Bolje Magreb nego Zagreb

Posljednjih tjedana na domaćoj se političkoj sceni sve se češće spominje egipatski scenarij kao moguće razrješenje i naše krize. Otpočelo je s Darinkom Kosorom, predsjednikom HSLS-a, koji je optužio dvije vodeće stranke da svojom retorikom zagađuju javni prostor, dodajući da ako “nastave u istom tonu, Hrvatskoj bi se vrlo lako moglo dogoditi ono što se događa Tunisu i Egiptu”.

Predsjednik Hrvatskih laburista – Stranke rada Dragutin Lesar otišao je korak dalje: pokrenuo je kampanju potpisivanja peticije za odlazak sadašnje vladajuće garniture, pri čemu je konstatirao da je “obespravljenim građanima očito jasno da više nemaju što izgubiti, da je alternativa ovakvu ‘hrabrom potpisu’ samo još ona da se iziđe na ulicu, kao što to vidimo u Grčkoj, Tunisu, Egiptu”.

Može i Atena

I vanjski promatrači skloni su nasljednike revolucionarnih gibanja u zemljama Magreba vidjeti u zemljama Balkana. Naime, kako nas izvještava kolega Ivo Jakovljević u svojoj redovnoj kolumni u “Novom listu”, “Frankfurter Allgemeine Zeitung” postavio je pitanje “jesu li na pomolu Tunis i Egipat na Balkanu”, jer da je u nas zacarevala korupcija u tolikim razmjerima da ne bi bilo nemoguće da i u našoj regiji mase preuzmu vlast. Međutim, ni FAZ-ov komentator ne nalazi odgovor na postavljeno pitanje, nego zaključuje da “od strpljenja građana ovisi koliko će trajati dok prva zemlja jugoistočne Europe ne krene putem Tunisa i Egipta u obračun s tom velekorupcijom, što je zlokobno zarazila cijeli Balkan”.

Dvojici sugovornika, prof. dr. sc. Anđelku Milardoviću, politologu i voditelju Centra za politološka istraživanja i teoretičaru Mislavu Žitku postavili smo pitanje je li dubina krize u Hrvatskoj tolika (preko 330 tisuća nezaposlenih, 700 tisuća ljudi pod prijetnjom ovrhe, korupcija i kolaps javnog sektora), da je moguć sličan rasplet kao i u Egiptu. Ili naše društvo tog pobunjeničkog kapaciteta zapravo nema i manje-više dobro podnosimo/trpimo nepravdu te se sve naše nezadovoljstvo svodi na to da sami sebi mrsimo u bradu.

– Čini mi se da je katalizator pobune u Egiptu bio sam autoritarni režim, kakvog smo u Hrvatskoj imali prilike vidjeti u Tuđmanovom razdoblju. Dakle, pobuna ili revolucija je bila usmjerena prema vlasti koja se jasno mogla poistovjetiti s jednom osobom, predsjednikom Hosnijem Mubarakom. Kod nas i u drugim tranzicijskim zemljama, primjerice, teško je povezati izvršnu vlast i bankarski sektor, iako je točno da je taj sektor jedan od tranzicijskih pobjednika. Bojim se da će problem ovrha i osobnih bankrota ostati izolirani problem pojedinih kućanstava, jer je na koncu riječ o njihovom odnosu s odabranim bankama, koji se teško može preliti u opće nezadovoljstvo – kaže Žitko.

– Općenito, jedan je od važnih problema tranzicije što se ekonomski sukobi neprestano prevode u termine stranačke politike, na čemu rade i sami sindikati. Tako da čak i tamo gdje postoje suprotstavljeni interesi između stanovništva i poslodavaca ili stanovništva i bankarskog sektora, pogled se redovito skreće prema izvršnoj vlasti i vladajućoj stranci, koja usprkos svojoj političkoj funkciji teško da može tj. smije nešto napraviti u pogledu npr. kamatnih stopa ili valutne klauzule i sl. Ipak, ako postoji potencijalno mjesto otpora na kojem bi se mogle skupiti različite lijeve opcije i širi slojevi stanovništva, onda je to najavljena privatizacija preostalih kompanija u državnom portfelju. To mi se čini kao plodno mjesto, jer je javnost izuzetno senzibilna na privatizaciju, kao i prodaju javnih poduzeća koja se bave strateškim poslovima (šume, energija, vode itd.). Kolika će biti snaga potencijalnih protesta ovisi o tome koliko će jasno i prodorno ti problemi biti artikulirani. Osobno bih bio zadovoljan i Atenom, ako je Kairo izvan ruke – zaključuje Žitko.

Teško do promjena

Milardović, pak, smatra da su u nas i u islamističkom svijetu posrijedi dvije različite političke kulture.

– U Egiptu je na djelu bio dugotrajan autoritarni režim, odnosno svojevrsni petrificirani tutankamonovski sustav. Zatim, u toj vrsti demokrature ili poludemokracije oduvijek je jaku ulogu igrala vojska: i dvojica posljednjih predsjednika, Anvar el Sadat i Mubarak, dolazili su iz tih struktura. Osim toga, tamošnja suspenzija osnovnih prava također je dovela do svega ovoga. U Hrvatskoj čini se da nema ni motivacije ni mobilizatorskih snaga koje bi na svojim plećima iznijele jednu ovakvu pobunu. Moralo bi nam doista dogorjeti do prstiju da bi netko izašao van. Također, ovdje se ipak ne živi s dva dolara dnevno, kako stvari stoje u Egiptu s dobrim dijelom populacije – kaže Milardović.

Na naše pitanje nisu li se možda tri skupine u društvu – studenti, seljaci i veterani – iskristalizirale kao potencijalni nosioci otpora, odgovara:

– Te grupe nisu ni unutar sebe homogene, a i tko će ih spojiti na jedinstvenoj platformi? Studentima je do borbe protiv komercijalizacije školstva, veteranima do očuvanja tekovina Domovinskog rata, a seljaci su svjetonazorski konzervativna grupacija koja, istina, ima određenu skepsu prema modernističkim tendencijama u društvu, ali malo što zajedničko s druge dvije spomenute grupe.

Milardović spominje i neke karakteristike naše političke kulture koje ne pogoduju razvoju pobunjeničkog potencijala.

– Dvije su glavne stranke praktički kolonizirale sav naš politički prostor, a na vidiku nema alternativnih političkih snaga. Civilna je scena razjedinjena, baš kao i ona sindikalna, pa kao takva neefikasna. Kad dodamo tome i bankovnu ucjenu pod kojom je dobar dio stanovništva, pasivizacija je još izglednija.

Dodaje da s uma ne trebamo smetnuti ni ulogu masovne kulture, koja na neki način djeluje umrtvljujuće.

– Sa svim tim medijskim spektaklima teško možete očekivati da će netko izaći na ulicu. Društvo zabave na neki način djeluje kao kontrolni mehanizam i kao nadzorni organ nad društvenim masama – deborovski zaključuje Milardović.