Emir Kusturica kao radoznali Pančo Vilja
Emir Kusturica ima duševne boli – tako tvrdi njegov odvjetnik u tužbi koju je protiv E-novina podnio prije nekoliko dana zbog teksta što ga je taj portal prenio sa Peščanika, koji je prvotno objavio tekst u kojem se tvrdi da je Kusturica “obavljao ulogu kurira između Službe državne bezbjednosti Srbije”, tj. njenog nekadašnjeg šefa, danas haškog optuženika Jovice Stanišića i Veselina Vukotića, državnog ubojice koji uživa u slobodi unatoč Interpolovoj tjeralici (Crna Gora), “prenoseći ovome poruke, a često i novac”.
Gađao Peščanik, pogodio B92
Po vlastitom priznanju, Kusturica ne traži 20 tisuća eura od E-novina zbog duševnih boli, već – iz radoznalosti. Proizlazi to iz njegove izjave Radiju Slobodna Evropa: “Vrlo je zanimljivo kada neko ko se diči slobodom napiše članak o vama kao o čoveku koji je bio ‘reditelj Službe’ i koji je profesionalnom ubici dobacivao novac u vreme dok je ovaj bio u bekstvu, pa sam tužbu podneo iz radoznalosti i čisto da vidim kako neko može da potkrepi takvu optužbu i koji su to dokazi. Mislim da je sud najbolje mesto da se utvrde granice nečije slobode i šta zapravo o ljudima može da se piše.”
Originalni tekst je, dakle, objavljen na stranici Peščanika. Polovinom siječnja autori Zoran Janić i Miroslav Bojčić objavili su tekst pod naslovom “Novogodišnja bajka za ubice”, u kojem se bave likom i djelom osuđenog ubojice Veselina Vukotića, danas mirnog vojvođanskog susjeda, Službom i Jovicom Stanišićem, te ulogom države u Vukotićevom skrivanju. Tu je Kusturica označen kao “osoba za kontakt” u vrijeme dok se Vukotić skrivao po Španjolskoj i Francuskoj, kao i “nerazdvojni prijatelj”; “ni jedan ni drugi to nisu krili”, kažu autori, dodajući spornu rečenicu – uz ogradu “po tvrdnjama pojedinih izvora iz redova Službe” – da je Kusturica obavljao ulogu kurira između SDB-a i Stanišića i Vukotića.
Kusturica, međutim, autore teksta nije tužio. Pokušao je tužiti Peščanik koji je tekst objavio, ali je tužba odbačena zbog krive adrese tuženoga: naime, emisija Peščanik, kao samostalna produkcija, emitira se na Radiju B92, ali ni emisija ni internetski portal nisu vlasništvo tog Radija. Ne treba sumnjati da će sad, kad su se o pravoj adresi obavijestili odvjetnik i tužilac Kusturica, tužba stići do Peščanika.
Kreiranje lika
Jedan od autora teksta Zoran Janić kaže da stoji iza svega što je napisao, iako je svjestan da je to teško dokazati. Sam Kusturica, govoreći za Radio Slobodnu Evropu, na pitanje o svojim odnosima s Vukotićem, odgovara: “Ne znam je l’ ste vi počeli istragu ili vas zanima to novinarski? Ja sam, za vašu informaciju, upoznao najveće kriminalce na svetu i žao mi je što nisam recimo upoznao Panča Vilju zato što bi mi pomoglo u kreiranju njegovog lika. A pitanje da li sam ja sa nekim bio prijatelj ili nisam, to je potpuno intimno, i vidim da ste vi u vezi sa ovima koji su mene blatili. Kada vi, kao Slobodna Evropa ili kao E-novine obeležite nekoga da je u svom životu bio Služba bezbednosti, da je servisirao ubicu tako što mu je slao novac, to znači da je bio aktivan u kolaboraciji sa ubicom. Ja bih voleo da vidim taj dokaz. I tih 20 hiljada eura da im uzmemo, da damo nekoj deci koja bi mogla to svrhovito da iskoriste.”
U cijeloj su se priči, što u E-novinama što u Peščaniku, oglasili posljednji Mohikanci kojima je još stalo do javne riječi u Srbiji: Žarko Korać, Dubravka Stojanović, Vojin Dimitrijević, Ivan Čolović… Tako Dubravka Stojanović u svojoj reakciji nazvanoj “Šta ako Kusturica nije DB?”, referirajući se na njegovu izjavu Slobodnoj Evropi, piše: “Da li vi ovde vidite reakciju uvređenog čoveka, čoveka ogorčenog, čoveka koji s indignacijom odbacuje laži izrečene na njegov račun? Ja ne. Ništa od toga. Ni po čemu se ne bi reklo da Kusturicu neprijatno pogađa i moralno potresa mišljenje nekih novinara da bi on mogao da radi za srpsku tajnu policiju. Da li vi ovde vidite da se on trudi da ovo mišljenje opovrgne, da ga odbaci, da ga dovede u pitanje? Ja, bogme, ne.” Ivan Čolović u tekstu “Ne, Kusturica nije saradnik Službe!” kaže: “Jedino logično objašnjenje je da Kusturici to što ga neki novinari povezuju sa srpskom tajnom policijom u stvari odgovara. Izgleda da mu priče o tome prijaju, kao što mu očigledno prijaju i druge priče o njegovoj bogatoj saradnji sa državom, vojskom, akademijom, televizijom, crkvom, policijom…”
Kako ušutkati medije
A te veze su nesporne. I sama Kusturičina tužba tome svjedoči: u njoj je označena adresa Mokra Gora – Užice. To je onaj planinsko-šumski kompleks u kojem je, milošću države i Vojislava Koštunice kao šefa Vlade, Kusturica sagradio svoj Drvengrad, u kojem je organizirao svoju “rendžersku službu” koja putnicima namjernicima naplaćuje harač kad se pokušaju provozati tamošnjim lokalnim putevima.
Ljubav sa Slobodanom Miloševićem, pak, nastavila se i poslije njega, pa je tako i na onom hopa-cupa mitingu za Kosovo u veljači prije dvije godine Kusturica, uz najvažnije glave Srbije, grmio s bine: “Gde su večeras domaći miševi koji lažu za platu da smo niko i ništa? Gde su oni koji se rugaju kosovskom mitu i pretpostavljaju mu holivudski?” Poslije su paljene ambasade po Beogradu, razbijani izlozi i pljačkane trgovine, po čemu je cijeli događaj dobio radni naslov “Kosovo za patike”.
Red je da i domaći miševi iz medija doprinesu drvengradskoj infrastrukturi, kriza je u državnom budžetu. Osim toga, vrijeme je da se usta začepe i malobrojnim medijima i novinarima koji još govore o mračnoj prošlosti, nedirnutim tajnim službama, ubojicama na slobodi i mirenjem sa stanjem stvari. Još samo da reformirano sudstvo prihvati radoznalost kao opravdani razlog za inkasiranje 20 tisuća eura! Bit će koristi za sitnu dječicu u Drvengradu, koje nema (ali nabavit ćemo je), a i za državu: Kusta u Drvengradu, ubojice na slobodi, novinari s flasterima na gubicama, domaći miševi u rupama. Taman za domaći a holivudski film katastrofe.