Klasični svesci u doba Wikipedije

Krajem prošle godine iz štampe su izašla dva od četiri planirana sveska Hrvatske književne enciklopedije (HKE), u izdanju Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”. Preostala dva, prema obećanju glavnog urednika Velimira Viskovića, trebala bi se pojaviti do kraja ove godine. Kvantitativno iskazano, ova enciklopedija donosi biografije oko tri hiljade hrvatskih pisaca, interpretacije oko 800 pojedinačnih djela, zatim informacije o najvažnijim književnim časopisima, institucijama, književnim organizacijama i stilskim formacijama, pa o knjižarima, urednicima, izdavačima i grafičkim urednicima, i sve to na približno 600 stranica po svesku i u šest hiljada natuknica. Autorski tim, koji su uz glavnog urednika predvodili njegov zamjenik Zoran Kravar i pomoćnica Vesna Radaković–Vinchierutti, broji 286 suradnika, sve samih stručnjaka.

Četiri spomenuta sveska, pamte oni koji su pratili nastanak ove enciklopedije unazad sedam-osam godina, otpočetka su bila sporna stvar. Naime, poslije esdepeovskih promjena 2000. godine, i stari se brozovićevski “Leks” kanio promijeniti ne bi li uhvatio nove vjetrove, pa je tadašnje rukovodstvo donijelo odluku da se stvari imaju raditi brže, a izdanja biti kraća. Tako je i Viskovićeva HKE bila dogovorena kao jednosveščana, ali je ambiciozni urednik ubrzo uvidio da će mu to biti malo. To je urodilo što otvorenom što prikrivenom opstrukcijom uprave, kojoj je najprije na čelu bio Tomislav Ladan, a kasnije Vlaho Bogišić. Bilo kako bilo, stvar je ipak dotjerana do pred sam kraj.

Tko je in, a tko out

Prva su čitanja već pala, reakcije su se pojavile i uglavnom su između dva pola osporavanja. Tako se s jedne strane zamjera da ima onih koji se nikako nisu smjeli izostaviti (riječ je o nekolicini pisaca-novinara, vrlo aktivnih posljednjih godina), a na drugom su polu oni koji nikako nisu smjeli ući u HKE. Primjer za ove potonje pronađen je u liku Vjekoslave Huljić (opet se žensko, prema našoj staroj navadi, navodi kao primjer lošega), koja je u Enciklopediju ušla kao dječja spisateljica, iako je, dakako, svi znaju kao autoricu tekstova zabavnih pjesama što je, prema kritičarima, odmah diskvalificira. Što se nas tiče, onaj prvi propust – iako je, mora se priznati, pedantnost tu stradala – autori mogu nadoknaditi kakvim dodatkom na kraju, a ovo drugo uopće nije propust.

Naime, prema svojoj definiciji, enciklopedija se ravna prema kriteriju alfabeta ili kakvoj sličnoj taksonomiji, pa u nju – dakako, ako je riječ o specijalističkoj enciklopediji kao u ovom slučaju, onda s tog tematskog područja – ulazi baš sve, neovisno o tome je li visoko ili nisko, teorija ili praksa, lijevo ili desno, elitno ili pučko. Taj princip nediskriminatornosti vrijedi barem od Diderotove i D’Alembertove prosvjetiteljske “Enciklopedije”. Istina, jedino je nezgodno što bi oni zaobiđeni svoje naknadno stanovanje u enciklopedijskom aneksu mogli shvatiti kao svojevrsnu drugorazrednost, pri čemu svakako može nastradati pokoja sujeta. Naime, uvrštenje u enciklopediju obično se smatra kao svojevrsni atest za pisca, neupitni dokaz njegove kvalitete, njegova konačna standardizacija.

Udio Srba

Enciklopedija obrađuje i nekih 700 biografija stranih pisaca, dakako sve s kroatocentričnog stajališta. Ima i puno srpskih pisaca, a malo bugarskih, pa se HKE može shvatiti i kao dokaz da je jedna davna teza Stanka Lasića bila promašena. Ako se sjećate, Lasić je u polemici s Igorom Mandićem kazao da će nam srpska književnost uskoro biti u rangu bugarske, hoteći reći – jednako nevažna. Mandić je, naravno, zastupao suprotno stajalište.

U prva dva sveska nalazimo tako natuknice o Davidu Albahariju (jer se s njim bolje razumiju kvorumaši), Milošu Crnjanskom (otpočeo karijeru u Zagrebu), Oskaru Daviču (Krležinu suradniku), Vojislavu Iliću (čija je poetika utjecala na Kranjčevića i Matoša) i Danilu Kišu (njega, uz Carvera, svrstavaju u najznačajnijeg po utjecaju na mlađi naraštaj pisaca), da spomenemo samo najvažnije.

Također, HKE donosi i informacije o književnosti Srba u Hrvatskoj. Općepoznate autore, poput Vladana Desnice ili Drage Kekanovića, širem čitateljstvu ne treba posebno predstavljati. Međutim, puno su slabije poznati autori poput Stanka Koraća, Zdravka Krstanovića ili Nebojše Devetaka, a malo tko zna da je jedan od najznačajnijih zagrebačkih knjižara i izdavača bio Đorđe Ćelap. O njima, kao i o drugima, kratke crtice donosi ova Enciklopedija.

Riječ-dvije o korespondentnosti ove knjige s današnjom publikom. Njezin deskriptivni karakter neće se dovoditi bitno u pitanje. Opisano je i popisano sve bitno. Međutim, upitna je njezina preskriptivnost, tj. hoće li se koristiti u školama, među đacima, studentima, nastavnicima i profesorima i u kojoj će se mjeri uzimati kao obavezna. Tu je glavno pitanje njene dostupnosti i nabavljivosti: svaki svezak Enciklopedije košta tristotinjak kuna, a nemali broj natuknica istog tipa može se naći na konkurentskoj kolaborativnoj Wikipediji. Istina da je internetska enciklopedija često površna, s neprovjerenim podacima, ali je zato besplatna, stalno se ažurira, lako je popravljiva i – što je najvažnije – na omiljenoj je platformi nove generacije. Wikipedija je, osim toga, na putu da ostvari jedan davni ljudski san, koji uostalom stoji i u temelju ideje enciklopedije, san o totalizaciji znanja, o uskladištenju sveukupnog svjetskog znanja, pa je i to čini primamljivom.

Dvojica Krleža

Osim toga, tu su posrijedi i dva različita autorska modusa. Print-izdanje odlikuje se serioznošću, pozitivističkim pristupom, dezinteresnim definiranjem pojmova, pojava i osoba te naglašenom ekspertnošću, a natuknice u mrežnoj enciklopediji u svakom su pogledu puno neobaveznije. Primjerice, autor članka o Krleži, Velimir Visković, u zaključku o bardu govori skroz kanonski: “Krleža je… autor jedne od tematski i žanrovski najraznovrsnijih i brojem knjiga najopsežnijih književnih opusa… snažno je obilježio… preveden na sve važnije svjetske jezike… njegov opus je trajno svjedočanstvo… zauzimao je kritički odnos… tragao za svojim autentičnim izrazom…”

Anonimni Viskovićev kolega, pak, na hrvatskoj Wikipediji u zaključku teksta (napisanog posve neamaterski) o Krleži pita: “…zašto Krleža nije u svijetu poznatiji i priznatiji? Odgovor… nevelik utjecaj hrvatskoga jezika… situiranost u tzv. Zwischeneuropi – području u kojem i veliki pisci koji pišu na ‘velikom jeziku’ poput njemačkog (Karl Kraus ili Hermann Broch) teško dolaze do priznanja… Piščev politički angažman je do sada uglavnom negativno utjecao na vrjednovanje (ovo ‘vrjednovanje’ autora možda izdaje kao nosioca desnog pogleda na Krležu, op.a.) njegova djela jer je u prvi plan stavljao Krležu kao ikonoklasta…”.

Hoćemo reći, čitaoci ponekad vole drčnije i smionije zaključke, pa makar to sa sobom nosilo i rizik promašaja.