Istina je da periodične krize ili recesije u kapitalizmu nisu ništa novo: one se, s gotovo znanstvenom pravilnošću, ciklički ponavljaju. No, istina je i da je svijest kako ne živimo samo u kržljavoj demokraciji nego i u surovom rubnom kapitalizmu tek posljednjih nekoliko godina, kada se čini da više nisu ugroženi samo oni na dnu društvene piramide, dobila u nas pravo na svoj izraz – iako se to naše “ljudsko pravo” da kritiziramo kapitalistički poredak kao takav ostvaruje samo kao začin glavnoj struji represivnog normaliziranja istog.

Da je sadašnja globalna kriza usporediva s onima iz 1820, 1873. i 1929. godine govore svi koji su s pravom zabrinuti što reakcije na izazove koje ona otvara nisu adekvatne ozbiljnosti stanja u kojem smo se našli. Poznavatelji kažu da su se poklopili dno Juglarova desetogodišnjeg ciklusa i dno pedesetogodišnjeg Kondratjevljeva vala, što znači da smo, barem što se ekonomije tiče, mi stariji vjerojatno na vrhuncu dna svog ekonomski neveselog života. Jer, nisu to krize sezonske proizvodnje i potražnje, to su krize – pretvoreno u rječnik ljudskih egzistencija – životnih ciklusa, s ogromnim prijenosima problema na generacije naše djece. Marksisti mogu konstatirati da su na djelu unutrašnje kontradikcije kapitalizma, koje on sam po sebi više ne može riješiti. No, i oni koji nepopravljivo ustraju na poziciji popravljanja tog poretka odreda priznaju da smo u banani.

Dva puta u propast

Želimo li na krizu aktivno odgovoriti nekom antikriznom politikom, tada moramo, poput akademika Zvonimira Baletića, priznati da nam kriza dolazi nakon tridesetak godina privredne stagnacije. Jer, Hrvatska od 1979. proživljava ekonomsku stagnaciju, sa stopom rasta oko nule u osamdesetima, strmim padom privredne aktivnosti u prvoj polovici ratnih devedesetih i dostizanjem predratnog nivoa proizvodnje tek 2004, no sada u bitno drukčijoj, pogoršanoj strukturi privrede. A onda imamo i stagnacijski i deflacijski pad aktivnosti zbog krize.

Ako, poput naših kejnzijanaca, vjerujemo da je rješenje u potrazi za novom “paradigmom” svjetskog i evropskog ekonomskog poretka, neće nam dostajati traženje i korištenje sistemske “zakrpe” na postojeći sistem, koja će pojačati ulogu središnjih banaka moćnih zemalja. Ne dođe li do radikalnih promjena, cijena “prilagođavanja” – koju će platiti rubne zemlje, poput naše – je ogromna. Kao što svi znaju, naš monetarni i bankarski sistem usko je vezan uz sisteme moćnijih zemalja, pa je manevarski prostor za vođenje samostalnije ekonomske politike bitno sužen. Likvidnost i stabilnost financijskog sistema sada možemo održati samo uz podršku globalnog kapitala, pa i fiskusa EU-a. No, ono što nam se počinje u krizi događati jest kontrakcija svih privrednih aktivnosti radi rasta cijena stranog kapitala, precijenjene nacionalne valute, fiskalnih restrikcija i suzdržanosti daljeg dolaska stranog kapitala.

Za tzv. tranzicijske zemlje Evrope, Stjepan Zdunić, naš sugovornik sa zagrebačkog Ekonomskog instituta, vidi dva moguća puta: jedan je preuzimanje eura ili uključivanje nacionalnih središnjih banaka u stanoviti evropski sistem, s ciljem da se antirecesijska politika u svom monetarnom aspektu “digne” na evropsku razinu. Današnji kriteriji iz Maastrichta, koje smo se požurili ispuniti, djeluju prorecesijski. Sve je jasnije da je u članicama EU-a, kao i u onima koje bi to htjele postati, teret krize prebačen na slabije zemlje, a o nekoj jedinstvenoj antirecesijskoj politici, osobito u fiskalnom sistemu, sve se manje može govoriti. Poput priče s nekog drugog planeta sada zvuče podgrijani prijedlozi kejnzijanca Meadea iz 1957. da institucije EU-a u cjelini moraju preuzeti odgovornost za antirecesijsku politiku, a to znači i za politiku pune zaposlenosti.

Postane li taj put neostvariv, a eventualno članstvo Hrvatske u EU-u teško da će pridonijeti njegovoj realističnosti, preostaje drugi put – model “nacionalne ekonomije”, što je u osnovi i poslijeratni Keynesov model, sadržan i u izvornim postavkama MMF-a i Svjetske banke. No, u današnjoj impregnaciji međunarodnog financijskog poretka neoliberalizmom, taj je “kapitalizam u jednoj zemlji”, naročito za nas na rubu, sada još manje izgledan. Jer, ako si zemlje skupine G-20 i mogu priuštiti, po receptu novog “pokajničkog” MMF-a, mješavinu “sistemske zakrpe” i samo nekih elemenata kejnzijanizma, nama međunarodni poslovni lobiji ni to ne dopuštaju. Zato Zdunić oba ova puta vidi kao zamke za Hrvatsku, pa treba tražiti treći. Ali što bi bio taj treći, a da nije istoznačan sa svojim istoimenim zloglasnim laburističkim prethodnikom?

Ekonomska konvergencija

Tzv. tranzicijske zemlje trebale bi u procesu ekonomske konvergencije, a to znači izjednačenja veličine i dinamike osnovnih ekonomskih varijabli sa zajednički prihvaćenim veličinama u EU-u, postati prikladnima sebi i drugima za članstvo u Uniji. Ta konvergencija, koju neki dijele na nominalnu, strukturnu i realnu, trebala bi biti garant određene povoljne razine našega budućeg političkog, ekonomskog i ukupnog društvenog života u EU-u. Ispunjenjem uvjeta iz te prve faze konvergencije i postajanjem članicom EU-a, samo bismo se kvalificirali za drugo poluvrijeme, za forme ulaska u evropsku monetarnu uniju. A tek su tu na djelu slavni mastriški kriteriji. To znači da inflacija ne smije biti veća od 1,5 posto, proračunski deficit od tri posto bruto domaćeg proizvoda, a javni dug od 60 posto BDP-a itd. Naša je kardinalna pogreška, tvrdi Zdunić, što se Hrvatska požurila ostvarivati te kriterije druge faze prije stabiliziranja rezultata prve i prije formalnog uključivanja u EU. A ispunjenje kriterija Maastrichta zapravo pretpostavlja veće korištenje suvereniteta u pristupnoj razvojnoj strategiji, kako bi ih se lakše ostvarilo u kasnijoj fazi ulaska u monetarnu uniju.

– Naša nacionalna razvojna strategija tu činjenicu nije raspoznala – kaže Zdunić – pa zato i ne vodimo antirecesijsku ekonomsku politiku, već politiku uklapanja u recesijske i depresijske prilike. U nas se stoga na pravi način ni ne postavljaju inače nužna pitanja: kako provesti politiku sniženja kamata, povećati konkurentnost u deflacijskim uvjetima, te poticati potražnju. Kao pravi provincijalni štreberi, naši ekonomsko-politički zastupnici, birani i neizabrani, prerano su napustili monetarni i fiskalni suverenitet.

Jesu li mogli drukčije postupiti? Ako “današnji sistem stabilnoga tečaja i deviznih klauzula, te način funkcioniranja mehanizma tzv. kamatnih pariteta predstavlja primitivan sistem karakterističan za Južnu Ameriku do argentinske krize”, onda si trebamo postaviti i političko pitanje: je li baš slučajno da se u nas formirala kompradorska upravljača klasa, koja mora da odrađuje poslove za svoje svjetske patrone, o kojima ovisi više no o izbornoj bazi u zemlji?

Potrebno je promijeniti shvaćanje “puta u EU”, pa i otvoreno propitivati smisao istog, naročito ako to znači puku pasivnu strategiju prilagođavanja, diktiranu od strane oligopolnoga privatnog bankarskog sistema (čija potraživanja od bivšeg premijera Ive Sanadera, vidimo, imaju prednost spram hrvatskih državnih razloga). Ako politika, u ponovno otkrivenoj političkoj ekonomiji, mora davati koncepcijsku razinu zadataka monetarnim vlastima, a ne obrnuto, kako zaključuje Zdunić, postavlja se pitanje ne samo (ne)demokratske uloge HNB-a nego i (puno odsudnije!) Evropske centralne banke.

Eksperimentalne okolnosti

No, izgleda da je u pravu Saša Drezgić, još jedan od ekonomista zastupljenih u zborniku “Kriza i ekonomska politika” s kojim smo razgovarali, kada tvrdi da su u nas na djelu objektivno eksperimentalne okolnosti za vježbanje makroekonomske teorije, pa onda i prakse, u koje se nitko ne upušta. Zato će pitanja poput onih je li moguće voditi suverenu monetarnu politiku u uvjetima male otvorene ekonomije, kakav je učinak visokoga fiskalnog odljeva na mjere politike oporezivanja i javne potrošnje, što bi izazvao okret prema fleksibilnom deviznom tečaju… ostati zauvijek hipotetskima. Prepuštanje “spontanim” neoliberalnim smjernicama, koje znače gubitak kontrole nad vlastitom ekonomijom, sada izgleda kao naša (nova-stara) sudbina, poput “ciklusa” nacionalizma (koji je samo ideološka dopuna), uostalom! Ono što mi koji smo živjeli u socijalnoj državi, na način samoupravnog socijalizma, sada doživljavamo kao krah društvenih vrijednosti (socijalno i zdravstveno osiguranje za sve, besplatno obrazovanje itd.) “samo” je normaliziranje stanja u liberalnom društvu naše neposredne budućnosti, u kojem se rizici ne socijaliziraju. Takav sustav, s ovdašnje točke gledišta, nije nikakav napredak, a Saša Drezgić naziva ga čak “raspadom civilizacijskih vrijednosti”.

Što se tiče naše fiskalne politike, Drezgić osnovni problem vidi u njezinom necjelovitom sagledavanju: nije problem samo javni dug po sebi nego, puno odsudnije, nepravilno korištenje instrumenata duga, koji se ne koriste za unaprijed osmišljene programe, pa onda upitnom postaje cijela svrha zaduživanja.

Ekonomisti nude i modele politike stabiliziranja kapitalnih tokova u uvjetima visoke zaduženosti Hrvatske u inozemstvu, a sve u sklopu potrage za novom ekonomskom politikom, kao odgovorom na napokon priznatu krizu neoliberalne paradigme. No, krizologije smo mi već imali, na jedan način u osamdesetima prošloga stoljeća, a na drugi, katastrofalniji, pod imenom Stabilizacijski program iz 1993. Tih smjernica, kao i skretničara tipa zaboravljenog Nikice Valentića i vječnog Borislava Škegre, teško se oslobađamo. Novi moment u svemu je trenutak stvarnog pristupanja EU-u, nakon vječnog (i, vidjeli smo, po tajmingu krivog) procesa prilagodbe, u trenutku kada se ekonomska kriza prelijeva iz centara na periferiju kapitalske moći.

Demokratski deficit Unije

U manihejskom pristupu “za” i “protiv” članstva u Uniji uistinu nema dovoljno kvalitetne rasprave o tim temama, posebice s obzirom na dubinu ekonomske krize koja potresa i EU. No, nije tu riječ o “nedostatku informacija”, kako propagandisti učlanjenja i zainteresirani apologeti te organizacije pokušavaju okarakterizirati slabu učinkovitost svoje propagande. Riječ je o strukturnoj dominaciji, ne više ni hegemoniji, nekritičkih stavova koji, poput organizacije u koju ulazimo, boluju od “demokratskog deficita”.

U informativnom tematu o političkoj ekonomiji i demokraciji u EU-u pod naslovom “S onu stranu Schengena”, koji je skupina mlađih autora objavila u časopisu za kulturu “Zarez”, možemo saznati na koji je način taj demokratski deficit strukturalni dio ekonomske politike EU-a. Naime, u dio paketa života pod neoliberalnom kontrarevolucijom spada i njezina nedemokratskost. Jer, ona je, i u Europskoj uniji, odgovor na raspad kejnzijanskog modela države blagostanja. Kada su volatilnost “valutnih tržišta, rastuća inflacija i pad profitnih stopa postali glavnim problemima”, kako piše Marko Kostanić, “uslijedio je neoliberalni odgovor inauguriran ‘Volckerovim šokom'”. Paralelno se, baš u EU-u, događala deregulacija financijskih tržišta, slamanje sindikalizma i pritisak na plaće, koji je bio efekt povećanja nezaposlenosti, te urušavanje javnog sektora. “Politike integriranja u EU, kao i borba protiv njih, ne mogu se sagledavati odvojeno od šire slike političko-ekonomskih trendova i historijskih okolnosti, kojih je ekonomska kriza nerazdvojni dio. Kao što nitko nije predvidio politička događanja u Magrebu, a za koja ne možemo reći da nisu povezana i s neoliberalnim ekonomskim politikama na djelu u arapskim zemljama, tako su neizvjesne i posljedice ‘demokratskih deficita’, kojima za sada uspješno administriraju našu stvarnost na rubu EU-a”, piše Kostanić.

Politike vođene u ime evropskih integracija nisu neutralne, nego su direktno interesno vođene, kako u Zagrebu tako i u Bruxellesu i drugdje. Osjećaj i spoznaja koje pritom imamo, da nas se o ničemu za naš ekonomski opstanak važnom ne pita, mora da je u vezi s onim što Kostanić zove ne samo granicama koherentnosti liberalne teorije, nego i granicama održivosti kapitalističkog načina proizvodnje.