Venecija je opterećena tržištem i spektaklom

Poslovica kaže kako nitko nije prorok u svojem selu, pa su tako i kustosice Ana Dević, Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović nakon 11 godina rada prvo morale biti izabrane za autorice koncepcije Istanbulskog bijenala da bi konačno dočekale i priznanje domaćeg Ministarstva kulture – poziv da osmisle hrvatski nastup na Venecijanskom bijenalu.

Kustosice koje u svojem radu nikada nisu bježale od politički osjetljive tematike – kod kuće su se, među ostalim, bavile Komunističkim manifestom, Nikolom Teslom, Vojinom Bakićem i pitanjem sudbine antifašističkih spomenika – za Veneciju su izabrale Toma Gotovca i izvedbeni kolektiv Bad Company, a cilj im je pozabaviti se sve problematičnijim karakterom samog Bijenala.

Koje su osnovne smjernice vaše koncepcije za nastup na Venecijanskom bijenalu?

– Krenule smo od razmatranja karaktera same manifestacije kao najreprezentativnije svjetske bijenalne izložbe, apsolutnog likovnog mainstreama koji privlači ogroman krug publike i svakako predstavlja mjesto spektakularizacije kulture. Osim toga, sve je očitije da u vremenu apsolutne dominacije tržišne logike i Bijenale sve više poprima osobine sajma suvremene umjetnosti. Uglavnom, kroz našu koncepciju želimo otvoriti prostor kritičkim umjetničkim praksama te je gradimo na pitanjima kako iskoračiti iz klišeja, ne samo nacionalne reprezentacije, već i komercijalizacije kulturne produkcije. Kao i uvijek u WHW projektima, zanima nas mogućnost politizacije kulture, kao naš osnovni zadatak u svim okolnostima.

Umjetnost i anarhizam

Kako će se u taj dijalog uklopiti izbor autora: nedavno preminulog kultnog umjetnika i performera Toma Gotovca i jednog izvedbenog kolektiva?

– Smatramo da te dvije pozicije objedinjuje preokupacija načinom na koji se umjetnost situira u društvenom kontekstu i unutar različitih medijskih i perceptivnih sklopova, kroz kontinuirano promišljanje politike gledanja. Rad Toma Gotovca (kojeg ćemo službeno zvati Antonio G. Lauer, poštujući njegov umjetnički čin promjene imena) temelji se na ideji “globalne režije” ne samo u prostoru filma, već i njegovom širenju u područje života, dok BADco. u svojim projektima redefinira pitanja izvedbe i odnosa izvođač-publika. Važno nam je naglasiti da nas i BADco. i sav Tomov rad zanimaju kao žive i suvremene pozicije. Gotovcu ne pristupamo kao nekom koga bi, nakon što je umro, trebalo kanonizirati ili glorificirati. Stalo nam je naglasiti njegovu aktualnost i kontekstualizirati ga izvan uobičajenih reprezentativnih klišeja istočnoevropskog disidentskog umjetnika.

Koja je, dakle, ispravna formula za provlačenje između tih prevladavajućih stereotipa?

– Nadamo se da ćemo ih prevladati time što ćemo se fokusirati na jedan konkretan segment Tomovog opusa, a izbjegavati elemente retrospektivnog predstavljanja. Pritom ćemo zajedno s BADco. pokušati odgovoriti na pitanje što nama danas znači Tom Gotovac i koji su problemi koje njegov rad otvara. Osvrnut ćemo se na njegovo shvaćanje umjetničke autonomije i slobode za koju se borio na svim razinama, počevši od privatnog života koji je često nerazlučiv od njegove umjetnosti. Bio nam je inspirativan njegov citat u kojem kaže: “Ne mogu zamisliti život bez umjetnosti i ne bih mogao zamisliti umjetnost bez anarhizma. Ne volim kada se ljudi ponašaju anarhistički s tuđim životima, ali ponašati se u umjetnosti anarhistički jedini je uvjet da umjetnost opstane i dalje živi, da se ne fosilizira do kraja. Mislim da su ljudi koji otvaraju te skrivene rupice u umjetničkom zbivanju na svim nivoima zapravo najveći anarhisti i da oni moraju žrtvovati svoj komfor i svoj uspjeh u životu.” Takav nam se stav čini vrlo bitan u kontekstu manifestacije koja je, ponavljamo, opterećena tržištem i spektaklom do razine koja postaje opscena.

Neizdržive okolnosti rada

Kako se, pak, BADco. kao izvedbeni kolektiv uklapa u likovnu izložbu?

– Takav tip podjela danas je uistinu zanemariv. Kad bismo mogli razmisliti o tome što bi danas bio nastavak onoga čime se bavio Gotovac, teško da bismo to pronašli u onome što se danas zove performance art. BADco. je istinski interdisciplinarni kolektiv koji uključuje ljude koje se bave plesom, ali i ljude koji se bave filozofijom i društvenim znanostima. To nam se čini vrlo bitnim polazištem, koje određuje njihov pristup kulturnoj produkciji. Sve njihove izvedbe počinju od toga da pristupaju nekom problemu, da kroz analiziranje procedura gledanja proizvode kritički diskurs. Tematski okvir “odgovornost za sliku” kojim se bave za ovu priliku, smatramo važnim i za naš rad kao kustoskog kolektiva i za čitav Tomov opus.

Kako ste privatno doživjeli ovu neuobičajenu odluku Ministarstva kulture?

– Bilo nam je drago da smo prvi put u 11 godina rada dobili neku vrstu simboličkog priznanja sa službene pozicije moći. Nismo sklone odbijanju poziva, nego se trudimo razmisliti kako s time raditi i napraviti pomake. Dakako da u cijelom procesu uvijek postoji i gomila pregovaranja na svim mogućim razinama, tu su nam BADco. dragocjeni saveznici s kojima dijelimo poziciju na izvaninstitucionalnoj sceni. Poziv Ministarstva doživjele smo kao priznanje nama, ali i kao neku vrstu potvrde cijeloj izvaninstitucionalnoj kulturi. Moramo istaknuti da, s jedne strane, imamo tu potvrdu relevantnosti scene, dok su istodobno ovih dana objavljeni iznosi financiranja programa u kulturi koji pokazuju da je izvaninstitucionalna kultura još jednom doživjela drastično rezanje sredstava. Realne okolnosti našeg rada, kao i mnogih drugih inicijativa, postaju neizdržive! Za izložbeni program u Galeriji Nova koju vodimo već osam godina – prilično uspješno, usudit ćemo se reći – dobile smo podršku koja nije dovoljna ni da se plate čuvari izložbi.

Pogledamo li ranija predstavljanja u Veneciji, nameće se dojam da u Ministarstvu ipak sjede službenici koji Bijenale gledaju kao revijalnu smotru, a od izbornika očekuju nacionalno predstavljanje. Hoće li biti razočarani onime što pripremate?

– Neće, bit će iznenađeni.