Spaliti posle čitanja

Nada Gašić: “Voda, paučina” (Algoritam, 2010)

Za svaku se knjigu može reći da je preduga. Tragedija je kada to važi za kratke priče. Ova formulacija je čest kritičarski trik: simulira analitički sud, a u stvari je paušalno vaganje polutke u mesari. Nevolja za knjigu nastaje onda kada za konačni volumen i vrednost dela ne možemo okriviti zarđale uredničke škarice niti autorsku skribofiliju, nego samu prirodu teksta koji je ostao na nivou Frankeštajnovog mlađeg brata. Ali brata gargantuovskih razmera na čiju je, je li, izradu utrošeno dosta rashodovanoga obdukcionog materijala.

Grozne asocijacije za jalov i iritantan miš-maš Nade Gašić (1950, Maribor), roman od 400 i kusur strana većeg formata, koji pre vapije za svojim milosrdnim egzorcistom nego za našim iznuđenim kritičarskim sklapelom (ili bodežom, kako kome drago).

Zadnjicom po koprivnjaku

Nazujte gumene ribarske čizme i krenite s nama na močvarne avanture “eksplorisanja” romana Nade Gašić “Voda, paučina”. S napomenom da tu neće biti mnogo uživanja ni komocije, jer na svakom koraku noga istraživača upadne do kolena u žitki glib teksta.

Najpre, u oči pada krimi komponenta romana: jedna je žena nasilno umorena i nađena u dvorištu škole, jedan dečak bio je slučajni svedok a potom i žrtva “nepoznatog nekog” i – naracija je zarulana. Radnja romana je smeštena na zagrebačku periferiju, Trešnjevku, a u fokusu su tri sestre; ne baš čehovljevske figure koje žude za belim svetom a trunu inertne u domaji, nego više onako à la Šenoa individualni portreti, bračne razmirice i nesreće, periferijski milje, crna hronika. U nekom neonaturalističkom maniru takva bi postavka još i mogla da “pije vodu”, ali je voda romana Nade Gašić zamućena kao stihijske vode zagrebačkog povodnja iz 1964. godine, čijim opisom (nejasno zašto?) počinje njen roman.             Krimić je prezasićen sentimentalizmom. Voda romana bakteriološki vri od raznih čuda, sladunjavosti, plačevnih tragedija, proračunatih a providnih zločina ili apsurdnih afekata i samosakaćenja…

Kao što je vrlo rano u romanu jasno ko je od glavnih likova krivac, a otprilike i koja je motivacija zločina – što je početnička neveština za autora krimića, tako i gomila ovih motiva ostaje atak na želudac čitaoca (možda i poziv na parodiju): jednom retardiranom književnom liku ukazuje se Mala Gospa, dok drugi pripoveda iz kome. Nevolja nije samo u kičastoj “revolucionarnosti” vidovnjačko-encefalogramske inovacije pripovedanja nego u bazičnoj izlišnosti ovog sentiš diskursa. Takođe, ničim izazvano i mehanički nalepljeno na zaplet, voajerski smo počašćeni prenosom uživo iz gradskog prevoza razgovora mobilnim telefonima koji odišu prostotama.

Slede poglavlja u kojima autorka zamišlja šta bi njeni likovi, rastavljeni bračni par, rekli ili napisali psihijatru kada bi se odvažili da ga posete. Plus bizarni hommage Ivani Brlić Mažuranić: bajke koje rastavljeni roditelji i nesuđeni shrinkovi pacijenti čitaju svom detetu u komi, a čiji sadržaj nema blage veze s ostatkom romana.

Ostanite još malo, jer ni to nije sve, kako bi rekli u tele-šopu. Pošto je ovo roman akribičnih pretenzija i kolažnih postmodernih dubina i virova, autorka poseže za Vikipedijom, pa objašnjava kako se reka Sava vidi i tumači od Save Dolinjke&Bohinjke do ušća u Dunav ispod Kalemegdana, šta znače neki zagrebački toponimi kojih više nema (dodatak za mlađe i inostrane čitaoce), šta je Bonanza i ko je bila Lajka. Čime roman, dakako, iskazuje i primerene enciklopedijske odlike.

Vapaj podavljenih mačića

Šta reći na kraju? Ako vam se i izvan Međugorja Gospa ne ukaže, Mala ili Velika svejedno; ako ne naučite “nemušti jezik” razumevanja osoba u komi; ako ne postanete putujući promoter papirnatih maramica za konzumaciju ovog vodnjikavog štiva, roman Nade Gašić nije postigao svoju svrhu. “Voda, paučina” nerazmrsivo je zaplela zadivljujući raspon antiliterarne banalnosti i amatersku megalomaniju, ostavši pokušaj šverca herc romana (čijih se dometa ni nova proza Julijane Matanović ne bi postidela) u društveno raslojeni art roman visokih pretenzija i nazovi krimić bez zrna napetosti i inteligentne potrage.

Žali bože tvrdih korica, izdavačkog rada i fine opreme romana.