Ruka ruku mije

Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs u svojim se nastojanjima da pod svaku cijenu domaćoj akademskoj zajednici podvali nove zakone o sveučilištu i znanstvenoj djelatnost, u prvom redu služi odabirom onih članova povjerenstava za izradu tih zakona koji nemaju predstavljački legitimitet ispred svojih kolega po ustanovama. U zavjereničkom te suštinski kontrarevolucionarnom zakonodavnom procesu, koji je gro akademske scene zbog intencije komercijaliziranja i etatiziranja navedenog područja koncem prošle godine odbacio s rijetko viđenom odlučnošću i slogom, posebnu ulogu Fuchs je dodijelio voditeljima pojedinih znanstvenih instituta.

Izlazeći s potpisima podrške većine ravnatelja instituta pred javnost pretprošlog tjedna – a već smo pisali nešto o tome na kakav ih je način privolio – ministar je uza se poveo i ravnateljicu najpoznatije naše ustanove rečene vrste, Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu. Danicu Ramljak inače najbolje poznajemo po neobičnoj gužvi što se lani podigla oko mogućnosti odlaganja radioaktivnih tvari u krugu instituta, no to će se prema nekim pokazateljima zatim protumačiti kao inscenacija sa svrhom karijerističkog interesa same ravnateljice. A razlog za specijalne mjere osiguranja takve jedne činjenice možebitno se nalazi u privatnoj djelatnosti Danice Ramljak mimo državnog instituta koji vodi; dade se pomisliti kako ju je isti motiv zbližio i s ministrom.

Sumnjivi poslovi

Malo je poznato, naime, da je na njezin lik i djelo već prije nekoliko godina pala sumnja oko poslovanja s tvrtkom “Medora” – konzultantskim društvom za pružanje usluga pisanja znanstvenih projekata – čiji je ona sama vlasnik, te se kao ravnateljica “Ruđera” zbog sličnih djelatnosti dviju kuća vjerojatno nalazi u sukobu interesa. “Medora” je pritom od 2009. državi dužna oko 80 tisuća kuna za neplaćene poreze i doprinose, a račun poduzeća navodno je blokiran od strane dobavljača. Treća poznata dubioza u vezi s Danicom Ramljak odnosi se na drugu njezinu firmu, “Medora Global Consultants”, s registracijom u Americi, a koja se dovodi u vezu s milijun i 800 tisuća kuna prebačenih na njezin račun iz tzv. Biotehnološkog parka Varaždin. Ta fantomska institucija, o kojoj se već dugo govori, međutim, već i prije negoli je sagrađena, postala je stjecištem mutnih radnji iz kojih za ovu prigodu najkraće izdvajamo dva indikativna momenta: 25 milijuna proračunskih kuna troška bez jasnog pokrića, i pomaljanje čuvene tvrtke Fimi-media između spornih transakcija.

Naravno, telefonirali smo ravnateljici “Ruđera” povodom tih otvorenih pitanja, no javila nam se njezina glasnogovornica koja nam je prenijela da se naša nesuđena sugovornica ne može odazvati jer je uslijed prehlade – izgubila glas. Nažalost, bit će da se to dogodilo neposredno uoči poziva iz “Novosti”, jer smo potom saznali da je Danica Ramljak nešto ranije istog dana u svom uredu razgovarala sa Sašom Blagusom, kolegom fizičarom, i to razgovarala, dakle, posve normalnim glasom. Tom prilikom ravnateljica je zaprijetila Blagusu otkazom zbog toga što je bez njezina dopuštenja dao izjavu za “Novosti”, onu koju smo objavili u pretprošlom broju, o neetičnim postupcima ravnateljice u kontekstu pripreme spomenutih Fuchsovih zakona. Uz to, rekla mu je da njegovu ostavku zapravo traži baš Ministarstvo znanosti i obrazovanja, ali da ona osobno nije sklona tome; otpravila ga je s riječima – i posve normalnim glasom – da sama upravo odlazi tamo gdje će se odlučivati o njegovoj sudbini, a koja se u najmanju ruku razvija u smjeru jednoga strogog ukora.

Umnogome sličan onome za Danicu Ramljak, nezavidan glas bije i ravnateljicu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Dunju Brozović-Rončević. I ona je potpisnica potpore Radovanu Fuchsu, također načinom koji ukazuje na posvemašnji deficit demokratičnosti u upravljanju tom znanstvenom ustanovom. Dunja Brozović-Rončević sumnjiči se, kroz dva anonimna pisma Ministarstvu, da se uspela do mjesta članice-suradnice HAZU-a, te predavačkih pozicija na sveučilištima u Zagrebu, Zadru i Rijeci, kao i do brojnih drugih visokih funkcija, naime, krivotvoreći podatke o svojim objavljenim radovima. Konkretno, riječ je o knjigama “Hrvatska hidronomija” i “Hrvatska retrospektivna onomastička bibliografija (1970-2000.)” koje su bile sufinancirane javnim novcem i kasnije prijavljivane kao sjajna ostvarenja, osim što nikad nisu objavljene.

Vladini “spavači”

Za razliku od Danice Ramljak, Dunja Brozović-Rončević nam se ljubazno odazvala, da bi nam rekla kako je istina da knjige zaista još nisu objavljene. No, sredstva odobrena za njih ipak nisu nestala netragom, kako doznajemo, pa se u ovom slučaju valjda barem ne može govoriti o financijskim nejasnoćama. Ona također tvrdi kako nije napredovala zahvaljujući tim nepostojećim naslovima, premda se teško oteti dojmu da stvari stoje suprotno tomu. Naročito ako je istina da je akademik Petar Šimunović o toj knjizi napisao neuvijeni hvalospjev za bio-bibliografiju Brozović-Rončević u Ljetopisu HAZU-a, iste one 2004. godine kad je ona i primjena u Akademiju.

Višak politikantstva i manjak znanstvene djelatnosti – to je otprilike bit odnosa koji vladaju svijetom gdje se dijele upravne funkcije, podgrađuje utjecaj u branši te iznuđuje podrška za ono što drugim, redovnim putem, ne bi bilo moguće lako realizirati. Ne tiče se to samo dijela ravnatelja znanstvenih instituta ili dekana fakulteta koji nemaju sluha za interes čitave akademske zajednice, nego i npr. Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, odnosno njegovih čelnih ljudi Krunoslava Piska i Vilima Ribića. Ali, inicijativa Akademska solidarnost uzvratila je ovih dana i toj dvojici Vladinih “spavača” u obličju radničkih predstavnika, zatraživši njihovu ostavku. Neće je tako lako dobiti, dakako, baš kao ni onu Radovana Fuchsa – i s tim završimo ovaj neveseli osvrt – no lijepo je barem da se štetne pojave s te strane sve češće, konačno, nazivaju vjerodostojnim imenima.