Moralni idiotizam

U upravo započetoj kampanji otkapanja grobnica sa žrtvama partizanskih zločina ključna je uloga dodijeljena Hrvatskoj televiziji. Već na primjeru prve takve grobnice, u Kustošiji, vidjelo se kako će to izgledati. Čim rovokopači uklone prvi sloj zemlje, tu će se stvoriti kamere HRT-a, a prilog će raditi netko potpuno nepoznato, mlado novinarsko stvorenje za koje se očito pretpostavlja da će posao obaviti bez suvišnih zašto i kako. Pa ipak, baš je poslušni HRT već uspio nasapunati dasku naručitelju ovih velikih radova. U izvještaju o  iskapanju u Kustošiji, koje je navodno počelo ovih dana, objavljen je i razgovor s jednim svjedokom napravljen, pisalo je lijepo u dnu ekrana, još u ljeto prošle godine.

To jasno kao dan pokazuje kako je šef grobarske operative Tomislav Karamarko zamislio svoj prevažni nacionalni projekt. Trpat će u neku vrstu MUP-ovog trapa sva grobišta na koja nabasaju njegovi uspuhani istražitelji, a onda će se odande vaditi kada bude ocijenjeno da HDZ-u treba, a kako se budu približavali izbori, trebat će sve više. Pritom, naravno, neke ozbiljne istrage o tome tko su pokopani ne može biti, niti je to svrha ove kampanje, iako smo vidjeli blijedi pokušaj da se to odglumi. Naime, javno je iznesena dilema da bi tjelesni ostaci u Kustošiji mogli pripadati njemačkoj ili endehazijskoj vojsci, ali ono najvažnije, jesu li ti ljudi poginuli u borbi, jesu li napravili neko ratno zlo zbog kojeg bi ih svaki sud osudio na najtežu kaznu i sl., nismo čuli. Sigurno ni nećemo. Svi oni unaprijed se tretiraju kao nevine žrtve crvenog terora što, međutim, vrijedi samo za njih, za ostale važe neke sasvim drukčije pretpostavke.

To je preraslo i u moralni idiotizam kod Ive Banca, koji se uspješno nudi za ideologa Karamarkove otkopavačke operative, jer on priznaje presumpciju nevinosti samo ubijenim ustašama, ali ne i Josipu Manoliću. Njega je mrtav-hladan na HRT-u već proglasio “ubojicom”. Kada ovo čuješ, poželiš da čovjek što češće javno istupa. Koliko god, naime, bilo očito da on ovoj temi pristupa s napuhanih akademskih visina, on je zapravo najveća truba u ovoj orkestriranoj grobarskoj kampanji. Jer dok se Karamarko barem trudi uvjeriti – trebat će mu za realizaciju sve vidljivijih političkih ambicija – da otkapanje grobnica nema veze s poništavanjem “civilizacijskih tekovina antifašizma ugrađenih u temelje Hrvatske”, Banac smjelo kroči dalje. Zbacio je posljednje krpice sa svog starog, osvjedočeno jarosnog antikomunizma, i sada nam gura pod nos goli anti-antifašizam. Naime, on tvrdi da hrvatski i jugoslavenski antifašizam nisu donijeli nikakvu slobodu i državnu nezavisnost, nego samo smjenu jednog zločinačkog režima drugim. Jedini pravi antifašizam, po njemu, je onaj Rooseveltov, Churchillov (odnosno Georgea VI) i De Gaulleov, jer je bio, kao, suštinski cijepljen od ideološki predodređenih i inspiriranih zločina. Ukratko, jedino je zapadni antifašizam bio čovječan i oslobodilački, dok su ostali, pa i ovaj naš, bili barbarski i ubilački.

Hm, malo se nezgodno potrefilo profesoru, ali baš ovih dana hrvatski mediji puni su priče o prilično barbarskim i ubilačkim bombardiranjima više hrvatskih gradova od strane savezničke avijacije. U njima je, odoka procjenjujem, ubijeno barem nekoliko tisuća potpuno nedužnih civila (pa ih se može smatrati umanjenim replikama Drezdena i Hamburga). Ali, dok se nad žrtvama “plemenitog”, zapadnog antifašizma ni Banac ni Karamarko nisu ni sekundu zamisliti, haranga protiv ovog našeg već je na početku dotjerala dotle da bi MUP, javlja druga informativna poluga ove akcije, “Večernji list”, mogao ubrzo podnijeti krivičnu prijavu protiv Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i Rade Bulata.

Da se razumijemo, ako postoje osnovane sumnje, neka se svu trojicu hitno dopremi na sud i raščisti jesu li one utemeljena ili ne, bolje i to od Bančeve izokrenute presumpcije da je riječ o “ubojicama”. Ali, kada sve staviš na stol, očito je da se time, kao uostalom i ovim otkapanjem grobišta, s kojim su se vragolasto poklopile poklade, želi puno više. Pokopati cijeli antifašizam u Hrvatskoj, tj. učiniti ga kolektivno odgovornim za komunističke zločine. Jer, sada čujemo da ne vrijede nikakva objašnjenja da su antifašisti po izvornim idejama išta bolji od fašista. Sve je to ista zločinačka svojta, samo pod različitim zastavama. Dobro, kada je sve isto, neka je onda isti i tretman žrtava koje su prouzrokovale dvije strane. Ali, ništa od toga, i ovdje se ponovno moram vratiti pojmu moralnog idiotizma.

Samo se njime može objasniti da Karamarkovi buldožeri i rovokopači njuškaju jedino tamo gdje se vjeruje u postojanje hrvatskih žrtava komunističkih zločina, dok se u najširem luku zaobilaze jame s, uglavnom, srpskim žrtvama ustaškog terora. Te jame razasute su po Baniji, Kordunu, Gorskom kotaru, Pokuplju, Lici, a samo u Gospiću, Jadovnom (gdje je bio utemeljen koncentracioni logor prije nego u Auschwitzu) i okolici bilo ih je više od trideset. Veliki dio njih danas je zatrpan ili čak zabetoniran, pa iako postoji djelomičan pojedinačni popis žrtava, još se spekulira o njihovom ukupnom broju (procjene se prema Slavku Goldsteinu kreću od 20 hiljada, a prema Đuri Zatezalu do više od 40 hiljada). Zar je moguće da Banca i Karamarka, a obojica su nekakvi povjesničari, ne zanima baš ništa od toga, čak ni toliko da makar iz puke profesionalne i ljudske pristojnosti kažu kako bi hrvatska policija i to trebala istražiti.

Očito ne, a jasno je i zašto. Treba iskonstruirati potpuno novu sliku žrtava u Drugom svjetskom ratu. Više nije dovoljno samo izjednačiti žrtve ustaških i partizanskih zločina – Tuđman je i žrtve Bleiburga i Jasenovca stavio u okvir od 30.000 do 40.000 – nego učiniti i mahniti korak dalje. Andrija Hebrang govori o 200.000 Hrvata pokopanih u Hrvatskoj, Sloveniji i drugdje po Jugoslaviji, što je otprilike na pola puta između Tuđmana i najekstremnijih tvrdnji ustaške emigracije. Karamarko, pak, procjenjuje da samo u grobnicama u Hrvatskoj ima 90.000 ubijenih od strane partizanskih snaga, što je u simboličkom smislu najvažnija brojka kojom se ovih dana maše. To je, naime, za nijansu više od brojke dosad identificiranih žrtava u Jasenovcu i očito je izvučeno iz rukava kao mjerna jedinica koja jasno, kao u početnicama neke policijske škole, pokazuje tko je u ratu napravio najviše zločina. Titova komunistička banda, naravno.

Kada se sve brojke slože, ispada da ih je ona napravila više od Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika zajedno, a Hrvata je u ratu poginulo procentualno više nego Rusa i Poljaka, za koje se dosad naivno vjerovalo da su najveće žrtve Drugog svjetskog rata. Ukratko, u režiji pobožno-patriotskog zelota Karamarka, i uz asistenciju Katoličke crkve koja mu je žurno pružila podršku, stvara se slika Hrvatske kao goleme ljudske klaonice, u kojoj je bio pravi podvig preživjeti. I bogami, u ovom posljednjem zbilja ima istine. Preživjeti ovu predizbornu godinu zdrave pameti moći će samo srećkovići kao led hladne glave i čeličnih živaca.