Iz zapećka u ujedinjenu Europu

Vratili ste se nedavno iz Pariza, gdje ste sudjelovali u međunarodnom projektu “Diversidad” koji je okupio repere i hiphopere iz Europe – dvadeset izvođača iz 12 zemalja koji pjevaju na devet jezika u 14 pjesama. Kakva su vam iskustva?

– Apsolutna pozitiva. Jedno od najboljih iskustava u životu općenito, što se tiče mog glazbenog razvoja i kreativnosti. S druge strane, bilo je vrlo nepoticajno, jer sam se vratila u zemlju koja glazbu ne smatra nekom važnom profesijom, nego više nekim zamjenskim poslom dok ne nađeš pravi. Vratiš se u tu surovu stvarnost i pokušavaš se nositi s time: nakon što smo prvi put snimali album u Bruxellesu, mjesec sam dana s Frenkijem razgovarala o tome zašto smo uopće išli tamo – da vidimo kako sve to treba izgledati, pa da se vratimo i vidimo kako kod nas nije tako? Nažalost, još nije dobro, ali možda ipak ima nade.

Čestitamo na optimizmu…

– Možda. Možda i ja jednog dana pokrenem nešto hvalevrijedno. Možda otvorim izdavačku kuću koja će davati priliku mladim glazbenicima… Osim ako me, u međuvremenu, sarkazam i cinizam ne pojedu do kraja.

Sudjelovali ste u pjesmi “Experience” gdje repate: Ni Kosor ni Jandroković, Šuker ni Milinović, Pankretić, Adlešič, bogme ni Čobanković, nitko nas nema, Elemental šiša vladu, vodimo vas u Europu, dok nas doma ovi kradu. Zašto baš ti stihovi?

– Ljudi iz projekta “Diversidad” sugerirali su nam da napišemo tekst za pjesmu s kojom bismo promovirali taj paneuropski duh – svi zajedno, jednaki pred bogom, ljudima i zvjezdicama na europskoj zastavi. Mislim da bi bilo vrlo licemjerno od mene da napišem tekst s tim paneuropskim duhom, kad mi još nismo u toj konglomeraciji zemalja, kad nemamo zajednički novac, poštovanje prema tuđim različitostima… Mi smo u ovom malom zapećku i svim silama pokušavamo ući u tu ideju. Onda sam razmišljala zašto ne mogu o tome pisati i tko je za to kriv, pa su se stihovi nametnuli sami od sebe.

Navikla na cenzuru

Jeste li preveli stihove ostalima iz ekipe i inicijatorima projekta? Jeste li im objasnili gdje živite?

– Da! To je bila jedna od prvih stvari koje sam napravila, shvatili su da nabrajam nekakva prezimena, čuju nešto vić, nić… a hvala bogu, dovoljno su inteligentni da znaju povezati, pa su me pitali o čemu zapravo pjevam. Objasnila sam im i rekla da imam i alternativni tekst, ali da bih iskreno voljela da ide ovaj: ako im strašno smeta, mogu se do neke mjere prilagoditi, ali radije bih da se ne moram prilagođavati. I rekla sam da me nije strah cenzure, jer sam navikla na to u svojoj zemlji, tako da to neće biti izlet u nepoznato već uhodani obrazac ponašanja. Dakle, sve sam im prevela, objasnila cijelu situaciju. Bila je lagana zadrška, ali su ipak rekli da ako mi je srce u tome i ako to stvarno želim napraviti, da tako i napravim, jer oni s tim nemaju problema. Rekla sam OK i tekst je ostao.

Po kojem su kriteriju upravo vas odabrali za taj projekt?

– Žena koja je radila casting projekta je Aurelia Biolatto: guglala je i upisala “Slavic hip hop” ili tako nešto, našla naš spot “Pod pritiskom”, poslušala stvar i totalno odlijepila. Kontaktirala je potom Menart i pitala imaju li još hip hop izvođača. Iz Menarta su im sugerirali Edu i Frenkija, izabrali su Frenkija. Dakle, nisu prijateljske veze. Ja sam se na početku jako nećkala oko svega, jer sam tijekom svoga glazbenog života bila uključena u nekoliko projekata koji su redom propadali – ili bi nedostajalo financijske potpore ili dobre volje… Sudjelovala sam u raznoraznim kombinacijama, pa sam već puhala na jogurt, ali sam ipak odlučila da, ako mi to neće previše odvući pažnju od našeg albuma ili previše smetati u rasporedu, mogu otići na tri do četiri dana. Međutim, objasnili su mi da nije moguće to napraviti za tri-četiri dana, jer rade projekt s deset pjesama u deset dana. Na kraju smo se dogovorili da Shot i ja dođemo na tjedan dana, jer nam je album bio u završnoj fazi. Nakon prva 24 sata, poželjela sam ostati svih deset dana, jer sam shvatila da je ekipa super i da je jako pozitivna brija i da je cijela ta ideja fenomenalna, pa i pomalo suluda: 20 glazbenika sabijenih u isti studio snima cijeli album i to s ljudima koje su tek upoznali…

Tko je inicirao “Diversidad” i kakva mu je budućnost?

– Ideja projekta nastala je prije otprilike dvije godine, a pokrenula ga je Laurence Touitou, menadžerica francuskog benda NTM i alfa i omega francuskog hip hopa. Ona je 2008. aplicirala pri Europskoj komisiji za financijsku podršku projektu, koji se u početku svodio na nekoliko pjesama. Ponovno je aplicirala 2010. i dobila potporu za cijeli album, točnije za ambiciozan projekt koji se ne svodi samo na glazbu. Naime, dok smo mi bili tamo, sve se snimalo, kamere su bile posvuda, kao u “Big Brotheru”. Tako da će “Diversidad” biti i dokumentarac, izložba urbane umjetnosti, nastupi… sveobuhvatan, vrlo ambiciozan i sulud projekt.

Gospodična, kaj se živcirate?

Među rijetkim ste hrvatskim glazbenicima koji uvijek, bez dlake na jeziku, kažu ono što misle. Ovog ste ljeta stali na stranu prosvjednika u Varšavskoj i s bendom napravili pjesmu u kojoj prozivate gradonačelnika Milana Bandića. Zašto su neki vaši kolege sa scene glasni u pjesmama, ali ih nema kada treba podržati prosvjednike ili izaći na ulicu?

– Nemam pojma, to je pitanje za njih, ja ne mogu biti tuđi odvjetnik, a u krajnjem slučaju – briga me, svatko kroji svoju sudbinu. Ako sam dovoljno uvjerena u nešto da to izrazim kroz stav u pjesmi, onda ne znam zašto taj stav ne bih branila na praktičnom primjeru. Ovo s Varšavskom pratila sam dosta dugo u medijima, dugo sam sve to gledala, pušila to sranje i mislila kako će na kraju ipak sve biti OK, jer ipak postoje neka pravda i neki pravni sustav. Očekivala sam da će netko doći i zabraniti gradnju. Kada sam shvatila da od svega toga neće biti ništa i da je sve gotovo, pristupili su mi ljudi iz Udruge koji su ionako imali moju potporu, pa sam je odlučila verbalizirati.

Očekivali smo da će se za vašim primjerom povesti i drugi glazbenici, no činilo se da su tih dana nekud nestali?

– Rijetko jedni druge shvaćamo ozbiljno. Čak i kada netko istinski vjeruje u nešto, vrlo ga rijetko uzmeš za ozbiljno: brzo ga otpišeš, kažeš mu da pegla svoje, da i ti imaš svoj život i svoje probleme i da te ne zanima te Varšavska jer su to pizdarije. Kada sam završila na Hitnoj zbog živciranja oko cijele te priče, doktorica mi je rekla: “Gospodična, kaj se živcirate? Pa nemrete vi niš’ promenit!” A ja na “Normabelu” u Hitnoj…