Šljivančaninu.

U otvorenom pismu piše još kako je “Šljivančanin, prema iskazu jednog svjedoka, provodeći trijažu zarobljenika u vukovarskoj bolnici, izjavio da će ranjenici i medicinsko osoblje biti prevezeni u Hrvatsku, dok će se suditi onima koji su sudjelovali u borbama. Proizlazi da je znao za što vrši trijažu – za prijeki sud, za osvetnički pohod”. Potpisnici otvorenog pisma smatraju kako je nužno ne samo revidirati ovu lošu odluku pred žalbenim vijećem MKS-a, nego i konačno pokrenuti postupke u nacionalnim pravosuđima po zapovjednoj odgovornosti, jer je potpuno nevjerojatno da je spirala odgovornosti zaključena s Milom Mrkšićem.

Na prijemu kod Kadijevića

“Kako je svaka vojska organizirana po načelu subordinacije, nevjerojatno je da je Mile Mrkšić sam donio odluku da se osobe iz bolnice u Vukovaru predaju lokalnim vlastima, pa smatramo da je ta odluka morala biti donesena u vrhu bivše JNA”, stoji u otvorenom pismu aktivista, kojem su pridodani i iskazi nekih važnijih svjedoka iz Vukovara i Beograda, kojima se potvrđuje da je vrh JNA, zajedno sa Šljivančaninom, znao što će se desiti. “Gardijska brigada JNA u Vukovaru ostaje do 24. studenoga, dakle u Vukovaru je u kritično vrijeme zločina na Ovčari bila vojna vlast bivše JNA, predstavljena u Gardijskoj brigadi, čiji je zapovjednik Mile Mrkšić, a njegov zamjenik Miodrag Panić.”

Mnogi svjedoci, posebno na beogradskom suđenju, potvrdili su kako su i Šljivančanin i ostali oficiri obavještavani o tome što se događa sa zarobljenicima: bilo je tu napada na autobuse, pokušaja izvlačenja zarobljenika iz autobusa i iz vojarne, premlaćivanja, zlostavljanja i pojedinačnih odvođenja u hangar Veleprometa. Zapovjednik 80. motorizirane brigade iz Kragujevca izjavio je pred Vijećem za ratne zločine u Beogradu da je osobno na Ovčari svjedočio zlostavljanju zarobljenika i da je sutradan na svom zapovjednom mjestu čuo za ubojstva. Vesna Teršelič, Zoran Pusić i Katarina Kruhonja ističu kako su Miodrag Panić, Miroljub Vujović, zapovjednik vukovarskog TO-a, i još neki drugi oficiri dan nakon Ovčare otišli u Beograd na prijem kod Veljka Kadijevića koji im je, unatoč činjenici da su prethodne večeri njihove jedinice pobile gotovo 200 zarobljenika, podijelio pohvale i priznanja.

Iako su pripadnici JNA u ratu u Hrvatskoj i BIH počinili brojna zvjerstva, zločin na Ovčari ima posebnu simboliku. Nekoć narodna armija, ponikla u Drugom svjetskom ratu kada su se rame uz rame borili Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Slovenci, Makedonci i ostali, s Ovčarom je doživjela svoju potpuno negaciju, iako je u to vrijeme još nosila crvenu petokraku kao oznaku. Vesna Teršelič, Zoran Pusić i Katarina Kruhonja napisali su otvoreno pismo isključivo iz ljudskih i pravedničkih pobuda. Jer, zločin na Ovčari još nije dobio pravosudni epilog: male kazne Mrkšiću i Šljivančaninu te nekoliko kazni direktnim počiniteljima na suđenju u Beogradu slaba su satisfakcija obiteljima žrtava i svima onima koji očekuju kaznu i za najodgovornije, a to su Blagoje Adžić, Veljko Kadijević i vrh tadašnje JNA.