Prijateljice, bolje od svih drugih

Saida Osmanović i Milica Đokanović nerazdvojne su prijateljice posljednjih osam godina. Odrastajući u sredini u kojoj imena ljudi nedvosmisleno upućuju na različite nacionalne identitete i vjeroispovijesti, dvije se djevojke po malo čemu razlikuju: dijele iste mladenačke priče i tajne, zajedno su u školi, nerazdvojne izvan škole, u večernje izlaske ne idu jedna bez druge, čak i ljetne odmore provode zajedno. Preko njih su se sprijateljili i njihovi roditelji. I ništa ne bi bilo čudno da nije riječ o Bošnjakinji i Srpkinji, mladoj muslimanki i mladoj pravoslavki koje odrastaju u Srebrenici, gradu koji je posljednji rat na Balkanu doslovno ubio.

– Kad se Saida s roditeljima i braćom vratila iz progonstva, došla je u moj razred. Sjela je sa mnom u klupu i od tada smo nerazdvojne prijateljice. Ni tada, a imala sam deset godina, ni danas ne razmišljam o tome što je i tko je ona. Dugo nisam ni znala da se postoje ljudi druge nacionalnosti i da se tako dijele. I prije osam godina, kad sam bila mala, i danas, kad sam tinejdžerica, tvrdim isto: Saida je jednostavno moja prijateljica, bolja od svih drugih – evocira uspomene na početak velikog prijateljstva 18-godišnja Milica Đokanović.

Zajedno na slavi i Bajramu

Svjesna je strašnog zločina u Srebrenici i svega što se dogodilo kad je bila mala, no smatra da to, uz dužno poštovanje prema žrtvama, ne smije biti kamen spoticanja u prijateljstvu sa Saidom.

– Kad izlazimo, prespavamo jedna kod druge. Saida je išla s mojom obitelji na more. Zajedno idemo na odbojku. Na Facebooku znamo i do šest ujutro raspredati o svemu i svačemu, pa i o momcima – kaže Milica.

– Na naše “čudno” prijateljstvo bilo je raznih komentara, svih ovih godina. Gledali su nas drugačije, okretali glavu od nas, a mi smo se borile na svoj način – vezale smo se još više. Bilo nam je i teško, često smo zajedno znale zaplakati, ali izborile smo se. Naše je prijateljstvo naša stvar – dodaje Saida Osmanović.

Tvrdi kako danas u Srebrenici ima puno takvih prijateljstava, doduše ne toliko otvorenih i eksponiranih, ali opet postoje. Djeca zajedno idu u školu, kafići nisu podijeljeni, problema u međunacionalnim odnosima nema, iako su svi svjesni, kaže Saida, što se u Srebrenici dogodilo prije 16 godina.

– Jasno da je prijateljska veza kakvu smo Milica i ja ostvarile morala naići na osudu okoline. Nama je to bilo nebitno, a ista ta okolina morala je s vremenom to prihvatiti – dodaje Saida, podsjećajući kako redovito ide na slavu i obiteljska druženja kod Milice, koja joj uzvrati za Bajram i druge blagdane.

Dvije su mlade djevojke, zajedno s još desetak vršnjaka iz Srebrenice različitih nacionalnosti, dio svojevrsnog eksperimenta, odnosno projekta nevladine udruge Nansen dijalog centar (NDC) iz Osijeka, koja je odlučila mlade Srebreničane povezati s mladim Vukovarcima. NDC je prije nekoliko mjeseci u Vukovar doveo mlade Bošnjake i Srbe iz Srebrenice da se uvjere kako žive mladi Hrvati i Srbi i s kojim se problemima suočavaju: kako se školuju i druže, što im nedostaje ili što bi promijenili. Cilj je bio mlade iz gradova opterećenih ratom i zločinom dovesti u siguran prostor, gdje će učiti jedni od drugih.

Nema mješovitih brakova

Mlade je Vukovarce doslovno zaprepastilo koliko su međusobno iskreni prijatelji njihovi vršnjaci iz Srebrenice različitih nacionalnosti. Mladi su Srebreničani istodobno ostali nemalo iznenađeni kad su čuli o životu u podijeljenom Vukovaru.

– Ni u Srebrenici situacija, kad je život u pitanju, nije baš sjajna. Nema velike perspektive za mlade i egzistencija je svima prioritet, ali o tome tko je koje nacionalnosti ne pričamo puno. Uglavnom se ne gleda na nacionalnost, nego tko je kakav čovjek. O ratu ne pričamo, iako znamo da se ljudi koji su nekoga izgubili teško bore s tim – upozorava Anela Jahić, koja je u srebreničkom pokolju izgubila djeda i dvojicu ujaka.

Mladi Srebreničani, ali i njihovi stariji sugrađani, priznaju kako su i u njihovom gradu, koji danas broji najviše 6.000 stanovnika, ljubavne veze mladih različitih nacionalnosti rijetkost koja vrlo teško opstaje. Tzv. mješovitih brakova poslije rata nema.

– Ako se djeca druže, nitko ne bi trebao stvarati problem oko toga. Neki od njih jedva su se i rodili kad se ovdje ginulo. Odrasli se još kako-tako druže, “zdravo za zdravo” na ulici i opet dobro, ali da se Bošnjak oženi Srpkinjom ili obrnuto, još se nije dogodilo – uvjerava konobarica Zijada, koja radi u jednom od rijetkih ugostiteljskih objekata u Srebrenici. Priča kako je Srebreničanima najvažnije zaraditi koju marku više, jer su vremena teška, ali i tvrdi kako međunacionalnih incidenata nema.

– Bilo bi pravo iznenađenje čuti da se netko na nacionalnoj osnovi posvađao, a kamoli potukao – tvrdi Zijada.

Na ulicama, a posebice na središnjem trgu na kojem još stoji ploča znakovita imena – Trg bratstva i jedinstva – vrlo se često može čuti kako “odnose treba uspostavljati spontano, jer sve što se nameće nije dobro”.

Srebrenica doslovno opusti kad posljednji autobus odveze školarce iz okolnih sela roditeljskim kućama, pa Srednjoškolski centar, u kojem su gimnazija, medicinska i kemijska škola, svi vide kao “nositelja svjetla” u turobnoj srebreničkoj stvarnosti. Naime, mnoge su kuće prazne, dima iz njihovih dimnjaka nema, kao ni tragova koji bi ukazivali da ih netko obilazi. Bošnjaci su nakon progona ostali u gradovima diljem Bosne i Hercegovine ili u inozemstvu, a Srbi su uglavnom otišli u Srbiju, pa je danas u srebreničkoj populaciji dosta izbjeglica obiju nacionalnosti. Oni koji nisu imali kamo, u svojim su kućama.

Nezaposlenost je najveći problem Srebrenice, u kojoj je omjer Bošnjaka i Srba, koji podjednako loše žive, otprilike pola-pola. Optimisti tvrde kako potencijala – posebice u vađenju olova i cinka, dijelu preživjele industrije, turizmu, pa i banjskom liječenju – doista ima. Za političare, a ovdje su koalicije stranaka različitih profila i nacionalnosti članova posve normalna pojava, nitko nema lijepih riječi. Političari se uglavnom dobro slažu, a za običnog čovjeka ih je malo briga, misle Srebreničani, prenoseći tako jednu od istina koje važe za cijelu bivšu Jugoslaviju.

U istom kafiću

Ipak, za toleranciju koja vlada među djecom i mladima, a nije neobično da srebreničku srednju školu pohađaju i djeca iz susjedne Srbije, svi imaju samo riječi hvale. Djeca uče po istom nastavnom planu i programu, a Srebrenica teritorijalno pripada Republici Srpskoj, pa nikakvih podjela nema. Svi tvrde kako “djeca o ratu znaju ili ne znaju, a većina zna što se dogodilo i uglavnom se time ne opterećuje”. Odnedavno u svom gradu imaju i dislociran studij Pravnog fakulteta u Sarajevu pa, ako ne žele ili ne mogu studirati u Sarajevu, Tuzli, Bijeljini, Beogradu ili Novom Sadu, ostaje im Srebrenica.

– Normalno je da mladi ljudi izlaze zajedno. Zna se tko je vlasnik određenog kafića, ali u njemu su mladi različitih nacionalnosti. Srebreničani izlaze u “Bratunac”, u kojem su Srbi u većini, jer tamo ima puno sadržaja za mlade. Na kraju krajeva, Srbima iz srebreničkog kraja po mentalitetu su bliži ovdašnji Bošnjaci nego Srbi iz Ljubovije u Srbiji, na drugoj obali Drine. Nekako na nas gledaju s visine i posprdno dobacuju da smo Bosanci – žali se Milica Đokanović.

Maturantice Milica i Saida uskoro će na fakultet. Iako Saida sebe u budućnosti vidi kao pedijatricu, a Milica u svakoj profesiji, nije isključeno da će odabrati isti fakultet ili barem isti grad u kojem će studirati, kako bi bile bliže jedna drugoj. Obje bi se nakon studija željele vratiti u Srebrenicu, jer bi im, bez obzira na to što je ponekad ovdje vrlo pusto, bilo žao napustiti ljude koje znaju i grad koji vole.

Vukovar još nema Milicu i Saidu

Vukovar još uvijek nema svoje Milicu i Saidu, djevojke koje su, zajedno sa svojim roditeljima, nadrasle osudu vlastite etničke zajednice. Ako toga ovdje i ima, onda je to još skriveno i nepoznato. Jer, Vukovarci se i 20 godina nakon rata odriču odgovornosti da sami poduzmu nešto i prekinu etničku podijeljenost grada – tvrdi Srđan Antić iz osječkog Nansen dijalog centra, voditelj projekta “Suočavanje mladih s prošlošću je suočavanje s budućnošću”. Projekt financiraju Balkan Trust Foundation i norveško veleposlanstvo u Zagrebu, a prije druženja u Vukovaru i Srebrenici, mladi su imali svojevrsno upoznavanje u Fužinama.

– Namjera nam je bila povezati mlade ljude koji odrastaju na simbolima “ljudske neljudskosti” i tragediji dvaju gradova koji simboliziraju rat na prostoru bivše Jugoslavije. Mladi su ljudi dobili priliku predstaviti se onakvima kakvi jesu, učiti na razlikama i razlike predstaviti kao prednosti – kaže Antić.

Prisjeća se kako su organizatori “prvi i najveći šok” doživjeli u Fužinama, kad su mladi Srebreničani birali cimere bez obzira na etničku pripadnost, dok su Vukovarci birali one iste nacionalnosti.

– Mladi u Srebrenici zajedno sjede u klupama. U Vukovaru idu u različite razrede, a donedavno su išli i u različite smjene, učeći svatko na svom jeziku i pismu – podsjeća Antić.