Sex Pistolsi kao Prometeji slobode

Neposredno nakon posljednjeg koncerta Sex Pistolsa na jedinoj američkoj turneji, 14. siječnja 1978, Johnny Rotten je izjavio da napušta bend zato što je Malcolm McLaren, u svojoj pohlepi za slavom i novcem, izdao sve ono što su Pistolsi zastupali i za što su se borili. Nešto više od deset godina poslije, Greil Marcus, transkulturalni publicist i rock kritičar “Rolling Stonea” i “Creema”, zapitat će se za što su se to zapravo borili. Gitarista Stevea Jonesa, nepismenoga sitnog kriminalca, i bubnjara Paula Cooka, nekadašnjeg električarskog šegrta, zanimale su djevojke i provod; prvog basista Glena Matlocka, bivšeg studenta umjetnosti i zaposlenika seks šopa, zanimala je pop glazba; Sida Viciousa, narkomana koji ga je zamijenio, pop slava. A što se tiče Johnnyja Rottena, on ni deset godina kasnije nije uspio objasniti što su se to Pistolsi zastupali.

Imenik umjetnika

U “Lipstick Traces: A Secret History of the Twentieth Century”, klasiku svih na hrvatski neprevedenih klasika, Marcus će pokušati napisati što su to Pistolsi predstavljali, manje se baveći kulturološkom genealogijom “i pronalaženjem linije između komadića pronađene priče, a više izmišljanjem same priče”. Ta “izmišljena” priča na kraju će otići daleko od pop-pjesme, “ali i pop-pjesma bi trebala biti daleko od stiha ‘I am an antichrist'”.

Marcusovom pričom o Sex Pistolsima prolaze dadaisti, manje poznati lettristi i situacionisti, sva sila delinkventskih intelektualaca, klinaca koji su manifestno mladost proglašavali novom silom povijesti, bojali kosu i hodali Parizom pedesetih u hlačama išaranim nečitljivim parolama ili su na Uskrs u pariškoj Notre Dame proglasili Boga mrtvim.  Tu su i više ili manje poznati akteri studentske pobune u svibnju 1968, zaključno s hereticima iz srednjeg vijeka, i jednim određenim nizozemskim heretikom, po imenu John of Leiden (pravo ime Johnnyja Rottena bilo je John Lydon), koji se u svibnju 1534. proglasio kraljem Münstera i cijelog svijeta.

Svrha ovog imenika umjetnika, intelektualaca i revolucionara nije davanje umjetničkog legitimiteta Sex Pistolsima, nego kolaž Prometeja slobode. Glavni lik Marcusove knjige figura je buntovnika. “On je moralist i racionalist, ali se predstavlja kao sociopat…” Johnny Rotten njegova je jedna verzija, situacionist Guy Debord druga, revolucionar Saint-Just njihov je predak, a dadaist Richard Huelsenbeck zajednički prototip.

Glas otpora

U suvremenoj kulturi spektakla koja regulira tržište snova i želja, a iza koje stoji skriveni projekt društvene kontrole, Pistolsi su bili snažan poremećaj, eksplozivni kratki spoj. Tržište umjetnosti teško je kontrolirati, ispadi su više pravilo nego iznimka. Viknuvši u eter svoje blasfemije, svjesno ili nesvjesno preuzete od svojih predšasnika, Pistolsi su unutar svijeta spektakla stvorili prostor slobode, kreacije i artikulacije. I to je njihova “priča”, jedan djelić njihove ostavštine.

Malcolm McLaren, kojeg je Johnny Rotten možda i s pravom optužio za manipuliranje bendom, na kraju će vrlo dobro sažeti za što su se to Pistolsi borili: “Željeli smo stvoriti situaciju u kojoj je klincima od kupovanja ploča važnije pronalaženje vlastitog glasa.” Marcus historiografski mapira tu “situaciju”, bez istodobnog akademskog ubojstva Pistolsa. Dapače, “Tragovi ruža” jedan su od najboljih artefakata punka: knjiga nakon koje i oni iznad tridesete, više od trideset godina nakon kraja Pistolsa, jasno mogu čuti glas otpora.