Istrage tajne, iskazi javni

Curenje raznih detalja iz istraga USKOK-a i njihovo razlijevanje po medijima danas je već toliko uobičajeno da malo tko uopće postavlja pitanje o uzrocima i posljedicama te zanimljive prakse. Doduše, teško je ne primijetiti da ekskluzivnu novinsku robu uvijek primarno rastežu jedne te iste redakcije, te se i potpisi ispod dotičnih članaka razmjerno često ponavljaju. A ne treba nam osobito zahtjevno statističko istraživanje da bismo sa sigurnošću posvjedočili: uz omiljenu istraživačko-novinarsku frazu “kako iz izvora bliskih istrazi doznaje”, ili samo “kako doznaje”, u pravilu se nalaze adrese kao što su “Jutarnji” i “Večernji list”.

Otkako je na snazi novi Zakon o kaznenom postupku, međutim, izvori bliski istrazi svedeni su na dvije suprotstavljene strane, državno-tužiteljsku koju predstavlja DORH, odnosno njegova posebna služba USKOK, i na braniteljsku, naime, odvjetnike osumnjičenih. To znači da u glavnini slučajeva podaci o istrazi ne mogu istjecati iz nekog trećeg izvora, mada ovdje svakako ne govorimo o laboratorijskim okolnostima sa strogo utvrdivim uvjetima procesa. Dio primjera razotkrivanja toka istrage u kojima se može očitati interes osumnjičenog nije teško izdvojiti u odnosu na one koji nisu takvi, međutim, pa smo skloni zaključiti da je za tu pojavu gotovo u potpunosti odgovorno državno odvjetništvo.

“Interna istraživanja”

Ponajviše deprimirajući moment u svemu ovome se već odavno tiče saznanja kako navada glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića da selektirani istražni i sličan materijal osobno dijeli precizno izdvojenim novinama, predstavlja istinsku javnu tajnu. Ali, i na načelno pitanje upućeno DORH-u o tome problemu, dobili smo očekivani – štoviše, poznati – odgovor da ta ustanova, pa “niti USKOK nisu izvor informacija koje se svakodnevno objavljuju u sredstvima javnog priopćavanja, budući da bi takvo što bilo u suprotnosti sa Zakonom o državnom odvjetništvu i Zakonu o USKOK-u”, i zatim još da “u svakom od predmeta u kojima je došlo do odavanja tajnih podataka unutar državnog odvjetništva, obavljena su i interna istraživanja da li je i na koji način došlo do otkrivanja podataka”. I tako dalje, u svakom slučaju bez daljnje istrage o curenju, kamoli konkretnih rezultata.

Ono što je godinama izgledalo kao unekoliko sporadični instrument glavnog državnog odvjetnika u svrhu karijerističkog mu laviranja između centara moći u državi, od prošle jeseni – s uvodom u prethodnoj godini pojačane aktivnosti Mladena Bajića – pretvorilo se u dosad najveći domaći reality show, po dijelu gornjih naslova orkestrirano režiran za potrebe marketinške kampanje o njihovim ostvarenjima. Hapšenjem bivšeg ravnatelja Carinske uprave Mladena Barišića u studenome otvoren je lov na sve danas nezaštićene grešnike iz premijerskog doba Ive Sanadera, akcija medijske prezentnosti usporedive s onom posljednjih ratova u Iraku, pa hrvatski mediji već mjesecima izvještavaju o pojedinostima istrage nad Barišićem u maltene dnevnom ritmu, ili bolje rečeno jutarnje-večernjem, da ostanemo pri glavnim ekskluzivcima.

I nema čega se nismo nagledali, pod navedenim pravilima igre, zahvaljujući izvorima bliskim toj istrazi: Sanader u vlastitoj kući od Barišića primao torbe s novcem ukradenim državnim poduzećima, Bianca Matković primala apanažu iz “crnog fonda” HDZ-a, Mario Zubović prošvercao automobile za sebe i Sanadera, tajkun Marijan Primorac kupio Sanaderu blindirani BMW, Marko Perković Thompson uzeo HDZ-ovih 100 tisuća eura da pred izbore ne nastupa ni za koga, premijerova braća Miroslav i Vlado Sanader dobivali novac od Barišića, Sanaderov savjetnik Frank Bilaver financijski nagrađen za predizborni medijski inženjering, a da ne spominjemo ulogu tvrtke Fimi-medija i njezine direktorice Nevenke Jurak u prebacivanju javnog novca u ilegalni stranački fond radi njegove daljnje podjele za sve nabrojane i nebrojene druge potrebe vodećih ljudi HDZ-a i njihovih povjerenika.

Suci i odvjetnici

– Onaj tko organizira i nadzire postupak neke istrage, dužan je utvrditi činjenice oko curenja podataka – rekao je za “Novosti” o poplavi, što je izraz precizniji od curenja, sudac Vrhovnog suda Marijan Svedrović.

– Ali, mi smo već dobili eksplicitne izjave od policije i USKOK-a da oni ne propuštaju detalje iz postupka istrage, čime su ukazali na drugu moguću stranu, branitelje osumnjičenih. To nije dovoljno ukoliko nisu otkrili počinitelja, a to da u tome smislu treba propitati svakoga tko sudjeluje u represivnom postupku, podrazumijeva se. Ipak je i nakon novog Zakona o kaznenom postupku tu ostalo dosta pukotina – kaže Svedrović.

Sudac Ustavnog suda Davor Krapac također nalazi da je nužno realizirati zakonski garantiranu tajnost postupka, zbog interesa same istrage, kao i zaštite elementarnih prava osumnjičenika za čitavo vrijeme utvrđivanja krivnje.

– Intencija zakona je jasna, a ja ne znam zašto se ona često ne provodi, no možda vi saznate više. Zbog prakse suprotne zakonu, u vezi s jednom osobom iz afere “Maestro”, nedavno je Hrvatska u Strasbourgu loše prošla. Mnogi su, dakle, govorili i pisali o njoj kao krivcu, od medija do glavnog državnog odvjetnika, premijera i predsjednika, a to još nije bilo dokazano, i pokazalo se višestruko štetnim. Sve treba pritom uzeti u obzir – rekao nam je Krapac, dodavši “pa tako i moguću odgovornost branitelja u nekim slučajevima gdje bi obrani moglo koristiti npr. objavljivanje identiteta svjedoka”.

Ante Madunić, odvjetnik Mladena Barišića, pak, stao nas je uvjeravati da njegovu branjeniku zasigurno nije u interesu odavanje nikakvih podataka.

– O tome se dalje raspreda na krajnje neprimjeren način, baratajući poluinformacijama. U gospodina Barišića to ne može izazvati ništa osim uznemirenosti i osjećaja straha, tako da ne bi imalo nikakvog smisla da baš mi doturamo te podatke novinarima. Ali, ne znam hoće li DORH zbog toga pokrenuti postupak protiv nepoznatog počinitelja, kao što je već odavno bilo vrijeme. Mi smo to u kontaktima s njima već spominjali jer ne bismo htjeli da itko sumnjiči nas same, no ja sam konačno digao ruke od toga, nije dalo rezultata i ne vjerujem da ikad hoće – kaže Madunić.

Bizarni detalji

Ipak, ne bismo ni Barišiću samo tako povjerovali na riječ da nije od prvog trenutka jasno kako se lako nagodio s aktualnom garniturom na vlasti. Pravo interesno težište koje odlučuje o aranžiranju informacija iz istrage nad sličnim pokajničkim figurama, a da ne moramo naglašavati porijeklo toga raširenog uvjerenja, leži točno između Bajića i uže HDZ-ove elite koja odlučuje o svakom delegiranju nekoga iz svojih redova za službeno žrtvovanje na oltaru razvikane antikorupcijske borbe i prešućene krivične odgovornosti tih koji o(p)staju, računajući među potonje i nestranačku osobu glavnog državnog odvjetnika. No i Barišić je dao nešto građe za projektiranje eventualne optužnice protiv same današnje premijerke, primijetit će netko, i to ne bez osnove, prisjetimo li se epizode o gotovinskoj stranačkoj zalihi u vidu ovećeg hrpe smotuljaka novčanica povezanih gumicama za kosu, a o čemu je Sanader obavijestio Jadranku Kosor.

Da, osim što je to samo jedna kap što pomaže tkati slap ukupnog curenja o kojem govorimo. Kome treba još argumenata o kuhinji Kosor-Bajićevoj (Šeksovoj, Kalmetinoj, Milinovićevoj…), izuzev načelnog interesa ovdje zaokruženih urotnika i pasivnoga njihova držanja u odnosu na taj oblik kršenja zakona, neka se prisjeti slučaja Damira Polančeca. Njegovi bi odvjetnici imali osnove da novinarima odaju neke stvari, recimo, s obzirom na to koliko su motiviranosti da ga unište pokazali spomenuti Bajićevi kompanjoni, no toga u medijima i nije bilo previše. Drugim riječima, kada DORH-u i pratećim organima kriminalno uzurpirane vlasti iole odgovara tišina oko nekog predmeta, e da se ne bi ugrozilo nekoga i dalje zaštićenog vlašću, začut ćemo muhu usred zime.

A čim je malo toga prokapalo mimo dominantne kontrole, nastao je takav lom da je, pamtimo tu paniku, Jadranka Kosor danima ošamućeno teturala pred nama. Posrijedi je bio, naime, onaj povijesni konspirativni sastanak nje i Šeksa s već optuženim Polančecom, sazvan kako bi bivšeg potpredsjednika vlade njegovi donedavni bliski suradnici izravno ucijenili te ga uznastojali privoljeti na trgovinu monetom koja u ovoj priči posreduje našu glavnu društveno-političku vrijednost: sjećanjem, pravosudno tretiranim, interesno friziranim. E, kad se njemu ponuda nije dopala, i kad je pukao glas o susretu onih koji se u toj fazi nipošto ne bi smjeli sastati, vidjeli smo kako to izgleda kad curi na štetu jačih i kad proces oblikovanja javnog mnijenja izmiče kontroli.

Putar na glavi

Svi oni, kao što znamo, imaju obilato putra na glavi, i suštinska razlika između Jadranke Kosor ili Bajića na jednoj, i Polančeca ili Barišića na drugoj strani, jest u tome što lopovom biva tek onaj kojeg uhvate i takvim službeno verificiraju. Uloga medija u tome postupku i neformalnom predpostupku nadaje se ključnom, jer vlasti više kalkuliraju s njegovim trenutnim javnim efektom negoli s odjekom relativno nepredvidivog ishoda suđenja, kada ono jednom bude gotovo.

Predsjednik HND-a Zdenko Duka nije sklon zamjerati novinarima takvu suradnju s vlašću, ma kako providni bili njezini motivi:

– Generalno, mi kao struka ne možemo imati ništa protiv curenja podataka iz važnih istraga. Ljude to s razlogom zanima, a način kako ih je netko dao medijima, nije pitanje odgovornosti samih novinara. Naravno, uz uvjet da se poštuje privatnost obitelji osumnjičenih kojima, uostalom, još uvijek nije dokazana krivnja, pa tu znamo pretjerivati.

Nažalost, princip selektiranja informacija i znana motivacija odgovornih daju nam za vjerovati kako je posrijedi nešto manje povoljno za struku i javni interes – ono što je Viktor Ivančić jednom nazvao istražnim umjesto istraživačkog novinarstva. Interes pojedinih centara moći umjesto općedruštvenog, dakle, tu je od presudnog značaja, a i pravosudnog. Na itekako bitnoj razini, novinari tako postaju dio represivnog aparata, njegov vanjski servis po narudžbi, sudjelujući u estradnom procesu masmedijske proizvodnje pravne države. A to već nije istina vesela poput onih što ih, je li, nepokolebljivo raskrinkavamo, iz dana u dan, od jutra do večeri.

Možda informacije prodaju za sitne pare

– Načelno je dobro da stvari cure, kao i u globalnom slučaju WikiLeaksa, mada to u pravosudnim slučajevima može značiti i štetu za optužene. Ali, držim da je to u konačnici manje zlo, jer se prevara i tada može otkriti, a optuženi obraniti. Drugo je pitanje razloga curenja, što može biti do našega kvarnog administrativnog aparata. On je velikim dijelom dirigiran u kojekakve privatne svrhe, ali je istodobno još toliko neizgrađen i primitivan da nije nikakvo čudo što oduvijek curi na sve strane – kaže Nikola Visković, profesor splitskog Pravnog fakulteta u mirovini.

–  Osim suprotstavljenih strana u istražnom postupku, dakle, tu su i oni koji prepisuju, prisluškuju, snimaju. Po onome što znamo iz Italije, koja je od nas po tome još gora, moguće je i da se te informacije prodaju za sitne pare. Međutim, dakako da za to mogu biti zainteresirani već i sam DORH i glavni državni odvjetnik, kojemu smo dugo zamjerali zbog nečinjenja, te vladajuća stranka, naročito pred izbore. Ti su podaci prikazani kao dokaz velike dinamike aparata, pa se ne može čekati dok se oni skupe za sudski proces, nego se koriste za hranjenje javnosti slikom o intenzivnoj borbi protiv korupcije, pa još i u sklopu kampanje za ulazak u EU. To može biti dvosjekli mač, jer uz pretjerivanjem postaje očitije kako je i dalje nedodirljiv određeni krug ljudi koji je morao znati za ono što je radio npr. Ivo Sanader. Ali, to je ipak i dokaz da se tu barem nešto radi, doduše, dok za neke druge stvari ne curi ništa jer se

ništa i ne radi, primjerice, oko ratnih zločina – smatra Visković.