Drakonske kazne i upitna prevencija
Prošloga tjedna, više od godine nakon brutalnog ubojstva francuskog navijača Bricea Tatona, stradaloga u Beogradu 17. rujna 2009, beogradski Viši sud osudio je skupinu navijača Partizana; novinari su odmah izračunali da je 15 huligana dobilo ukupno 240 godina zatvora. Raščlanjeno, besmisleno zbrajanje zatvorskih kazni izgleda ovako: dvojica odbjeglih, Đorđe Prelić i Dejan Puzigaća (protiv kojih je na snazi međunarodna tjeralica), osuđeni su na 35, odnosno na 32 godine zatvora. Ljubomir Marković i Ivan Grković dobili su po 30 godina zatvora. Njih su četvorica, prema optužnici, bili glavni organizatori napada na francuske navijače i Tatona. Četvorica pripadnika navijačke skupine dobila su za nasilničko ponašanje po 14 godina zatvora, četvorica po 12, jedan je osuđen na pet, jedan na četiri godine, a jedini koji se branio sa slobode – optužen zbog pomoći počinitelju nakon izvršenoga kaznenog djela – uvjetno je osuđen na dvije godine zatvora.
Presuda je tek prvostupanjska, svoje treba reći Apelacioni sud povodom već najavljenih žalbi obrane. Tužiteljstvo je, inače, u svojim završnim riječima zatražilo najteže kazne za navijače, a prvostupanjsko Sudsko vijeće, vidi se po kaznama, većim je dijelom tom zahtjevu i udovoljilo: iako je najteža kazna u srpskom zakonodavstvu 40 godina zatvora, po evropskim je standardima već kazna iznad sedam zatvorskih godina teška sankcija.
Stadion u sudnici
Za razliku od tužiteljstva, obrana je tražila oslobađajuće kazne argumentima da navodi optužnice nisu dokazani i da se nije ustanovilo tko je, zapravo, francuskog navijača bacio s visine od 4,28 metara u prolaz između garaže i stepenica na Obilićevom vencu. Sudski vještak Miroslav Bursačević bio je jasan u svom iskazu: Brice Taton bačen je naglavačke s gornjeg dijela stepeništa, a pao je na lijevu stranu lica.
– Isključujem mogućnost da je pao slučajno, jer je ograda na tom mjestu postavljena upravo zato da spriječi da netko padne u prolaz. Da je Taton htio skočiti, doskočio bi na noge – tvrdio je vještak, precizno odredivši i to da su u tom zločinu sudjelovale najmanje tri osobe.
Ostali su dokazi vrlo mukotrpno izvođeni: neki su svjedoci naglo doživjeli amneziju, optuženi su negirali sve, čak i to da su uopće sudjelovali u napadu na Francuze, a nije se rasplela ni priča tko je napad naručio, tko je navijače “navigao” mobilnim telefonima, tko ih je naoružao palicama i uobičajenim navijačkim rekvizitima.
I samo je suđenje provedeno u naelektriziranoj atmosferi. Počelo je u travnju prošle godine, ali je do prošlotjedne presude puno puta odlagano zbog već spomenutih problema sa svjedocima. Sve su vrijeme tu bili i navijači koji su svojim optuženim drugovima davali podršku, jednako kao što se to dogodilo i na dan izricanja presude, kada su se čule i prijetnje predsjednici Sudskog vijeća, sutkinji Mirjani Ilić, ali i novinarima koje se optuživalo da su upravo oni u javnosti napravili atmosferu koja je dovela do tako drastičnih zatvorskih kazni. Nereda, osim tih pred Palačom pravde, ipak nije bilo.
Čeka se Apelacioni sud
Ima onih koji su odmah pozdravili presudu i kazne, videći u njima ostvarenje obećanja nadležnih da će napokon početi obračun s huliganima. Pritisak javnosti, nakon silnog nasilja koje su navijači višekratno sijali po Beogradu, ne treba zanemariti, pa je priličan broj onih koji prvostupanjsku presudu doživljavaju kao prijetnju i pokušaj generalne prevencije nasilja, ali očekuju da će Apelacioni sud kazne smanjiti na pravu mjeru.
Odvjetnici, pak, najavljuju žalbe s opaskom da očekuju da u pismenoj presudi budu utemeljeno obrazloženi dokazi koji su rezultirali tako drastičnim kaznama za njihove branjenike. To očekuje i javnost, dakako, ali je pitanje hoće li se Apelacioni sud – ako se pokaže da su u pravu oni koji tvrde da u postupku nije jasno dokazano tko je konkretno od osuđenih navijača tukao Tatona, a tko ga je na kraju bacio u smrtonosni pad u prolaz – u ovakvoj političkoj i uopće društvenoj (i reformiranoj pravosudnoj) stvarnosti moći postaviti kao nezavisan te, eventualno, ukinuti presudu i cijelu stvar vratiti na novo suđenje.
Ostaje i da se vidi hoće li namjera da se ovakvom presudom djeluje preventivno i u zemlji i izvan nje (sjetimo se Genove!) uspjeti, ili će se pravda za ubijenog Tatona opet pretvoriti u “pravdu za Uroša”, navijača koji je osuđen na 12 godina zato što je na stadionu policajcu gurnuo zapaljenu baklju u usta, a kojeg navijačka populacija i danas doživljava kao heroja i čije se ime nalazi u grafitima na fasadama diljem glavnog grada.