Stanje neprekidne uvrijeđenost
Živa je muka novinarska odgovarati na pismo koje baš u svakoj rečenici vapi svojevrsnim pozivom upomoć za njegova pošiljatelja, a kao što je slučaj s reakcijom Žarka Puhovskog u prošlom broju “Novosti”, na moj članak u pretprošlom. Čak i ako se radi o samo šest rečenica, bez puno eksplikacije; kad je u pitanju zbiljski majstor, niti najluđa ostvarenja nisu nemoguća. Puhovskog žulja, recimo, moje “nepoznavanje osnova marksističkoga nauka”, što pokazuje na primjeru sintagme koju sam upotrijebio u svom tekstu: klasnoratni plijen.
Ja tu primjedbu, priznajem, uopće ne razumijem. Zato što pokojni drug Karl Marx nije lično posegnuo za istovjetnom stilskom figurom, naš srditi profesor filozofije smatra da je njezina upotreba nedopustiva? Ali, bivši marksist Puhovski nadalje docira i zbog toga što baš ja pripominjem kako je on po ministarskoj milosti uvršten u povjerenstvo za dodatno ušminkavanje štetnih zakona o visokom obrazovanju i znanosti, dakle, što to čini novinar “koji od vladine milosti egzistira”. Što bi tek rekao da mu odam kako mislim da bi sve medije trebalo financirati javnim novcem, i da bi još prije toga svakako morali biti društvenom svojinom – ako taj izraz nije nepristojno rabiti – bi li me tad Žarko Puhovski, koji također svoju plaću dobiva iz budžeta (no to nema veze s ovim), bi li me proglasio npr. lijevim teroristom?
U njegovu slučaju, nažalost, ne radi se samo o jednoj uglednoj štetočini i konvertitu te politikantu, nego i o lašcu. A to je upravo ono što na kraju svojeg pisma on spočitava meni: da lažem kako je uvrijedio kolege-neistomišljenike s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, one koji pozivaju na štrajk u slučaju preživljavanja novih zakona po Radovanu Fuchsu i Žarku Puhovskom, rekavši na TV-u da su neradnici. I još veli da je, tomu nasuprot, on sam “posljednjih mjeseci opetovano vrijeđan”. Jasno, posljednji iskaz nije iznenađujući, bez obzira što nema realnog uporišta, jer je stanje neprekidne uvrijeđenosti Žarka Puhovskog već notorna činjenica.
Istina je da Puhovski ne vrijeđa samo aktualne suradnike, međutim, nego i falsificira one pokojne, čak vlastite učitelje. Što da očekuje živa konkurencija od nekoga tko je za jednog, recimo, Gaju Petrovića napisao, nema tome ni tri godine, da je bio “čisti lenjinist”; u sljedećoj javnoj zgodi dopunio je kvalifikaciju s “partijski lenjinist”. A ja, eto, ni to ne mogu razumjeti. Možda sam u ovoj prepisci ipak trebao krenuti od samih osnova stvari, na što ukazuje Puhovski, pa da se demantiramo s nešto više razumijevanja. Evo, mogu ja prvi iznijeti jednu naoko utemeljenu tvrdnju, no koja bi se lako mogla pokazati spornom: Marx je bio ljevičar.