Miniranje pravde

Koliko je građana Republike Hrvatske, stotine ili tisuće njih, ostalo bez imovine zahvaljujući upravo svojoj državi? Nitko to točno ne zna ili se ne usuđuje reći. Naime, riječ je o vlasnicima objekata, uglavnom kuća ali i gospodarskih objekata, koji su za vrijeme ili neposredno nakon rata 1991-1995. nestali s lica zemlje. Minirani su ili zapaljeni i to izvan područja ratnih operacija, u gradovima koji rat nisu izravno doživjeli ili u okolici onih u kojima nije bilo nikakvih ratnih sukoba. Hoće li vlasnici takvih objekata ikada biti obeštećeni, novčano, obnovom kuće ili na bilo koji drugi način? Neće – država im je putem zakonodavne, izvršne i sudske vlasti potpuno okrenula leđa!

Završetkom rata, manji dio vlasnika porušenih ili na drugi način uništenih kuća okuražio se pokušati ostvariti svoje pravo i, pozivajući se na tadašnju zakonsku regulativu, od Republike Hrvatske zatražiti obeštećenje. S obzirom na činjenicu da su takve kuće porušene izvan ratnog područja i da su počinitelji tih djela vlastima uglavnom ostali nepoznati, ona se definiraju kao teroristički akti za koje odgovara država. Do veljače 1996. na snazi je bio još od Jugoslavije naslijeđen Zakon o obveznim odnosima (ZOO), koji u članku 180 propisuje da je za teroristički akt odgovorna država koja, u skladu s tim, ima platiti štetu. Međutim, u veljači te godine, nakon nekoliko presuda u korist oštećenih, Sabor na prijedlog Vladimira Šeksa i uz poticaj Vice Vukojevića donosi Zakon o izmjenama Zakona o obveznim odnosima, kojim se članak 180 briše, a već sljedećim člankom “postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbama čl. 180 Zakona o obveznim odnosima, prekidaju se”. Još se dodaje da će ti postupci biti nastavljeni nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkog akta.

Legislativno vrdanje

Danas se jasno vidi da je time zauvijek proglašena neodgovornost države za takva teška kaznena djela. Nekakva je nada još tinjala kada je SDP s koalicijskim partnerima zamijenio HDZ na državnom vrhu, ali je i ona vrlo brzo ugašena voljom lijeve koalicijske vlasti. Zakonodavac je od 1996. uspješno izbjegavao donijeti novi propis, ali je međunarodni pritisak 2003. urodio plodom. Nažalost, gorkim. Naime, u srpnju te godine na snagu stupa Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, koji u potpunosti priznaje odgovornost države za štetu, ali člankom 8 golem broj vlasnika tako uništenih objekata ostavlja na cjedilu: njime se određuje da će materijalna šteta biti nadoknađena u obliku obnove, sukladno Zakonu o obnovi.

Prevedeno, Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata uopće ne uređuje naknadu štete (osim u smrtnim i slučajevima tjelesnih ozljeda, dakle nematerijalnu štetu), nego to prebacuje na Zakon o obnovi, koji je toliko restriktivan da na obnovu nemaju pravo vlasnici koji u porušenom objektu nisu imali stalno prebivalište, koji su imali objekte izvan privremeno okupiranog područja ili područja koje je bilo izloženo ratnim operacijama, koji su stranci u Hrvatskoj, koji u njoj ne žive itd. Mnogim je nesretnicima tako onemogućeno obeštećenje za uništeno vlasništvo. A vlasništvo je u ovoj zemlji ustavna kategorija i ono bi kao takvo moralo biti neprikosnoveno.

– Govorimo o klasičnim primjerima rušenja objekata eksplozivnom napravom u razdoblju od 1991. do 1995. Prema tada važećoj regulativi, svaki vlasnik kuće srušene terorističkim aktom ima pravo na naknadu štete i to u novcu. Manji broj osoba, kojima je imovina uništena, pokreće parnične postupke upravo na temelju famoznog članka 180 ZOO-a. Kako se on brzo ukinuo a procesi prekinuli, ljudima je praktički onemogućeno traženje pravde. Stoga se neki obraćaju Europskom sudu za ljudska prava koji, između ostaloga, zaključuje da je Hrvatska ukidanjem tog članka onemogućila građanima pristup sudu, pa sugerira da bi država trebala upotpuniti nastalu pravnu prazninu – kaže Maro Mihočević, zagrebački odvjetnik s velikim iskustvom u pravnoj borbi vlasnika objekata da od države dobiju odštetu

– Tada nastaje Zakon o odgovornosti za štetu, koji ovakve slučajeve prebacuje na Zakon o obnovi. A to je suludo, jer je Zakon o obnovi tzv. propis incidenta, donesen radi otklanjanja posljedica rata po načelima solidariteta i nema nikakve veze s terorističkim aktima koji se kontinuirano događaju u svakoj državi. Njime se vlasnici porušenih kuća upućuju da u upravnom postupku pokušaju doći do obnove. Svi koji su to učinili, a koje ja zastupam, bili su odbijeni. Neki s obrazloženjem da su i ranije podnosili zahtjeve za obnovu koji su im odbijani i to zato što obnova nije pokrivala terorističke akte nego ratnu štetu. Dakle, 2003. su odbijeni jer su već ranije bili odbijeni. Drugi su ostali praznih ruku jer nisu imali prebivalište u srušenoj kući – dodaje Mihočević.

Odbijenica Ustavnog suda

Ističe da je zanimljiva sudbina parničnih, dakle sudskih postupaka što su ih ljudi pokretali neovisno o spomenutim upravnim postupcima: svi su odbijeni u tužbenim zahtjevima, a sudovi su im na leđa pokušali natovariti i goleme sudske troškove, u nekim slučajevima i stotinjak tisuća kuna, od čega se – zahvaljujući raznim političkim lobiranjima – na koncu ipak odustalo.

– No, mi smo i poslije toga išli dalje, na županijske sudove, zato što smo u dva predmeta dobili pravomoćne presude, prema kojima su se vlasnici uspjeli naplatiti. Sudovi su, naime, primijenili odredbe članka 185 stavak tri ZOO-a koji kaže da će, ako naknada štete nije moguća u naravi, dakle u obnovi, ona biti isplaćena u novcu. Te su dvije presude ostale na razini županijskog suda i zapravo je pogriješio državni odvjetnik, jer se nije žalio i podnio reviziju Vrhovnom sudu, koji bi sasvim sigurno srušio presudu – kaže odvjetnik.

– Bilo kako bilo, u svim ostalim postupcima koje vodim županijski su sudovi odbili žalbe, nakon čega smo se obratili Vrhovnom pa Ustavnom sudu i svi su nas odbili – dodaje Mihočević, koji je u međuvremenu, s drugim kolegama odvjetnicima, Ustavnom sudu podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o odgovornosti za štetu nastalu terorističkim aktima. Ustavni su im suci uručili odbijenicu, uz obrazloženje koje se uglavnom svodi na to da bi plaćanje odštete, odnosno obnova kuća uništenih terorističkim aktima bio prevelik financijski teret za državu i da je ovakvim načinom, kojim građani doslovno ostaju bez imovine, uspostavljena ravnoteža između interesa države i interesa pojedinca.

Takvo je stajalište podržao i Europski sud za ljudska prava, koji državama ostavlja otvoren manevarski prostor da u slučajevima iznimno velikih financijskih opterećenja to uređuju na način koji im odgovara. Mnoge je ovakva odluka Ustavnog suda sablaznila: neki tvrde da su njome u potpunosti ignorirani interesi pojedinca a zaštićeni interesi države, drugi tvrde da su ustavni suci, negirajući vlasništvo kao zajamčenu ustavnu kategoriju, i sami prekršili Ustav.

Europski sud podbacio

Odvjetnik Mihočević zaključuje da je odluka donesena i da je treba poštovati.

– Razočaran sam Europskim sudom za ljudska prava, koji očito funkcionira kao nekakav prekršajni sud, a ne kao ozbiljno sudbeno tijelo. U ovom slučaju nipošto nije ispunio svrhu svoga postojanja. Tražili smo procjenu ustavnosti Zakona o odgovornosti za štetu ne zato što je zakon donesen, to je i bila obveza države, nego stoga što je neustavno da se zakonom iz 2003. reguliraju situacije iz 1992. Pa sam Ustav u svom članku 89 zabranjuje retroaktivnost propisa osim u iznimnim situacijama, a ovo je, kao, iznimna, iako se zna iz teorije i prakse da iznimnost podrazumijeva opasnost za nacionalnu sigurnost, neposredne ratne opasnosti… U ovome slučaju nikakve iznimnosti nema. Dopuštam, dakako, da razgovaramo i o kategoriji pravednosti i držim da je upravo ovo eklatantan, školski primjer da pravo ponekad nema veze s pravednošću – tvrdi Mihočević.

Ni on, kao vjerojatno nitko u Hrvatskoj, ne može odgovoriti koliki bi stvarni financijski teret za državu predstavljala obnova ili novčano obeštećenje vlasnika porušenih kuća. Čini se da nitko nikada nije radio ozbiljnu analizu, pa ni Ministarstvo pravosuđa ne raspolaže tim podacima.

– I dalje tvrdim da nije riječ o prevelikom financijskom teretu, jer se zna da je porušenih objekata daleko više od osoba koje su tužile državu i traže naknadu. Nesrazmjer je ogroman, jer se devedesetih vrlo malo ljudi usuđivalo tužiti državu. Treba, dakako, platiti onima koji su tražili naknadu štete – smatra Mihočević.

Iako i dalje traži pravdu za svoje klijente, misli da ne postoje nikakve šanse da vlasnici jednoga dana dođu do svoje imovine, u novcu ili u obnovi: za to više ne postoje pravne mogućnosti.

– U principu, mislim da se ljudi više nemaju čemu nadati. Država je rekla svoje, Europski sud za ljudska prava rekao je svoje i to je to – zaključuje Mihočević.

Optimizam u GOLJP-u

U Građanskom odboru za ljudska prava (GOLJP), koji također nastoji pomoći obespravljenim vlasnicima porušenih kuća, ipak tinja trunčica optimizma i opiru se mišljenju da je sve gotovo. Svoje su aktivnosti uvelike usmjerili prema međunarodnim institucijama, prvenstveno prema Međunarodnoj federaciji za ljudska prava, čiji su član, a šansu vide i u Europskoj socijalnoj povelji, svojevrsnom pandanu Europske povelje za ljudska prava.

– O funkcioniranju Povelje brine tijelo koje donosi odluke o zahtjevima u slučajevima kršenja socijalnih prava i pred njim se smiju pojaviti samo ovlaštene međunarodne nevladine organizacije, poput Međunarodne federacije za ljudska prava. Njoj smo već poslali preliminarne dokumente, koje su ozbiljno uzeli na razmatranje. Konkretno, riječ je o povredi članka 16 Europske socijalne povelje, koji propisuje zabranu diskriminacije. Naime, samo je u Bjelovaru između 1991. i 1995. minirano oko 650 kuća, uglavnom u vlasništvu lokalnih Srba, a policija ni u jednom slučaju nije učinila doslovno ništa da pokuša otkriti počinitelje i naručitelje. Podmetanje eksplozivne naprave je delikt koji podrazumijeva vještačenje koje će otkriti barem koja je vrsta eksploziva korištena. Eksploziv se ne može kupiti u trgovini mješovitom robom, to je podložno vrlo rigoroznim propisima… Dakle, krug ljudi koji mogu počiniti takvo djelo je relativno malen i sasvim je jasno da je nedostajala svaka volja za ozbiljnom istragom. Tu negdje vidimo šansu za daljnje postupanje, pritisak europskih institucija na Hrvatsku – kaže Boris Knežević, pravni savjetnik u GOLJP-u.

On i dalje smatra realnom mogućnost da vlasnici, ponajprije oni koji su do veljače 1996. tužili državu, budu obeštećeni.

– Postoji latinska pravna izreka koja u prijevodu kaže da “pravo ide onome koji se brine za nj”, što znači da se oni koji nisu ništa poduzimali nemaju čemu nadati. Oni koji uporno vode svoje pravne bitke, na Europskom sudu za ljudska prava ili preko nas u GOLJP-u kroz Europsku socijalnu povelju, mogu očekivati i moralnu i materijalnu zadovoljštinu – smatra Knežević. Za nerješavanje ovog problema krivi političare, odnosno nedostatak političke volje, a nipošto mogući financijski kolaps države.

– Riječ je o točno 381 prijavi vlasnika koji su prema članku 180 ZOO-a tužili državu radi naknade štete. Ti su ljudi danas taoci odluke Ustavnog suda, koji je odbacio mogućnost njihova obeštećenja, iako nitko ne može reći da bi zbog njih država bankrotirala – kaže Knežević.

Država odsvirala kraj

Borisu Miloševiću, pravniku u Srpskom narodnom vijeću (SNV), koji smatra da je svaka nada izgubljena, posebno je zasmetala činjenica da se u slučajevima rušenja kuća terorističkim činom, što je težak oblik kaznenog djela, primjenjuju opći zastarni rokovi od pet godina, unatoč činjenici da je od 1996. do 2003, odnosno između ukidanja članka 180 ZOO-a i donošenja Zakona o odgovornosti za štetu učinjenu uslijed terorističkih akata, postojala pravna praznina dulja od sedam godina, koja vlasnicima nije davala apsolutnu nikakvu mogućnost reagiranja. Prema njegovu mišljenju, u tim je slučajevima trebao biti primjenjivan produljeni zastarni rok od deset godina.

– Država je sebe praktički izuzela od bilo kakve odgovornosti za terorističke akte u slučajevima naknade materijalne štete. Odgovorna država ima obavezu štititi privatno vlasništvo, ali i legitimno pravo štititi sebe. Trebalo je naći kompromis kako nitko ne bi bio oštećen, ali je, nažalost, Ustavni sud donio odluku koja je sve razočarala. Posebna je nepravda učinjena onima koji su podnijeli tužbe prema članku 180 ZOO-a. Nogometnim rječnikom, ti su građani vodili jedan naprama nula do pred kraj utakmice, ali je onda država kao sudac, prvo 1996. pa 2003, izmijenila pravila, rekla da ona vodi dva naprama jedan i odsvirala kraj. Jasno je da će svaka iduća vlast željeti to pitanje ostaviti ovakvo kakvo jest i ne otvarati ga više. Vlasnicima, pak, ostaje da se preko svojih predstavnika, pa i preko SNV-a, bore za svoja prava kako bi jednog dana možda ipak bili obeštećeni. Hrvatska svakako morati donijeti nove zakone, pravednije od postojećih, kojima će regulirati tu materiju. Nažalost, to se neće ticati ljudi o kojima pišete, jer se novi zakoni neće primjenjivati retroaktivno. Da, država je definitivno digla ruke od tih ljudi i, kako sada stvari stoje, oni mogu zaboraviti da su ikada imali kuće. Ipak, borit ćemo se i dalje: do kakvog ćemo rezultata doći, tek će se vidjeti – zaključuje Boris Milošević.