Roman o čudnom

Veselin Marković: “Mi različiti” (Stubovi kulture, Beograd, 2010)

Nije teško primetiti matricu krimića u osnovi romana “Mi različiti” Veselina Markovića. Štaviše, biće zabavno uporediti po čemu je Markovićev roman blizak a po čemu odstupa od bazičnih konvencija ovog žanra romana, kako ih, recimo, vidi Pavao Pavličić (“Sve što znam o krimiću”, 1990). I Markoviću i krimiću tenzija ili napetost su od primarne važnosti; takođe, u obe fabule, “sve što je važno dolazi iz prošlosti”. Pavličić je tvrdio da najvažniji sastojak dobrog krimića nije ni “genijalni detektiv”, ni “vešto sačinjen zaplet” ni “neobični i slikoviti ambijenti i likovi”, nego “dobar ubojica”; dobar u smislu upečatljive motivacije i profila, tako da se čitalac može identifikovati s njim. Kod Markovića ubice gotovo i nema, tačnije – ne istražuje se ubistvo nego tragičan događaj i pokušaj provale, a počinilac tog drugog slučaja već je smešten na sigurno, iza rešetaka.

Zaplet romana “Mi različiti” je vešto sačinjen i to od dve naizgled paralelne potrage, istrage se vode ako ne ingeniozno ono domišljato, a roman je pun efektne atmosfere, atipičnih likova i pametno koncipirane priče.

Dostojanstvo izopštenih

Likovi romana Veselina Markovića imaju domaća imena, ali je milje u kome se odigrava radnja romana nekako severnjački (da ne kažemo norveški, s obzirom na to da je ovaj roman jednim delom nastajao i u Oslu): univerzitetski gradić pored jezera po kome se zimi ljudi kližu. Time su odlike hronotopa, kulture i mentaliteta gurnute u drugi plan, ne toliko s ciljem da se pokaže univerzalizam naravi i prilika u savremenim nacionalnim društvima, koliko da se dade prostora za konstruisanje romana o čudnom, bolesti i slučaju. Glavni likovi romana, Vladimir i Valentina, čija imena saznajemo tek u epilogu, 26-godišnjaci su i svako vodi svoju istragu. Vladimir je asistent na Matematičkom fakultetu. Daje oglas u lokalnim novinama u kome poziva kod sebe ljude kojima se nešto neobično desilo. Time želi da privuče pažnju svog tajanstvenog spasioca, koji ga je izvukao iz jezera u situaciji kada se Ana, njegova sestra od ujaka, udavila. Zbog Anina davljenja, Vladimir godinama oseća stigmu posrednog uzročnika nesreće.

Valentina pati od izuzetno retke bolesti: rođena je bez gena koji prerađuje bilirubin u krvi, pa joj je koža naglašeno žućkasta što odbija i plaši ljude i zbog čega mora da odlazi na terapiju zračenja plavičastom svetlošću. Leka za ovu bolest nema; može se jedino odložiti štetno dejstvo ovog nedostatka na funkcionisanje njenog organizma, čiji će životni vek svejedno biti kraći nego kod drugih ljudi. Kao činovnica u policijskoj arhivi, samostalno preispituje jedan stari slučaj, sumnjajući da je osuđeni čovek zapravo nevin. Primarno, njen cilj nije da ispravi nepravdu, nego da sebi dokaže da bolest nije umanjila njene intelektualne sposobnosti. Dakle, oba glavna lika su markirani razlikom koja ih izmešta iz zajednice, tako da je njihova istraga, kao i sam roman, obeležena atmosferom prinudne usamljenosti i nezaslužene krivice.

Istina naspram vere

Zanimljivo, na sasvim posredan način, roman “Mi različiti” ukrstiće svoju poentu s onim što Pavličić naziva “čarom krimića”, nalazeći ga u tome što krimić “pokazuje kako svatko može biti sudbina za svoje bližnje (kao i oni za njega) i kako sve može postati sudbinom”. Za roman Veselina Markovića bilo bi tačnije reći da u njemu slučajnost vodi sudbinu, a karakterima je dato da je slede i naknadno otkriju. Slučaj vlada svetom i on je nepredvidljiv, ali je moguće saznati šta je uslovilo njegovu pojavu. Upravo u tom momentu Marković suprotstavlja naučnu istinu argumentima vere. Za Vladimira je Anino utapanje nesrećni slučaj čiji je uzroke detektovao metodama geologije (uzrok pucanja leda) i psihologije (ponašanje aktera), a za njegova starijeg brata Petra utapanje je bilo božji znak koji ga je sprečio da počini incest. Mogućnost da se dogodi nešto čudno pripada teoriji verovatnoće u kojoj retke kombinacije imaju logično mesto, iako smisao čudnog ostaje u sferi neodgonetljivog. I Vladimir i Valentina su svojim istragama postali sudbina za svoje bližnje, utoliko što su ih suočili s istinom koja oslobađa ili olakšava nesreću, iako je ne može promeniti.

Veselin Marković (Beograd, 1963) spada u autore skromnog i pamtljivog opusa (dva romana, dve knjige priča, studija), ali čije se knjige iščekuju. Roman “Mi različiti”, čitali ga samo kao krimić ili kao psihološki triler o verovatnoći, uprkos zamerkama uobičajenim za detektivski narativ koji “požuruje” radnju i artificijelno ukršta putanje likova, definitivno predstavlja jedan od nekoliko dobrih srpskih romana iz 2010. godine.