Radnici između dvije vatre

Foto: Sandro Lendler

– Kuda ćete unutra, može vam nešto pasti na glavu! – upozorava nas radnik lica crvena od hladnoće dok u kamion utovaruje dio ugostiteljskog inventara: tanjure, kolica za serviranje hrane, stolove…

– Neka padne, idemo na vlastitu odgovornost – odgovaramo i ulazimo u neprepoznatljiv prostor urušene središnje zgrade Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica, koja je potpuno izgorjela u noći 25. siječnja.

– Spašavamo što se spasiti da – u prolazu nam objašnjava drugi, mlađi i optimističniji radnik, dok gacamo blatnjavim zgarištem na mjestu nekadašnje recepcije, kuhinje, restorana, saune i ureda uprave.

Kao u nekoj katakombi, zrak je vlažan i hladan, pet ispod ništice, pomiješan s neugodnim mirisom paljevine. Iznad nas strše nagorjele i nakrivljene potporne grede i daske, od kojih doista prijeti opasnost da vam padnu na glavu.

– Možete uzeti pivo, ako vam se pije – ironično nam sugerira jedan od domara u objektu, prionuo na čišćenje. Iznosi gajbe piva, sokove i nekoliko boca žestice koja nije stigla na stolove gostiju.

Bez grijanja nema ničega

Njegov nam kolega kaže kako je bio dežuran u noći požara, da je pokušao ugasiti plamen, ali uzalud: vatra je u svoj zagrljaj brzo uhvatila lakirane grede i lim, pa su je vatrogasci, koji su na požarište stigli u rekordnom roku, uspjeli ugasiti tek drugi dan.

Kataklizmička slika ostataka središnje zgrade Hrvatskog olimpijskog centra (HOC) ne ostavlja puno nade u brz oporavak. Kuhari, domaćice i recepcionari, koji su do jučer sa smiješkom primali i posluživali goste, uglavnom nisu raspoloženi za razgovor.

– Što da vam kažemo? Ostali smo bez posla – mahom odgovaraju. Tek nas pomoćna kuharica Anita Škrtić iz Ogulina odvodi na kat zgrade da nam pokaže ostatke sportske dvorane u kojoj su se pred velika natjecanja pripremale košarkaška reprezentacija i ekipa Cibone. Limeni se krov gotovo istopi, a na mjestu koševa prijeteći visi ogoljena i neprepoznatljiva metalna konstrukcija.

– Posao je išao jako dobro, a sada smo ostali bez ičega. U jednom se trenutku smijem, u drugom plačem. Ne mogu samo sjediti kod kuće, radije ovdje pomažem čistiti – kaže nam Anita, koja je u kuhinji radila šest godina. Sada joj je budućnost neizvjesna.

Susrećemo Borisa Kneževića, direktora hotelskog naselja. U radnoj je uniformi, izgleda iscrpljeno i zabrinuto; ne želi se slikati, nadzire čišćenje i odvoz inventara u neke od paviljona koji su nakon požara ostali bez grijanja. Bez grijanja je Bjelolasica opustjela, jer tko će spavati u hladnim paviljonima na 620 metara nadmorske visine? Knežević nas prima u svom uredu, zagrijanom pećicom na struju.

– Požar je krenuo iz kotlovnice, dimovoda, odnosno na spojnim cijevima koje prolaze kroz krov i ulaze u dimnjak, a izgorjelo je oko dvije tisuće četvornih metara površine – daje nam službenu verziju uzroka požara. Kaže da je u HOC-u ukupno zaposleno stotinu radnika: dio u središnjem, izgorjelom dijelu, manji dio na skijalištu, a ostatak, njih sedamdesetak, u restoranima u Ogulinu i Begovom Razdolju te uredu u Zagrebu.

– Bez grijanja HOC nema funkcije, izgorjelo je njegovo srce. Trenutačno je u akciji pedesetak ljudi koji čiste i izmještaju inventar, jer nastojimo što prije aktivirati grijanje i vodu. Dio kotlovnice je ostao neoštećen, pa se nadamo da ga možemo sami osposobiti. Ne računajući krevete i apartmane u privatnim kućama oko HOC-a, u osam paviljona imamo 450 ležajeva. Sve to treba zagrijati – priča Knežević.

Čekaju pomoć države

Iako je prije koju godinu na Bjelolasici održana i sjednica Vlade, nakon koje je bivši ministar financija Ivan Šuker izjavio da će u infrastrukturu Hrvatskog olimpijskog centra uložiti 160 milijuna kuna, sve je ostalo na pustim obećanjima. Je li Bjelolasica žrtva dugogodišnje nebrige države i dužnosnika s lokalnih razina, koji su godinama gledali kako HOC propada?

– Nisam siguran da se tada moglo govoriti o novcu koji treba uložiti, jer nije bio raspisan natječaj za postojeće projekte. Danas postoji projektna dokumentacija, po kojoj treba izgraditi sportsku dvoranu i bazen te sniziti skijalište. Sada, kada smo u požaru izgubili gotovo sve, investicije predviđene prostornim planom čine se ipak ostvarivima, jer su kandidirane za  pristupne fondove Europske unije. No, treba znati i da radnici još nisu primili plaću za prosinac. Zašto je tome tako, pitajte upravu – kaže Knežević.
I on očekuje pomoć države u ovom teškom trenutku. Kaže da su u ukupnom prihodu od kojih 25 milijuna kuna sportaši sudjelovali sa svega deset posto; najveći su prihodi bili od seminarskih grupa, organiziranih ekskurzija, poslovnih team buildinga i sportskih igara rekreativaca. Novčana potpora države, koja je lani zbog recesije iznosila svega 3,5 milijuna kuna, uglavnom je uložena u infrastrukturu i remont svih žičara na skijalištu. Žičare, uvjerili smo se, zjape prazne, a sjedalice bez skijaša kao da čekaju da na njima svoja gnijezda sviju neke zimske ptice. Vučnicama se približila tek jedna lisica i odmah lukavo umakla u šumu.

Napuštamo pusti Hrvatski olimpijski centar i odlazimo u nekoliko minuta udaljen Jasenak, selo nastanjeno uglavnom Srbima. I ondje pustoš, u jedinom kafiću samo dvoje-troje mještana. Gledaju televiziju, piju pivo i rakiju i griju se na peć na drva.

– Velika je tragedija i žalost to što je HOC izgorio. Zbog toga pate i privatni iznajmljivači, jer ovih dana nitko ne dolazi ovamo na skijanje ili odmor. Pojavile su se i priče da je netko od ovdašnjih mještana podmetnuo požar. To je potpuno glupo, mnogima od nas egzistencija ovisi o Bjelolasici – kaže Mile Kosanović, zaposlen u Hrvatskim šumama. Čudno mu je kako je ralica za čišćenje snijega prije požara i po nekoliko puta prolazila selom, a sada se gotovo ne može vidjeti.

Cisterna uz izvor

Njegov stric Rade, konobar u kafiću u kojem razgovaramo, nekada je radio u Hrvatskom olimpijskom centru. Sjeća se kada su početkom rata počele stizati izbjeglice iz Vukovara i s Banije.

– Negdje krajem rata premješten sam u Josipdol, jer sam jednoj kolegici rekao da smanji muziku, a ona je rekla da se na hrvatskom ne kaže muzika nego glazba i prijavila me. Onda sam ih tužio, jer nije bilo razloga da dobijem otkaz. Nakon premještaja, gdje sam radio pod ugovorom na neodređeno, umjesto dotadašnjeg stalnog radnog odnosa, jednostavno sam pukao i tako je završila moja karijera u HOC-u – priča Rade Kosanović.
Da je nacionalna pripadnost važna za zapošljavanje u HOC-u, sugerira i njegova kolegica, koja je isto tako u njemu godinama sezonski radila.

– Umjesto da me zaposle za stalno, dobila sam otkaz, a na moje je mjesto došla radnica iz Josipdola, premda na posao i s posla svaki dan mora putovati osamdeset kilometara – kaže.
Jasenak, poznat uglavnom po jasenima, stočarstvu, poljoprivredi i šumarstvu, još nema vodovod iako izvor pitke vode protječe selom.

– Da, napišite da je to naš glavni problem. Imamo izvor, a iz cisterne uzimamo vodu. Kubik je sto kuna, a toga nema ni u Dubaiju – kaže Mile Kosanović. Kao iskusni šumar, upozorava nas na pilanu što je prije rata na Bjelolasici zapošljavala pedesetak radnika.

– Zatvorena je u studenome, jer je nerentabilna, otvorit će je sezonski na proljeće, a danas zapošljava svega petero radnika – priča.
Priče iz seoskog života mogle bi se produljiti u beskraj, no prekida ih mrak što se spušta niz padine Bjelolasice, tjerajući nas da napustimo kraj koji se možda s proljećem opet probudi iz ovog tužnog zimskog sna.

Propali ugovoreni poslovi

Direktor Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica Maro Mišić kaže da mu je u ovom trenutku teško reći što će biti sa stotinjak radnika kojima je požar ugrozio egzistenciju. Do izlaska ovog teksta, trebala je biti završena sjednica Nadzornog odbora na kojoj je predviđena rasprava o tome.

– Nisu ljudi ormari da ih možeš samo tako micati. Nijedan potez neće biti jednostavan, no mogu vam reći da ćemo plaće za prosinac isplatiti čim utjeramo novac od potraživanja. U trenutku požara imali smo dva milijuna kuna ugovorenih poslova. Nadam se pomoći države, a nastojat ćemo što prije izraditi i projektnu dokumentaciju za popravak štete i obnovu središnjice, o čemu će svoje morati reći i Ministarstvo obrazovanja i sporta – kaže Mišić. Smatra da bi to Ministarstvo trebalo pitati i zašto nisu ostvarene investicije obećane od strane države: prvo je iz Agencije za državno nadmetanje stopirana dozvola, potom je došla kriza i tako redom… Ministar Radovan Fuchs obećao je učiniti sve da se problem radnika i Bjelolasice što prije riješi.