Tuga rodnog praga

Porodica Kresović godinama ne može u svoju kuću u Benkovcu, jer se u nju 1995. godine nelegalno s porodicom uselio Željko Čirjak, rodom iz susjednih Popovića. Pravdu su Kresovići u više navrata tražili na sudu, a zbog duge procedure na rješenje su čekali godinama. Lani su ipak dobili presudu u svoju korist na Općinskom sudu u Benkovcu. No, povrat kuće nisu ostvarili, jer nakon uložene Čirjakove žalbe, sudski je proces prebačen na Županijski sud u Zadru, a kako to obično biva, ta parnica može potrajati godinama.

Boško Kresović, otac porodice, nije dočekao da ponovno uđe u svoju kuću, koju je sam izgradio1971. godine, nakon dugog rada u Njemačkoj. Preminuo je u oktobru prošle godine u Batajnici, Općina Zemun, gdje je živio posljednjih deset godina sa suprugom Radojkom i kćeri Ljiljanom.

Prva tužba odbijena

U samom centru Benkovca, u prizemnici od 100 četvornih metara s pomoćnim zgradama, okućnicom i vrtom, Kresovići su živjeli do “Oluje”, kada su izbjegli u Srbiju. Boško, Radojka i baka Sofija neko su vrijeme bili smješteni u kolektivnom centru u Valjevu, dok su Ljilja i brat joj Đorđe bili u Zemunu, kod ujaka. Četveročlana porodica Kresović ponovno se okupila 1996. godine u Zemunu, gdje su unajmili stan, dok je Sofija otišla živjeti u starački dom u Leskovcu i tamo umrla 2003. godine.

– Nakon progonstva ništa nismo imali, pa smo krenuli ispočetka. Uz mukotrpan rad uspjeli smo 2000. godine izgraditi kuću u Batajnici. Iste godine Đorđe je sreću otišao potražiti u Australiji. Dok je otac radio na građevini, ja sam obavljala razne poslove kako bih zaradila za život. No, do posla je teško doći, pa sam već godinama nezaposlena, iako sam po struci ekonomska tehničarka. Financijska situacija nam je veoma teška, živimo samo od majčine hrvatske penzije, koju je ostvarila napornim radom u benkovačkom pogonu “Jugoplastike”, a koju je uspjela dobiti tek 2000. godine – kaže 35-godišnja Ljiljana Kresović.

Dodaje kako je otac Boško bio veoma vrijedan čovjek, građevinar, koji se vlastitim radom borio kroz život. U radu ga nije spriječila ni invalidnost zbog kuka slomljenog na građevinskom poslu. No, uz dijabetes i naporan rad nije uspio dočekati pravdu – umro je sa 64 godine.

Radojka Kresović, 69-godišnjakinja, kuću je od odlaska prvi put došla vidjeti 2000. godine, kada je u njoj zatekla porodicu Željka Čirjaka. U susjednu kuću, onu Kresovićevih rođaka, bili su se smjestili Čirjakovi roditelji, no oni su iselili nakon što im je obnovljena kuća u Popovićima.

– Predali smo i molbu za obnovu, no ona nam je odbijena, jer kuća navodno nije bila oštećena. Odmah smo odlučili podnijeti tužbu za povrat naše kuće i Čirjakovo iseljenje, no prvo smo morali proći dugu sudsku proceduru kako bismo sredili vlasničke papire, s obzirom na to da je vlasništvo još uvijek glasilo na mog djeda. Kada smo to riješili, tužbu smo podnijeli 2006. godine, u čemu nam je pomogla pravna služba Dalmatinskog odbora solidarnosti. No, dugo smo čekali odgovor. Kada je majka 2009. godine otišla na sud, kazali su joj da ništa ne može doznati ukoliko ne nađe odvjetnika. Potom smo se zbog pravne pomoći obratili Srpskom narodnom vijeću u Zagrebu i tek tada smo dobili rješenje da nam je tužba odbijena – kaže Ljiljana Kresović.

1.200 kn sudskih troškova

Pravnici SNV-a pružili su Kresovićima pravne savjete, pa su ponovno podigli tužbu kako bi ostvarili svoje vlasničko pravo.

– Protekle godine uopće nismo dobili nijedan poziv na ročište, a što se zbiva doznali smo tek od strine Marije, koja je bila pozvana kao svjedokinja. Tuženik Čirjak je priznao kako živi u našoj kući, u koju je provalio, jer nije dobio službeno rješenje da se smije useliti. No, pravdao se da se nema kamo drugdje smjestiti, jer nije dobio neki zamjenski smještaj. Isto tako, izjavio je da u obnovljenoj kući u Popovićima nema dovoljno mjesta, jer su mu tamo roditelji. Sud je na temelju njegovog svjedočenja zaključio kako našu kuću koristi bez ikakve pravne osnove, te je presuđeno u našu korist. No, naša agonija tu nije prestala. Čirjak je uložio žalbu na presudu, tako da mi i dalje, nakon svih ovih godina, ne možemo u svoju kuću. I susjedi u Benkovcu zgroženi su postupkom Čirjaka koji ne želi otići, svi su u čudu zašto nam se to dešava, jer nas pamte kao poštenu porodicu, koja jedina na tom području ima takav problem – govori Ljiljana Kresović.

Porodicu Kresović posve je financijski iscrpilo traženje pravde na sudu. Premda zadnja presuda glasi u njihovu korist – njome je “Željko Čirjak dužan vlasnicima predati kuću u Benkovcu” – Kresovići moraju platiti 1.200 kuna sudskih troškova, dok je tuženom Čirjaku naplaćeno dvostruko manje.

– Ne znam kako dalje i dokad ćemo čekati na povrat kuće. Bitno nam je da vratimo u naše vlasništvo ono što smo sami stvorili, to je tako normalno, ljudski, a sada smo uskraćeni za to pravo. Iako znam da je svuda teška situacija, pa tako i u Benkovcu, što čujem od rođaka koji su se vratili, ni ovdje nam nije lako. Kada bismo samo mogli, rado bismo se vratili u Benkovac, gdje smo nas četvero proveli najljepše dane svojih života. Od prvog dana odlaska, najveća želja majke i pokojnog oca bila je da se vrate na svoje – zaključuje Ljiljana Kresović.