Kult ličnosti

PREDRAG VUŠOVIĆ PREĐO, omiljeni hrvatski glumac, umro je od posljedica moždanog udara u 51. godini. Vušović nije imao toliku auru karizme kao Šovagović, Šerbedžija ili Kvrgić, ali je bez sumnje imao istu strast i prvorazredni glumački nerv. Ostvario je preko stotinu kazališnih uloga, igrao u 30-ak filmova i TV serija, a bio je briljantni interpret Držićevih likova, nezaobilazni član Dramskog kazališta “Gavella” i jedan od upečatljivih filmskih likova, naročito u filmovima Vinka Brešana “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršal”.

Rođen je 1960. u Kotoru, a glumačku karijeru počeo je u dubrovačkom kazalištu “Marin Držić” 1972. godine, ulogom Toma Sawyera u istoimenoj predstavi. Bio je dugogodišnji član dubrovačkog studentskog kazališta “Lero”, a godine 1979. došao je u Zagreb gdje je pohađao Akademiju dramskih umjetnosti.

Između Vušovića na pozornici i u životu teško je bilo napraviti razliku. Ono čega je u Pređe postojalo u neograničenim količinama, bio je taj nagon da se život troši u furioznoj vožnji i do kraja intenzivno, na razne načine. Kolege i prijatelji znali su da Vušović vrlo često radi u korist svoje štete, ali su vjerovali da Pređo ima devet života. Jedan od njegovih najboljih prijatelja, Maro Martinović, rekao je o Vušoviću: “Njegov talent bio je proporcionalan njegovoj autodestrukciji, no nikakvim ga se savjetima nije moglo maknuti s njegova puta… ”

NIKA RADIĆ, video-umjetnica, izlaže u Gliptoteci HAZU-a na temu voajerizma. Njezina izložba video-radova pod nazivom “Moramo se razgovarati” govori o ograničenim mogućnostima razumijevanja u komunikaciji među ljudima. Ukratko, mi se međusobno uopće ne razumijemo, uvijek ćemo različito protumačiti razgovor dvoje ljudi za susjednim stolom, a na kraju niti jedna interpretacija nije točna… Na video-projekcijama ove izložbe vidimo ljude u kafiću kako razgovaraju, ali budući da je isključen ton, možemo samo spekulirati je li tim ljudima dosadno, vole li se ili mrze.

– Iskreno sumnjam u mogućnost razumijevanja. Većina komunikacije je krivo interpretirana. Unatoč tome, i dalje pokušavamo, a ova je izložba još jedan pokušaj u tom pravcu – kaže Nika Radić.

SANJA MITROVIĆ, glumica, izvrsnom antiratnom predstavom “Da li ćemo više ikada biti sretni?”, u produkciji Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda, bit će u ožujku gošća teatra “La Mamma” u New Yorku, u okviru festivala “Perforacije”, zajedno s još 12 teatara s ovih prostora. Slovensko Mladinsko gledališče na put se sprema s predstavom “Proklet bio izdajica svoje domovine” u režiji Olivera Frljića, u New York dolazie i “Via Negativa” i “Mini teatar” iz Ljubljane s nagrađivanom predstavom “Ma & Al” u kojoj glumi Senka Bulić, pa trupa BADco., te performeri Željko Zorica i Petra Kovačić iz Zagreba, Ivo Dimčev iz Bugarske i Igor Josifov iz Skoplja. Zvonimir Dobrović, umjetnički direktor “Perforacija”, koje su dosad održane u tri hrvatska grada, objašnjava kako je ovaj festival stigao do Amerike. Kada su čuli za nas, kaže Dobrović, producenti iz “La Mamme” su nas nazvali i rekli nam: “Pa mi smo vam prirodni partneri.”

BOGDAN DIKLIĆ, glumac, napisao je knjigu o svojim profesionalnim iskustvima pod nazivom “O glumi bez glume”, koja je upravo objavljena u izdanju beogradske nakladne kuće “Red Box”. U knjizi je Diklić iznio sijaset detalja iz bogate karijere glumca, u obliku usputnih zapisa, samokritičnih crtica, dobronamjernih pouka i duhovitih opaski. Evo što Diklić kaže o poklonu na kraju predstave: “Ne lažite publiku spektrom grimasa i ubrzanim disanjem da biste joj pokazali kako ste krajnje iscrpljeni. Ne sugerirajte publici ničim da ste joj do kraja dali sebe i da je ona obavezna da vam se divi.” Ili o zujanju mobitela za vrijeme predstave: “Naučno je dokazano da zbog zujanja mobitela u dvorani za vrijeme predstave glumac prosječno izgubi tri mjeseca po jednom zujanju ako igra komediju ili devet mjeseci ako igra antičku dramu.”

ASGHAR FARHADI, iranski filmski redatelj, dobitnik je Zlatnog medvjeda, glavne nagrade 61. međunarodnog festivala u Berlinu, za film “Nader i Simin, razdvajanje”. Neki su pomislili da je film dobio tako prestižnu nagradu zbog podrške drugom iranskom redatelju, Jafaru Panahiju, koji sjedi u zatvoru u Teheranu, ali većina ipak priznaje da je prevagnulo to što je Farhadijev film moćno umjetničko ostvarenje. On je daleko od tipične predodžbe o iranskoj kinematografiji uz koju se vezuje sentimentalni i ruralni neorealizam. “Nader i Simin, razdvajanje” izrazito je urbani film, brzog tempa i lišen suvišnih emocija. Zanimljiv je odnos prema vjeri koji je dvoznačan: film tematizira crne točke teokratskog poretka, problem razvoda, položaja žene i šerijatskog sudovanja, ali i intimne dileme duhovnosti modernog čovjeka.

ERNEST HEMINGWAY (1899-1961) i njegova kuća u Havani, postali su predmet humanitarne akcije entuzijasta dvije posvađane države, Kube i Amerike. Naime, ta kuća, Finca Vigia, u kojoj je književnik živio od 1939. do 1960. i u kojoj je napisana slavna novela “Starac i more”, danas propada. Unatoč tome što je kuća pretvorena u muzej i što je kubanska vlada uložila milijun dolara, potrebno je još toliko za pristojnu obnovu.

Jenny Phillips, unuka Ernestovog prvog urednika, osnovala je zakladu nazvanu “Finca Vigia” u nadi da će prekinuti 50-godišnje loše odnose SAD-a i Kube. Dvije države bi zajedno trebale obnoviti dom čovjeka kojeg su obje nacije izuzetno cijenile. U dvorištu Fince Vigie još uvijek se nalazi Hemingwayev čamac, zidove hodnika krase lovački trofeji – antilope i bizon – kubanske cigare uredno su složene u drvenoj kutiji, a izblijedjeli “Time” počiva na bijeloj kutnoj polici…