Nevina u HNK-u

Tko danas može izdržati četiri sata u kazalištu? Koji to velikan teatarske režije mora biti u pitanju pa da toliki napor publike ima smisla? Iako je moderni teatar na mnogo načina otišao u potpuno drugom pravcu, Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba uporno ne odustaje od svojih predstava dinosaurusa, uronjenih u beskrajnu naraciju i prašnjavi patos.

Premijerna izvedba HNK-a “Zagorka”, u režiji Ivice Boban, traje upravo četiri duga sata, uz taj staromodni tragizam koji se može rezati nožem i pedesetak glumaca koji se u valovima smjenjuju na pozornici. Onemoćali gledaoci na kraju predstave, pred garderobom nijemim pogledima kao da su pitali jedni druge: “Zar je i vas zadesila ista nesreća? Kako ste sve to uspjeli izdržati?” Naime, nema ničeg tužnijeg nego nakon duge, dosadne i loše predstave izaći, bez strasti i uzbuđenja, u hladnu noć.

Zagušenje likovima

Paradoks je u tome što predstava o Mariji Jurić Zagorki, osebujnoj zagrebačkoj novinarki i književnici (1873-1957), nije napravljena lijevom rukom i s pola snage. Redateljica Ivica Boban, koja je autorica dramskog predloška za predstavu o Zagorki (uz dramaturginju Sanju Ivić), proučila je sve što se o ovoj, bez sumnje hrabroj i neobičnoj ženi moglo pronaći.

Sudbina Marije Jurić Zagorke zaista je bila dramatična, što je bilo potencirano često ružnim vremenom i ne baš ugodnim podnebljem. Živjeti u nekoliko međusobno antagonističkih režima i u dva svjetska rata, biti hvaljena i mnogo više osporavana i proganjana u provincijalnom žamoru zagrebačkih malograđana, biti politički angažirana i još pritom biti žena na strani žena – to je zaista biografija vrijedna umjetničke fantazije. Upravo na tom mjestu gdje je trebalo raditi predstavu “na temu Zagorke”, počinju problemi koji će odrediti ton, dužinu i kvalitetu ove izvedbe.

Redateljica Ivica Boban, kako je sama rekla, nije željela raditi problemsku nego autobiografsku predstavu o Zagorki. Tako smo u startu bili prinuđeni gledati ono što danas više nitko ne radi: i djetinjstvo, i ranu mladost, i djevojaštvo Marije Jurić Zagorke, život na selu, svađe i selidbe, prve zagrebačke dane, pa dalje unedogled. Predstava prolazi kao duga freska istih lica i sličnih događaja, u jednoj te istoj intonaciji tragike jedne žene suprotstavljene planetarnim silama. Nakon što smo se dokopali pauze, scene se dalje nižu u jednako sporom ritmu, gdje se opet ravnomjerno smjenjuju nova i nova Zagorkina okapanja, privatna, poslovna i politička – bez poante, katarze ili obrata. U ovakvom tipu teatra Marija Jurić Zagorka predstavljena je kao nacionalna heroina, feministkinja i lucidna novinarka i književnica, sama protiv svih, a ne kao živa osoba koja je imala svoje uspone i padove i koja je djelovala unutar realnih životnih prilika. Svi drugi prikazani su plošno, uglavnom kao karakterni monstrumi, da bi Zagorka mogla izroniti kao Ivana Orleanska hrvatske moderne. To Marija Jurić Zagorka sigurno nije bila.

U takvoj atmosferi Daria Lorenci Flatz, jedna od naših najboljih glumica, koja igra lik Zagorke, nije mogla ništa učiniti, zagušena nepreglednim faktografskim podacima, patetičnom tragikom lika što ju je morala nositi i bezbrojnim licima u predstavi koja su izranjala iz svih kuteva. Ni drugi glumci od kalibra, kao što su Bojan Navojec, Dušan Bućan, Livio Badurina i Jasna Bilušić, nisu se vidjeli ili su bili tek izvođači radova za jednu izvedbu koja je opasno ekvilibrirala između nacionalnog mita i TV sapunice.

Spomenik na pozornici

Negdje oko ponoći, ova staromodna i patetična predstava završava monologom glavne junakinje: taj iskušani recept izmjene srcedrapateljnih intimnih scena s robusnim nastupom čitavog ansambla, koji je karakterističan za nacionalna kazališta 19. stoljeća, HNK u Zagrebu koristi neprestano.

Što je redateljica Ivica Boban mogla učiniti umjesto ovako glomaznog epa, koji će se možda svidjeti samo publici starije životne dobi? Život Marije Jurić Zagorke mogao je biti tema za scensku raspravu o feminizmu, politici, novinarstvu i (hrvatskom) mentalitetu – što jesu domaća pitanja neprestano na tapetu – gdje Zagorka ne bi nimalo izgubila od svoje neobičnosti i socijalno-povijesnog značaja, ali bi predstava, uz neki novi scenski rukopis, dobila na svježini i polemičnosti. U takvoj predstavi svi bi uživali, dok će se na ovakvoj izvedbi npr. rijeka srednjoškolaca smrtno dosađivati, uz salve viceva na račun Zagorke, njezine sudbine i komičnog mjesta kao što je HNK.

Predstava “Zagorka” sama je sebe progutala u epskoj opširnosti i želji da bude spomenički monumentalna. Radi se o tome da spomenik na pozornici ne zaslužuje nitko, ali HNK u Zagrebu još nikako da usvoji tu činjenicu.