Tajanstveni zamak
Jeff Feuerzeig je 2006. režirao film “The Devil and Daniel Johnston”, u kojemu prati životnu i glazbenu putanju Daniela Johnstona od djetinjstva do ovih suvremenih dana. Stvar je zanimljiva i stoga jer je sam protagonist dokumentarca mentalno prestao rasti s četiri-pet godina, tako da je on intelektualno i emocionalno statičan, dok se oko njega roje psiholozi, psihijatri i istovremeno vrlo zanimljivi albumi, što ih uredno radi ovaj apartni umjetnik, snimljeni u kućnim uvjetima i onda maltene dijeljeni na ulici.
Ali ta se ulica nalazi u Austinu, gdje u prometovanju znade naletjeti i pokoja krupnija ptica, tipa Toma Waitsa ili članova sastava Yo La Tengo – odreda ljudi koji su bili sposobni ocijeniti o kakvim se biserima od pjesama radi, pa je Daniel Johnston postao jedna od onih skrivenih glazbenih tajni koje svojim autsajderskim, skrovitim životom – tako je na panou u Kopačkom ritu opisan život divlje mačke – bogato nadopunjuju onu glavnu, svima znanu maticu pop glazbe.
Svijet prije Pada
Glazba je to stvarana od čovjeka koji je gotovo posve izmakao (istovremeno) pogubnim i blagotvornim utjecajima socijalizacije, te bi se moglo pomisliti kako se autor među ostalim Zemljanima kreće kao da je svojevrsni vanzemaljac. Stvar, naravno, nije tako jednostavna, jer je Johnston uspio ponešto iz zemaljskih kronika zakačiti za svijest, prije svega glazbenu baštinu Beatlesa, te ga se stoga često komparira s Brianom Wilsonom iz Beach Boysa, koji je liverpulskom sastavu, ipak, pristupao drukčije no obožavatelj Johnston. Wilson jeLennona i McCartneyja vidio kroz kunkurentsku optiku i cijeloga je života nastojao snimiti album koji bi polifoničnošću zvuka nadmašio čuveni “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, album koji u rock diskografijama ima sličan tretman kao “Građanin Kane” među filmovima: po opće usvojenom mišljenju, radi se o prijelomnom albumu, ključnom za daljnji razvoj rock glazbe. A sve to u osvjetljenju prekrasne ambicije da se, kao i Grassovu “Limenom bubnju”, ostane trogodišnjakom koji je prestao rasti u vrijeme nacističkih zločina, ponavljanih i danas, pod nekim drugim imenom, s time što se ova “situacija” Johnstonu sama nametnula.
Međutim, kroz optiku njegove osjećajnosti možda mi “normalni” možemo vidjeti sve što je oko nas kada izuzmemo kalkulativnost (ili orkestraciju) kakvu daje iskustvo. Jer, prva slušanja Johnstonovih albuma prije svega su susret sa svijetom prije Pada: nevinost, zaljubljenost, neskriveno divljenje, iskonski strah od tame i sposobnost da se prijeđe preko svega i čudom ostane čist.
Na albumu “Beam Me Up!” Johnstona prati nizozemski orkestar – ujedno su trenutačno na turneji – a na njemu su uglavnom stare pjesme propuštene kroz novo aranžersko ruhovlje.
Mostovi za odrasle
Tri nove pjesme, “Last Song”, “Sarah Drove Around in Her Car” i “Mask”, zvuče kao Johnston s prethodnog albuma “Is And Always Was”, dakle nevjerojatno nježan senzibilitet u tipičnijem pakiranju no što smo od Johnstona navikli vidjeti: podbočen rafiniranim aranžmanima on na trenutke zazvuči groteskno, ali doista samo na prva slušanja.
Već spomenutim prošlim albumom kao da se traži dodatni ulaz u pjevačev svijet, mala vrata kroz koja je moguće upuzati i ako ste streight. Ovdje je napravljen još jedan korak u tom smjeru i tom smislu. Johnston stoji kao zamak na kojemu je arhitekt zaboravio napraviti onaj pokretni most preko kojega je moguć ulazak unutra. Glazbenici koji u posljednje vrijeme rade s njim daju sve od sebe ne bi li nekako nadoknadili taj ozbiljni komunikacijski propust i na albume počinju stavljati mostove za odrasle. Mjesto Johnstonove bolesti tako se polako pretvara u sanatorij u kojemu se takozvani veliki u svijetu vječitog djetinjstva liječe od života.