Više i manje od kluba
U subotu, 13. veljače, nogometni klub Hajduk napunit će sto godina. Očekujemo bogat domjenak, fotoreportere i prigodni govor gradonačelnika Željka Keruma, ali vrhunac proslave trebao bi se zbiti u srpnju kada će, uspiju li pregovori, na Poljudu zaigrati moćna Barcelona – més que un club, “više od kluba”.
Postoje dobri razlozi zbog kojih se navijači trostrukog europskog prvaka hvale tim sloganom: u 111 godina postojanja, klub koji je više od kluba bio je simbol kolektivnog otpora diktaturi Miguela de Rivere, Francovom režimu i španjolskom centralizmu, a rivalitet s Real Madridom značio je nogometnu transpoziciju katalonskih autonomaških i separatističkih težnji. Nešto od tog beskompromisnog zanosa vidi se i na terenu: Barcelonina je igra, čak i u nogometnoj epohi strogih taktičkih šablona, prepoznatljivo atraktivna, maštovita i agresivna, za nju nastupaju lucidni i nepredvidljivi artisti: Romario, Stoičkov, Ronaldinho, Messi…
Koliko “više od kluba”?
Cijela ova mitologija posebnosti počivala je donedavno i na zanimljivom poslovnom detalju: Barcelona je bila jedini uistinu veliki klub koji je dosljedno odbijao sponzorske ugovore, pokazujući da svoj dres cijeni previše da bi na njega stavio logo neke online kladionice, avioprijevoznika ili teleoperatera. A čak i kada su praksu prekinuli, u ljeto 2006, zadržali su deklarativnu distancu; ustupili su prostor na majici UNICEF-u i umjesto da reklamu, poput ostalih klubova, naplate lijepim iznosom, donirali svake godine novac UN-ovoj organizaciji.
Humanistički je angažman, međutim, potrajao onoliko dugo koliko su mu to dopuštale makroekonomske okolnosti. Prikliještena globalnom recesijom, uprava kluba objavila je nedavno da potpisuje petogodišnji ugovor s Katarskom fundacijom; iako je riječ o neprofitnoj organizaciji koja se bavi obrazovanjem i znanošću, činjenica je da će Barcelona od iduće sezone prvi put radi zarade pretvoriti svoj dres u oglasni prostor. Odluku je, naravno, popratilo rutinski sročeno priopćenje za javnost, koje tvrdi da je ovo “izuzetna prekretnica jer predstavlja rekordni prihod nekog nogometnog kluba”: Barceloni će reklamiranje donijeti 30 milijuna eura godišnje, dok su do sada najveće ugovore imali Manchester United i Liverpool, oba po 23 milijuna. Taj piarovski argument vrijedi pritom, jasno, samo ako zanemarimo da je ovim potezom slogan kluba prvi put postao precizno izračunljiv i da prvi put znamo koliko je zapravo Barcelona “više od kluba”: točno sedam milijuna eura.
U financijskim relacijama industrije nogometne zabave ovo je smiješno niska cijena ugleda – samo za poljudski nastup, recimo, Katalonci bi Hajduku trebali uzeti čak dva milijuna. Zauzvrat, doduše, osim devedesetominutne epizode nogometnog glamura, u paketu nude i prigodni semantički sklop južnjačkoga buntovništva, regionalističkoga ponosa i tradicije nogometne romantike; svega onoga što i Hajduk, navodno, predstavlja svojim navijačima. Samo, baš kao što je na mit o Barceloni nalijepljena egzaktna cijena, i simbolički je kapital Hajduka u međuvremenu pretočen u onaj konkretniji. Sa znatno lošijim ishodom: kada je u studenom 2008. klub preoblikovan iz udruge građana u športsko dioničarsko društvo, ta je transformacija prezentirana kao dugoočekivano odrješenje od nagomilanih grijeha korupcije, političkih utjecaja i novčanih dugova, milošću upravo donesenoga Zakona o športu ministra Dragana Primorca. Hajduk je trebao pokazati put ostalim hrvatskim klubovima: umjesto da budu marionete lokalnih moćnika, čekala ih je obećavajuća tržišna utakmica, u kojoj će, vođeni nepogrešivim interesom novih vlasnika, širiti slavu svoga grada, regije i države, na radost brojnih navijača.
“Dite puka”
Otprilike dvije godine kasnije, stvar izgleda ovako: Grad Split i dalje je većinski vlasnik, ali Kerum uporno pokušava riješiti se portfelja, prepustiti Hajduk privatnicima i usmjeriti novac u neki novi lukrativan projekt uzurpacije javnoga prostora; klubom se upravlja bez ikakve strategije, predsjednici i treneri smjenjuju se i postavljaju stihijski; financijsko preživljavanje omogućuje prodaja najboljih igrača, zauzvrat se uglavnom dovode jeftini poluanonimusi; nakon početnih rezultatskih uspjeha, i ove je sezone brzo postalo jasno da će javno financirani poligon za ubiranje privatnog profita Zdravka Mamića – među navijačima poznatiji kao Dinamo – po šesti put zaredom uzeti titulu državnog prvaka…
A detalj koji najsažetije opisuje stanje u klubu onaj je da Hajduk, nakon niza godina, igra bez imena sponzora na dresu; ne zato što zastupa ideale koje je u međuvremenu i Barcelona napustila, jasno, nego zato što u zemlji u kojoj su kazališne predstave gledanije od većine prvoligaških utakmica naprosto nema naročitog poslovnog interesa da se bilo tko reklamira nogometom.
Nesposobna kakva već jest, Hajdukova uprava još uvijek, nakon višemjesečnih najava, nije zaključila pregovore oko prijateljske utakmice s Barcelonom, utakmice koja bi trebala učiniti da prosječan navijač makar na trenutak zaboravi aktualno stanje kluba. Ako u pregovorima i ne uspije, bit će to samo nova u nizu potvrda njezine traljavosti. Ali ako uspije, svjedočit ćemo prizoru rijetke simboličke vrijednosti: s jedne strane terena, stajat će igrači velikog kluba, koji je do jučer čuvao svoje ime od marketinške kontaminacije, da bi ga prodao pritisnut krizom koju je stvorilo slobodno tržište; s druge, igrači kluba koji je nekada bio velik, koji je pohrlio u zagrljaj istog tog tržišta i koji bi svoje ime rado prodao, ali nema kome.
Koja se god solucija ostvarila, sigurno je tek da će u subotu, 13. veljače, sto svjećica na torti i proverbijalni bljeskovi foto-aparata dodatno osvijetliti nešto što se ionako dobro vidi. Klub slavne prošlosti, “dite puka” i “ponos Dalmacije”, dočekuje jubilej s vlasnikom koji unezvjereno gleda kome da ga utrapi, sveden na neuspješan tržišni poluproizvod, na brend uz koji nitko ne želi prikačiti ime i na jeftinu metaforu ovdašnjih promašenih iluzija o slatkoj slobodi tržišta. Preoblikovanje je, ukratko, uspješno završeno: prvi put u sto godina, Hajduk d.d. je postao manje od kluba.