Haška pravda za sve

Davno je poznati britanski državnik Vinston Čerčil ustvrdio da ne postoje naši stalni prijatelji i naši stalni neprijatelji, nego samo naši stalni interesi. Pola stoljeća kasnije, čini se

da takva tvrdnja najbolje opisuje način rada jedne od najpoznatijih institucija na svijetu – Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Smješten u Den Hagu, na trgu koji, slučajno ili ne, nosi ime tog političara i dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1953. godine, Haški tribunal, gotovo dvadeset godina od svoga osnutka, i dalje izaziva brojne kontroverze među narodima Balkana. Dok ga jedni uporno ne priznaju, drugima, koji su preživjeli mračna vremena devedesetih, ostaje kao jedina zadovoljština u okviru jasne Dostojevskijeve simbolike zločina i kazne.
Haški sud izvana djeluje kao i svaki drugi: upadljivo ostakljeno betonsko sivilo, čije armirano tijelo obavija čelična ograda. Nakrivljene i nešarmantne skulpture, za koje je nemoguće odrediti što predstavljaju, u nepravilnom se luku izvijaju iz fontane pred pročeljem te samo smetaju onima koji žele slikati zgradu. Tek poneka vrana na njima nađe odmorište.
Unatoč sivilu, nešto prije devet ujutro pred Sudom je prilično živo: zaposlenici, poneki novinar i gdjekoji civil s Balkana koji, unaprijed najavljen, zainteresirano prati određeni kazneni predmet, strpljivo čekaju u redu na sigurnosnu provjeru. Trojica stasitih čuvara, u  nebeskoplavim košuljama kratkih rukava te s pištoljem, pendrekom i radiostanicom za pojasom sivih hlača, nezainteresirano nas motre sa strane.

Zabranjeno fotografiranje

– Journalist? – obraća nam se, s izrazitim francuskim akcentom, policajka nakon što smo ispraznili džepove i odložili kaput na traku za detektor metala.

– Molimo da fotoaparat i mobitel odložite u sandučić sa strane – smireno dodaje nakon što smo stupili s druge stane pulta.
Pravila o ponašanju koja propisuje Haški tribunal prilično su rigorozna: unutar bilo kojeg dijela zgrade, bez ranijeg dogovora s uredom za medije, zabranjeno je fotografiranje i

videosnimanje. Sudska je peterokatnica pod nadzorom kamera koje nametljivo izviru iz svakog ugla. Većina sudskih dužnosnika upozorava nas da njihove izjave nisu za službenu upotrebu. Takav izričit stav imaju i dužnosnici suda koji novinarima drže organizirane prezentacije, kako kažu, informativnog karaktera. Pri kretanju sudskim hodnicima valja imati vodiča, nekog od zaposlenika suda, što vam preporučuju zbog vlastite sigurnosti. Zbog sigurnosnih se razloga bez posebnih kodnih kartica ne može kroz nijedna vrata u prizemlju.

U takvim ograničavajućim okolnostima i potpuno “razoružani”, mogli smo se osloniti jedino na vlastito pamćenje u prenošenju kakve-takve slike o tome što se događa unutar zidina jedne od najomraženijih institucija među narodima bivše Jugoslavije. Ako ni po čemu drugom, barem je u tome Tribunal uspio ujediniti donedavno zaraćene narode.

Na dva televizijska monitora, ispred kojih je stol i nekoliko fotelja, mogu se pratiti događaji iz sudnice, koji se simultano prevode na srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik: slušamo završnu riječ tužitelja u procesu protiv Jadranka Prlića, bivšeg premijera Herceg-Bosne, i drugih koji se terete za zločine nad muslimanskim civilima u srednjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini 1993. i 1994. Kraj nas nekoliko civila, govore poznatim jezikom. Pitamo ih jesu li ovdje zbog suđenja, no nailazimo na zid šutnje: ovdje je doista teško naći sugovornika koji nema flaster na ustima!

Prolazimo uz trenutačno praznu novinarsku sobicu, kraj prostorije tehničkog osoblja, pa  velebne biblioteke. Posudba knjiga ide i više nego dobro, doznajemo: zaposlenici suda vole čitati, posebice pravnu i povijesnu literaturu. Uz malo sreće i puno dobre volje i susretljivosti nekih domaćina, ipak obilazimo prvi i drugi od pet katova. Na prvom su radne sobe sudaca i brojne sudnice. Na vratima sudačkih soba pločice s njihovim imenima i prezimenima, kao i na katu više, gdje su sobe tužitelja. Primjećujemo ime Alana Tigera, tužitelja koji je izrekao završnu riječ na suđenju generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču.

Pušači iza crte

U produžetku hodnika na drugom katu mami miris hrane što dopire iz sudske kantine. Vrijeme je ručka, pa se – iako smo čuli da hrana baš i nije neka – zaustavljamo da nešto prezalogajimo. Od punašne kuharice s one strane pulta naručujemo juhu, puretinu na turski s rižom za prilog, veliku zdjelu salate i prirodni sok.

– Sve skupa 15,69 eura – obračunava nam trošak blagajnica. Malo više od sto kuna, nije malo.

Kantina je zajedničko dobro zaposlenika Suda: za istim stolom jedu tužitelji, suci, pripravnici, novinari i tehničko osoblje. Hrana je, unatoč govorkanjima, ipak prilično ukusna. S tim se slaže i jedan od tužitelja, kojem smo pitanje postavili u pauzi između dva zalogaja.

Problem je, pak, mjesto za pušače. Do pušačke oaze vodi prolaz s lijeve strane kantine kojim se izlazi na prostranu terasu. I na terasi, s koje puca pogled na niske haške krovove, vrijede određena pravila: pušiti se može iza iscrtane bijele crte koja terasu dijeli na dvije nejednake polovice. Puši se, dakako, na onoj manjoj. Ne obazirući se na jake nalete neugodnog jugozapadnog vjetra što u valovima dolazi sa ševeningenske rivijere, pod improviziranom nadstrešnicom, poput one s već gotovo iščezlih starih tramvajskih stajališta, tiskaju se suci, novinari i ostali. Cupkaju između dva dima, zadovoljno puše nakon ručka. Čeka ih još koji sat rada; ovdje uglavnom vrijedi pravilo o osmosatnom radnom vremenu.

Vraćamo se u prizemlje i policajcu za pultom predajemo putovnicu koju skenira, pa nam daje propusnicu za sudnicu na prvom katu. Sjedimo u prostoriji koja je od sudnice odijeljena staklenom pregradom. Sa slušalicama na ušima slušamo simultani prijevod tužiteljevih riječi.

Orahovica za želudac i srce

Sudnica nije onakva kakvom je zamišljaju oni koji suđenja gledaju iz kućnih fotelja: to je malena prostorija, dovoljna tek da se u nju smjeste suci, tužitelji, odvjetnici, zapisničari i oni kojima se sudi. Zanimljivo je promatrati lica optuženih. Jadranko Prlić jedini nema slušalice na ušima, sjedi postrance, često zijeva, kao da ga se cijela priča ne tiče, kao da se dosađuje. Slobodan Praljak, suoptuženi general i bivši pomoćnik ministra obrane Republike Hrvatske, s naočalama na nosu zadubljen je u nekakve spise kao u kakvu filozofsku knjigu kojoj tek treba otkriti dublji smisao. Čini se da ostali optuženici pomno prate riječi tužiteljstva i tek katkad pogledaju prema nama, kako bi pokušali otkrili tko se to zanima za njihov slučaj.
U kasno poslijepodne, dok se prvi sumrak spušta na Hag, zaposlenici brzaju prema izlazu. Jutrošnje čuvare neobično je vidjeti u civilnoj odori. Prisluškujemo o čemu jedan od njih razgovara s dužnosnikom koji nam je nešto ranije rekao da je dugo radio na području bivše Jugoslavije.

– Znaš, ja jako volem šljivovica – otkriva nam na iskrivljenom srpskom ili hrvatskom. Po izgledu zaključujemo da dolazi iz neke afričke zemlje. Navodimo ga da se izjasni i o drugim vrstama tekućih balkanskih specijaliteta.

– Aaah, orahovica, ta je jako dobra, za želudac i srce – protrljao je rukom grudni koš i uz širok osmijeh napustio zgradu.

Uskoro smo i mi učinili isto. Malo dalje, gledamo svjetla Tribunala s Avenije Dvajta Ajzenhauera, nekadašnjega američkog predsjednika. Haški se sud doista okružio znamenitim ličnostima.

Zaposlenici iz 83 države

Uspostavljen 1993. odlukom Ujedinjenih naroda, Haški tribunal svoj mandat završava s krajem 2014. Prema zadnjem izvještaju, iz lipnja prošle godine, na njemu je zaposleno 1.039 osoba iz ukupno 83 države, među njima i oko 150 zaštitara. Podatka o broju zaposlenih iz  bivše Jugoslavije nema: objašnjavaju to time što su mnogi mijenjali državljanstvo. Zbog skorašnjeg prestanka rada Suda, broj zaposlenih stalno pada, mnogi su u potrazi za drugim, sigurnijim poslom. Budžet kojim raspolaže Tribunal za prošlu i ovu godinu iznosi gotovo 302 milijuna dolara. Prve godine, kada je osnovan, Tribunal je raspolagao sa samo 276.000 dolara.