Rat za medije

Ne možeš tog čovjeka uhvatiti ni za glavu ni za rep. Godinu dana Ivo Josipović sjedi na Pantovčaku, a moraš gledati u grah da bi predvidio hoće li mu sljedeći potez biti bravurozan ili skandalozan. Evo, pogledajmo to na dva najnovija primjera. Predsjednik je s rijetkom, zapravo iznimnom odvažnošću i pronicljivošću upozorio da korupcija u Hrvatskoj nije otok na pučini, nego često ima partnere u zemljama Evropske unije. To je navuklo mrak na oči prisutnom ambasadoru EU-a u Zagrebu Paulu Vandorenu, ali je realno ocrtalo kontinentalni neoliberalni okvir u kojem će se uskoro naći Hrvatska.

No, zatim se Josipović savršeno uklopio u okvir jedne autentično hrvatske blamaže, koju ona dijeli samo s još ponekom postkomunističkom članicom EU-a, u kojoj je, baš kao i u njoj, podbacila tzv. tranzicija. Zakačio se sa stanovitim blogerom, odnedavno šire prepoznatim kao zvijezdom desničarske blogerske scene, koji ga je optužio da je u izbornoj kampanji potrošio puno više nego što je prijavio i da mu je tu lovušu caltao Ivica Mudrinić. Čovjeku je ime Mislav Šutalo, a predsjednik mu je uzvratio u stilu krajnje taštog i osvetoljubivog Pričala.

U noćnoj mail-prepisci, što je Josipoviću izgleda postala stalna navika, pa je sada jasnije zašto uvijek izgleda pospano, napao je Šutala da piše izmišljotine i gluposti, što je, koliko sam uspio saznati, vjerojatno i točno, ali za rasplet događaja sasvim irelevantno. Poslao je, naime, Šutalu poruku da je razmišljao da ga tuži za klevetu, ali, eto, velikodušan je pa vjerojatno neće, no odmah zatim blogera je policija pozvala na informativni razgovor, što je, razumije se, pokrenulo spekulacije da li mu je to napakirao noćni osvetnik s Pantovčaka.

Dobro, možda Josipović s tim ipak nema ništa, ali ima s podinteligentnim pripremanjem terena za nešto što će uskoro zbilja postati sudska praksa. Naime, HDZ je krenuo u proceduru izmjena Kaznenog zakona koji će vjerojatno već ove predizborne godine omogućiti slanje novinara u zatvor do jedne godine za klevetu, te razrezivanje novčane kazne za uvredu i (tračersko) sramoćenje. Doduše, bit će tu sigurno povuci-potegni, jer su u novinarskoj i intelektualnoj javnosti veliki otpori tome, što pokazuje i anketa u prošlom broju ovog tjednika. Bilo kako bilo, među oponentima je nemoguće zamisliti predsjednika Josipovića, sam se ovom kapricioznom kavgom s jednim blogerom srednje kategorije isključio iz toga. A tako je vjerojatno i bolje.

Naime, nije predsjedniku tek tako pukao film na Šutalova provokativna podbadanja, kroz to se jasno ocrtava njegov temeljni stav o medijima, koji uostalom nije izoliran, isti imaju i lideri većine političkih stranaka, na vlasti i u opoziciji. Taj je stav, najkraće, sadržan u velikaškoj nadmoći, ponekad i u otvorenom preziru spram novinara, a istodobno u srdačnom, napola partnerskom, napola frendovskom odnosu spram njihovih poslodavaca, vlasnika medija.

Da se razumijemo, nisu novinari nikakva nevinašca, štoviše skupila se tu sva sila niškoristi, koji su i najkrivlji za svoj vazalski položaj, jer su glavno oružje, profesionalan odnos prema poslu, odavno bacili u trnje. Pa ipak, ovim su stvari okrenute naglavce. Glavni problem novinarstva je u medijskim gazdama, krimogenim tipovima na rubu zatvora ili već u njemu, koji su svjesno uništili političku relevantnost medija, kako bi ih mogli pretvoriti s jedne strane u puke nosače reklamnih oglasa i tvornice estradnog trasha, a s druge u puškarnice za obračune različitih političkih i interesnih grupa. Naravno, ovo posljednje ne bi išlo bez političara, koji su uz novinske mogule glavni suautori ovog sizerenskog medijskog modela.

Zato, kada se Josipović Pravedni sljedeći put požali na duševne boli koje mu je nanio neki novinar, treba ga sa što više cinizma pitati zar mu te boli ne uspijeva otkloniti ni najveći novinski izdavač u zemlji i njegov bliski pajdaš Ninoslav Pavić? Pa zatim, u čemu se njegovi odnosi s Pavićem razlikuju od odluke Jadranke Kosor da za šeficu Nadzornog odbora HTV-a postavi do groba pokajanu jutelovku, intelektualno neizbalansiranu Silviju Liks, ili odluke Zorana Milanovića da amenuje tu kadrovsku sramotu, isto kao i onu prijašnju kada je SDP digao ruku za notornu Hloverku Novak Srzić?

Karakteristično je da protiv ovog sizerenskog braka političari-medijski velmože grme samo oni koji su iz toga ispali. Vladimir Šeks je, recimo, u svom nervno rastrojenim napadu na medije dobro uočio da nisu problem novinari nego njihovi gazde, ali to je učinio tek kada je sam sebi postao najveći problem. A taj je problem toliko glomazan da zajapurenom Šeksu doslovce suklja, kao kipući čajnik, na uši. Ususret antiklevetničkom zakonu, on je toliko oklevetao novinare i redakcije, najviše Pavićevog EPH-a (“hijene”, “psi”, “krvožedne pirane”), da to upravo vapi da baš on bude prvi koji će time biti zahvaćen i rebnut. Naravno, to se neće dogoditi, nešto zbog isprike koju je uputio novinarima, a puno više jer je još dovoljno moćan da mu se i dalje više zaboravlja nego pamti. Zaboravlja se, prije svega, da novine koje su se pozvale na nedavni zahtjev Amnesty Internationala da se ispita uloga Šeksa u ratnim zločinima u istočnoj Slavoniji, nisu rekle ni upola toliko koliko je rekao on sam. A rekao je 28. rujna 1991. doslovce ovako: “Golema većina Srba će morati napustiti istočnu Slavoniju, osim rijetkih iznimaka… Ta bratija mora iz ili pod hrvatsku zemlju… Mi im puštamo struju i vodu, ja bih najradije plin.”

Izjava je dana “Globusu”, dakle onom istom Pavićevom tjedniku koji sada Šeks stavlja na čelo novina s “protuhrvatskim stajalištem”, pri čemu ni tjedniku ni njemu, naravno, ne pada na pamet priznati, još manje se ispričati, što su nekada dijelili isto protusrpsko stanovište. Razlika je jedino što su u “Globusu” bili “pametniji” pa zbrisali s mjesta tog nekadašnjeg toplog nadopunjavanja, a Šeks je ostao ukopan gdje je i bio. Sada čak tvrdi da je Glavaš osuđen samo zbog harange medija, koji i njega progone, utrpao se među kolovođe demonstracija u povodu hapšenja Tihomira Purde, a izgleda da barem djelomično kontrolira i HDZ-ovu pretorijansku gardu HVIDR-u, odakle su jedini podržali njegovu psovačku konkvistu na medije.

Sve te tri stvari imaju primjese neposluha prema Jadranki Kosor, kao da Šeks priprema neku svoju privatnu nacionalističku kontrarevoluciju, ali ona nema izgleda na uspjeh. Ostane li sam protiv HDZ-a, stranka će ga amputirati po receptu koji je baš on izumio, a osim toga izgubio je podršku vodećih medija, gdje su političke dionice uglavnom već podijelili drugi. To izgleda otprilike ovako, uz ispriku dioničarima ako sa salvete nisam sve najpreciznije prepisao: na HRT-u dvije trećine Jadranki Kosor, trećina Milanoviću, u Pavićevom EPH-u pola HDZ-u a pola SDP-u, u ostalim medijima (“Večernji list”, “Novi list”) varijacije prohadezeovskog i proesdepeovskog stava, ali s manje utjecaja u javnosti.

Ukratko, svi ključni dijelovi pakta gospodari politike – gospodari medija u predizbornoj godini već su poznati, i premda će čarki oko toga još biti, velike sukobe ne treba očekivati. Rat će političari voditi samo protiv marginaliziranih i egzistencijalno ucijenjenih novinarskih kmetova.