Svi smo mi Glembajevi

Toliko fotoreportera u kazališnom foajeu i automobila s diplomatskim tablicama pred ulazom odavno nije viđeno na jednoj premijeri – predstava “Gospoda Glembajevi”, u režiji Jagoša Markovića u Ateljeu 212, potukla je sve rekorde znatiželje. Na premijeru je došla sva beogradska intelektualna krema, političari sadašnji i prošli; s ove strane Save stigli su mnogi, od Slobodana Šnajdera do Severine i obrnuto. Predstava je rasprodana za šest idućih termina, a lista čekanja sastavljena je dva mjeseca unaprijed. Kada su se, na koktelu nakon premijere, svi uzvanici pomiješali u uzbuđenju pića i prvog susreta nakon 20 godina, počelo se pričati o politici puno više nego o umjetnosti: govorilo se o vezi Zagreba i Beograda, uspoređivalo  Krležu i Prosinečkoga i sjećalo “kako je to nekada bilo”.

No, kada se pogleda preko ograde blještavoga glamura zalivenog sentimentima, postavlja se ozbiljno pitanje: zašto su Krležini “Glembajevi” privukli toliko pažnje i zašto baš sada? Prvo, po mnogim se znakovima čini da se u raznim kutovima bivše države danas pravi inventura ili ispituje savjest o onome što se događalo posljednja dva desetljeća. Okruglim stolovima, knjigama, festivalima, predstavama i dokumentarnim filmovima sada se pokušava podvući crta ispod turbulentnog iskustva, čime izranja i pitanje kakvi smo iz svega toga izašli. Danas je sazrelo vrijeme za takva pitanja, jer neugodne odgovore i iznenadna heretična otkrića sada lakše priznajemo i prihvaćamo. U tom su smislu “Gospoda Glembajevi”, velika literatura ovog podneblja i briljantna priča o propasti jedne tzv. građanske porodice, lakmus papir za dilemu: jesmo li ljepši ili ružniji nakon svega što se dogodilo?

Glembajevski sindrom

Beogradsko uprizorenje stoga nije rekonstrukcija zagrebačkoga gornjogradskog salona iz 30-ih godina prošlog stoljeća, iako je sav taj inventar, od šampanjca do leptir-mašni, bio tu i na svome mjestu. To nije bio onaj prepoznatljivi miris sitne građanske klase koju poznajete iz vlastitog grada, koja vas dnevno guši svojim tričarijama i hohštaplerajem. Nisu to ni likovi iz žute štampe. Redatelj Jagoš Marković vrlo je pronicljivo shvatio da u nikoga ne treba upirati prstom, pa to nije predstava o tajkunima ni urota protiv novih bogataša, o čemu već sve znamo.

Dvosatna izvedba, očišćena od suvišnih dijaloga, klizi i tiho se uvlači među gledalište prvenstveno zatamnjenom atmosferom nekog otužnog stanja duhova i međuljudske patologije, a to je ono psihološko mjesto koje nam je poznato i koje kao neki crni eho prati naše današnje živote. U ovakvim “Glembajevima” gotovo nitko na nikoga ne podiže glas, prije bi se reklo da čujemo neki unutarnji govor a ne onaj na sceni; nitko posebno ne istjeruje pravdu, jer se sve ono ružno već dogodilo. Svi su u pravu i svi su neurotični u isto vrijeme, jer je sve od početka krenulo krivo i svi su se snalazili kako su znali i umjeli.

“Priznajem da sam se za Glembaja udala iz materijalnih razloga, ali sam za sve što sam učinila bila jako slabo plaćena”, kaže prilično uvjerljivo barunica Castelli. Osjećaj koji nam sugeriraju junaci s pozornice, da živimo konzekvence nečega u čemu smo sami sudjelovali, ujedinjuje “Glembajeve” i ovo naše vrijeme te čini ovu beogradsku predstavu krajnje aktualnom.

Odnosi, opisani kod Krleže kao glembajevski sindrom, u ovoj se predstavi pokazuju kao odnosi koji su se u našim vlastitim životima provjeravali nebrojeno puta, kada se tisuće porodica raspadalo u socijalnim i političkim košmarima, u posljednjim ratovima i nakon njih. Tako beogradski “Glembajevi”, igrajući na žici proćerdanih života, više nisu stvar samo jedne klase, nego svih nas koji u tim dijalozima prepoznajemo crnilo u kojem smo sami uronjeni.

Scenografija Miodraga Tabačkog asocira upravo na to suočavanje i tegobno pounutrenje: scena je kreirana prozirnim pregradama kroz koje se naziru lica, pri čemu nije sasvim jasno tko su glavni junaci – oni koji se upravo svađaju, oni koji nas nepomično gledaju kroz staklene paravane ili netko treći.

Prvorazredan ansambl

Naravno, predstava svoj izuzetni uspjeh duguje i ansamblu sastavljenom od zaista prvorazrednih glumaca. Kao prvo, valja reći da su svi na sceni, što je za ovu predstavu krajnje važno, na vrhunski način svladali specifičan zagrebački, odnosno agramerski dijalekt:  pomiješan s njemačkim izrazima, taj neobičan govor ovaj put nije želio kopirati jedan povijesni društveni sloj, nego je predstavi dodao nešto od preosjetljive melodije napuklih međuljudskih odnosa.

Centralni lik Leonea, Krležina Hamleta naših dana, bravurozno igra makedonski glumac Nikola Ristanovski – gluma ispod glasa dok je psiha napeta kao struna, borba na život i smrt sa svojim ocem dok se tijelo predstavlja umorno i bolesno, takvu sintezu na sceni može postići jedino glumac od formata. Nakon Vanje Dracha, Mustafe Nadarevića i Rade Šerbedžije, Nikola Ristanovski će sasvim sigurno ostati zapamćen kao najbolji Krležin Leone ovih prostora.

I drugi junaci ove predstave bit će upisani kao protagonisti nezaboravnog događaja: Boris Cavazza kao masivni stari Glembaj koji ne spoznaje tuđe razloge, Anica Dobra kao barunica Castelli, priprosta negativka koju razumijemo, Jelena Đokić kao u isto vrijeme snažna i nemoćna sestra Angelika i Svetozar Cvetković, kao rafinirani i podli Silberbrandt. Mala galerija dobrih glumaca – Đuza Stoiljković, Branislav Trifunović, Tanasije Uzunović i Mladen Sovilj – sa svojim je doziranim i suptilnim minijaturama presudno pomogla u kreiranju atmosfere urbane civiliziranosti ispod koje se kriju trulež i smrad.

Sve u svemu, “Gospoda Glembajevi” bili su prijeko potrebni upravo danas. U Ateljeu 212 shvaćeni su i odigrani tako da ih ne smijemo tražiti u nikome drugome nego u sebi samima. Premijera “Glembajevih” sprema se za svibanj i u Zagrebu: nadamo se iz sličnih razloga.